U uvodnom poglavlju svog romana “Astragan” pulsko-beogradski pisac Dragan Velikić opisao je Rijeku prvih dana poslije Drugog svjetskog rata, u trenutku kad se poražena talijanska civilizacija povlači, a u dotadašnju Fiumu ulazi ona pobjednička, partizanska, slavenska, jugoslavenska. Velikićevu knjigu čitao sam davno i sjećam je se zapravo slabo, ali pamtim ta uvodna poglavlja onako kako čovjek pamti knjige koje su ga se jednom dojmile - kroz varljive slike koje je izobličilo vrijeme. Tako i ja pamtim početak “Astragana” kroz sliku partizanskog oficira koji ulazi u prazni, devastirani građanski stan. Lunja tim stanom i u njemu nalazi naslovni predmet knjige: nečiju, napuštenu astrahansku bundu.
U toj jednoj astrahanskoj bundi kao da se može na opip dotaknuti cijelo južnoslavensko dvadeseto stoljeće. Od desetih do devedesetih godina Južni Slaveni triju vjera i više jezika ratovali su, klali se, bratimili, sklapali saveze jedni protiv drugih i uzajamno protiv trećih. U tih osamdeset godina vojujući su valovi prelazili s Istoka na Zapad i obratno, pobjednici i poraženi smjenjivali su se simetrično kao u nekoj Borgesovoj priči, jedne su jame pamtile druge jame, a jedna emigracija snivala osvetu onoj prijašnjoj. Sve se mijenjalo, i ime žrtve i ime krvnika, samo je jedno ostajalo isto: pobjednik je uvijek uzimao sve, a poraženi je sve gubio. Pobjednik je uvijek ulazio u neke i nečije prazne kuće, prekapao po tuđim sjećanjima, nalazio nečije astrahanske bude.
Ljudi obično kažu da se Istočna od Zapadne Europe razlikuje po tome što je istočna imala komunizam. Drugi će reći da je razlika u tome što je Zapadna imala prosvjetiteljstvo, parni stroj i demokraciju, a Istočna - s izuzetkom Češke - to nije imala ili je dobila prekasno. Ako mene pitate, razlika između Istočne i Zapadne Europe u nečem je drugom. Zapadna Europa, hvala na pitanju, imala je ratove, imala je pogrome i mijene granica, ali onog časa kad bi se nove granice skrutnule i nove moći uspostavile, ono što je bilo nečije i dalje je bilo nečije. Politike, nacije i ideologije tutnjale su gore stratosferom, a dolje, na zemlji i okućnici, vlasništvo je bilo vlasništvo.
Istočna Europa, pak, počinje na onoj točki kad politike i granice počnu brisati tu majušnu, zaglavnu rječicu građanskog društva: moje. Ona počinje sjeverno u Königsbergu, gdje je grad od pola milijuna Nijemaca raseljen po vestfalskim i badenskim varošicama, da bi u novi, preorani Kalinjingrad ušli sovjetski dokeri i mornari. Spušta se potom niz Šlesku i Sudete, da bi se spustila na topli bok Istoka, k nama. Spušta se na Jadran i na Balkan, gdje od turskih ratova naovamo nešto što je bilo nečije prestaje biti nečijim zato što je taj - ili njegovi - izgubio rat. To je obrazac koji smo vidjeli toliko puta. U NDH, kad nova fašistička elita otima židovske vile. U Rijeci i Istri, kad kadrovi nove države ‘45. useljavaju puležanske i fijumanske stanove. U Podunavlju, kad putnici Vlaka bez voznog reda, katolici i pravoslavci, useljavaju u njemačke kuće. U poratnom Zagrebu, kad partijska nomenklatura zauzima iste one židovske vile već dvaput otete, pa u jednu od njih useljava i mlađi general Tuđman. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih, kad “stambene komisije” darežljivo udjeljuju socijalističkim građanima stanove koji su jednom bili nečiji, a ovi ih bez premišljanja uzimaju, bili pritom crveni ili crni, partijci ili opozicionari. Isti proces čarobne preobrazbe vlasništva ponovit će se još jednom, ubrzano, u devedesetima. 1991., kad u Kninu Martić i Babić dijele stanove hrvatskih učitelja, činovnika, željezničara. 1992./93., kad u srpske stanove od splitskih Blatina nadalje upadaju bojovnici “krovne udruge”. 1995., kad počinje posljednje veliko prisvajanje pobjednika, i kad se na ličkim i sjevernodalmatinskim seoskim kućama pojavljuje uvijek isti grafit, grafit koji je obilježio epohu: HRVAT ZAUZETO. Hrvat zauzeto, Srbin zauzeto, ustaša, četnik ili partizan zauzeto, to je taj refren našeg 20. stoljeća, stoljeća u kojem je uvijek pobjednik ulazio u ono što je poraženi napustio, u tuđi stan, vilu, astragan.
Ovog tjedna dogodila su se dva politička događaja koja naizgled nemaju nikakve uzajamne veze, ali imaju malu, tanahnu kopču s ovom bestidnom poviješću otimanja. Prva od te vijesti stigla je iz Vlade, koja je sukladno dogovoru HDZ-a i SDSS-a pripremila nacrt zakona za stjecanje vlasništva nad stanovima, zakona koji bi omogućio srpskim povratnicima da otkupe stanove koje su dobili na korištenje umjesto vlastitih, otetih a potom prodanih, društvenih stanova. Za drugu vijest pobrinuo se hrvatski Vrhovni sud koji je presudio kako najmanje 4211 stranaca kojima je poslije Drugog svjetskog rata nacionalizirana imovina ima pravo na povratak ili nadoknadu, baš poput državljana Hrvatske. Spletom kronološke podudarnosti na istim su se stupcima tako našle društvene i političke skupine koje jedna s drugom vjerojatno ne bi htjele nikad imati ništa. Među strancima koji potražuju svoju imovinu ima izraelskih Židova čije su kuće, mlinove, kina i trgovine rekvirirali prvo ustaše, a potom najčešće preuzeli komunisti. Među njima, međutim, ima i poslijeratnih emigranata, bogatih industrijalaca, a vrlo vjerojatno i ljudi koji su bili zdušni pobornici ili čak aktivisti ustaštva. Neki od ljudi koji će odlukom Vrhovnog suda dobiti pravo na zadovoljštinu u jednom su trenutku možda bili i ljuti neprijatelji, krvnici i žrtve, sad ih je ironijom sudbine isti zakon povezao zajedničkim interesom. A među srpskim povratnicima koji će imati pravo na otkup društvenog stana u Zagrebu, Puli, Rijeci, bit će nesumnjivo i onih čiji su roditelji ‘45. - kao u Velikićevu “Astraganu” - useljavali u prazne gradove i u tuđe domove.
Skup ljudi koji su u našim političkim metežima gubili dom šarolik je: u njemu ima i ustaša i Židova, i Talijana i Nijemaca, i seljaka iz Vertoneglija i industrijskih baruna razvijenih sjevernih gradova - Karlovca, Zagreba, Osijeka. Ali - zar nije jednako šarolik i skup onih koji su se uselili u tuđe? O HRVAT ZAUZETO napisano je od devedesetih toliko toga, kao i o “pozadinskim snagama” koje su ulazile u vojne stanove, i o Tuđmanovoj židovskoj vili i o srpskim stanarima stana gospođe Kosor. Ali, što je sa svim onim kolonistima obiju vjera čije su kuće davno podigli Nijemci? Što je sa svim zagrebačkim (ili: irskim, ruskim) advokatima ili arhitektima koji danas uživaju u divoti svoje istarske vile, koja je jednom - bez bazena, bez kapije na daljinski upravljač - bila nečija, talijanska? Što je sa svim onim Zagrepčanima, Osječanima, Splićanima koji su desetljećima živjeli u socijalističkom društvenom stanu, ne razmišljajući kako je tih osamdeset ili šezdeset kvadrata u Braće Kavurić ili Osmog maja nekoć pripadalo nekom stanovniku Petah Tikve ili Ramat Gana? Pričali su mi o jednoj istaknutoj javnoj osobi i disidentici koja je gotovo cijeli vijek proživjela u židovskom stanu. Ne imenujem joj ime, što zato jer je trač neprovjeren, što zato jer zasigurno nije jedina.
Kad čovjek tako gleda, zaboli ga glava. Shvati da kao društvo i kao prostor nismo ništa drugo nego premreženi busen otimača i opljačkanih, ponekad jedno ponekad drugo, a vrlo često oboje istodobno. A sva ta desetljeća usadila su nam taj kužni virus, uvjerenje da nešto što je sad moje može prestati biti moje, ovisno o ratnoj fortuni. Ako našoj generaciji dopadne da taj virus ubijemo zavazda, već smo nešto napravili.