Okupila je oko sebe uz smrtnu postelju svoje četiri djevojčice i svakoj dala kao u baštinu po jednu od rana na tijelu Isusa raspetoga. Što li je umiruća majka time htjela reći, kako su je uplakane djevojčice shvatile? Uršula - današnja sveta Veronika Giuliani (1660. do 1727.) - bila je najmlađa i majka joj je dodijelila ranu na Kristovu boku. Rekla im je da će u tim ranama uvijek naći utočište.
Otac se zaista za djevojčice brinuo. One su rasle i jedna za drugom odlazile u samostan. Uršula je postala klarisa i dobila ime Veronika. Isus je majčinu oporuku doslovno shvatio: mladoj redovnici izbile su Isusove rane na rukama, nogama i boku. Postala je stigmatičarka - da, poput poput našeg Zlatka Sudca.
Svaki je tjedan u dane Isusove muke proživljavala bolove bičevanja, trnova krunjenja, križnoga puta i raspeća.
Zašto joj se to događalo? Što je Isusu trebala njezina patnja? Danas bi to neki pokušali protumačiti autosugestijom u vezi s posljednjim riječima majke na umoru. Ali ona je pisala i svoj Dnevnik i svoje Pjesme. Iz tih spisa papa Pio XI. zaključuje: “To nije bila svetica, nego baš velika svetica!” I svi u samostanu i cijelom onom kraju shvatili su da vidljivim ranama na njezinu tijelu Isus želi na poseban način objaviti bol svoje muke. I supatnju sa svim patnicima. Sve tako ranama označena, ona je vršila sve redovničke dužnosti. Nisu je proglasili ni čudakinjom ni umišljenom, nego su se divili njezinim patnjama - pomagali joj kao Isusu.
Pisala je, kako spomenusmo, značajna duhovna djela. Njezini su spisi pri Svetoj Stolici budno proučeni. Umrla je 9. srpnja 1727. Blaženom ju je proglasio Pio VII. u 18., a svetom Grgur XVI. u 19. stoljeću. Eto, tragovi Isusovih rana na njezinu tijelu nisu ni narod, ni teologe, ni Papu navodili na sumnjičenje, nego na slušanje i čitanje njezinih djela i divljenje njezinu jednostavnom radu.