Teatralno ponašanje premijera Srbije Aleksandra Vučića koji, ljut zato što se Hrvatska "iživljava" i ne dopušta otvaranje poglavlja o obrazovanju i kulturi, sličilo je na dobro pripremljen scenarij. Vjerojatno iza toga stoje neki drugi razlozi, a ne otvaranje i zatvaranje jednog od najlakših među 35 pregovaračkih poglavlja. Par je elemenata u tom scenariju ostalo nedorađeno. Primjerice, on je bojkotirao sastanak na kojem i nije trebao sudjelovati. Premijeri država kandidata ne sudjeluju na otvaranju i zatvaranju poglavlja jer je to za njih preniska razina. Oni sudjeluju na otvaranju pregovora i na zatvaranju na kraju procesa, ali ne i na sastancima o pojedinim poglavljima. Mogu sudjelovati, na državi kandidatu je da odluči tko će ih predstavljati, ali nije praksa. Drugi element je to što je on, kako su najavljivali mediji u Srbiji, pokušao "lomiti Hrvatsku" i odblokirati otvaranje tog poglavlja na sastanku s Federicom Mogherini. Ona je nesumnjivo važna osoba u EU, možemo slobodno reći jedna od najvažnijih. Ali nije zadužena za proces proširenja. Sve to nije važno i previše je komplicirano za javnost. Bitno je da oni steknu dojam da je njihov lider "čvrst", da neće dopustiti "poniženje od strane drugih", pogotovo ne od Hrvata.
U isto vrijeme, kao da je i to dio scenarija, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić pomalo histerično i s dozom ponižavanja govori i o Hrvatskoj i o Europskoj uniji. "Jadna je ta EU u kojoj Hrvati imaju glavu riječ." Dan ranije rekao je da mu se smanjuje interes ako je Hrvatska ta koja će odlučiti o ulasku Srbije u EU. Možda ranije nije znao, ali kao ministar s prilično dugim stažom i kao čest gost u Bruxellesu, vjerojatno je shvatio da doista Hrvatska odlučuje o ulasku Srbije u EU, kao što odlučuje i o ulasku Crne Gore ili bilo koje druge države. O istome odlučuju i Malta, i Cipar, i Estonija, i Njemačka, i Francuska. O proširenju se odlučuje jednoglasno, i to od samog početka procesa pa sve do pristupanja nove države.
Zašto su se Vučić i Dačić upravo sada odlučili tako ponašati? Netko to povezuje s jačanjem odnosa s Rusijom i najavom mogućih izvanrednih izvora u Srbiji. Kritiziraju EU što su otvorili 2 poglavlja, a ne 3, kažu da je ta EU "jadna", a isti dan zahvale Rusiji što im pomaže i nikada ih ne kritizira. Možda je i Vučić, za kojeg na Zapadu misle da je manje naklonjen Rusiji nego predsjednik Tomislav Nikolić i ministar Dačić, shvatio da mu je isplativija karta kritiziranja Zapada i hvaljenja Rusije. Zapravo je najbolje da drži u rukama obje karte, i Rusiju, i EU i NATO, i on to radi savršeno. Njegovo teatralno vraćanje u Beograd iz Bruxellesa neće imati posljedice. Srbija nije odustala od otvaranja drugih poglavlja.
Osim što su njegovo ponašanje nazvali "ne baš korektnim prema onima koji su pomogli da se otvore dva poglavlja", u EU mu nisu ni zamjerili. Kažu da su navikli na njegovo ponašanje i da mu ne zamjeraju sve dok on ispunjava ono što se od njega očekuje. A ispunjava dosta toga vezanog uz Kosovo. Možda Vučić i Dačić žele nametnuti "hrvatsku blokadu" kao glavnu temu u Srbiji u vrijeme kada Kosovo dobiva međunarodni pozivni broj ili to nameću kao temu u EU kada se Haaški sud kao nikada do sada buni što Srbija ne surađuje potpuno s tim sudom već duže vrijeme, a EU ne pomaže Haaškom sudu nego Srbiji. Prošli tjedan je "ozbiljnu zabrinutost" zbog nesuradnje Srbije izrazio glavni tužitelj Haaškog suda Serge Brammertz.
Hrvatska je zbog stavova takvih tužitelja izgubila par godina u procesu priključenja EU. Premijer Hrvatske Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier znaju to bolje od svih jer su osobno bili uključeni u proces pregovora s EU i s državama članicama.
Ljutnja koju Vučić i Dačić sada izražavaju oko Hrvatske, i teatralno ponašanje, podsjećaju pomalo i na bivšeg hrvatskog premijera Ivu Sanadera. I on je uvijek kada bi se pregovori zakomplicirali stvarao dojam da ima potporu velikih državnika, od Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja do Silvija Berlusconija i Jean-Claudea Junckera. I imala je Hrvatska potporu tih lidera, ali ona nije ništa značila za otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja. Sanader je jednom ljutito poručio Sloveniji da, ako žele izlazak na otvoreno more, neka to traže od Talijana. Ali Slovenija je tek nakon sporazuma tadašnje premijerke Jadranke Kosor s tadašnjim slovenskim kolegom Borutom Pahorom uspjela deblokirati poglavlja.
Hrvatska blokada, koja zapravo i nije bila jedina o tom poglavlju, nije odjeknula previše u Bruxellesu jer je bilo drugih blokada.
Prvi put ministri EU nisu bili u stanju niti usvojiti zaključke na sastanku jer je samo jedna država, "mala" Austrija, blokirala njihovo usvajanje tražeći da se u njima unese "zamrzavanje" pristupnih pregovora s "Velikom Turskom". Hrvatska blokada poglavlja 26 u ovom trenutku je ništa u odnosu na osmogodišnju blokadu Makedonije od strane Grčke koju su svi već zaboravili. Nizozemci blokiraju čak i sporazum o pridruživanju s Ukrajinom koji su ratificirale sve druge članice EU.
I u EU, pogotovo u Europskoj komisiji, trebali bi shvatiti da ne mogu očekivati da će Hrvatska preko noći promijeniti stav oko nekih zahtjeva prema Srbiji, bilo da se radi o poglavlju 23 ili o pravima hrvatske manjine. Nova Vlada očito ima drugačiji pristup u komunikaciji, ali ne i u sadržaju oko procesa proširenja EU kojeg Hrvatska podržava, ali i inzistira na ispunjavanju uvjeta. Što bi bilo da je Hrvatska stvarno blokirala Srbiju? Do sada je Hrvatska izrazila rezerve za dva poglavlja. Njemačka je najčešće do sada blokirala Srbiju, uz potporu najčešće Velike Britanije. Ali zbog toga se nisu previše bunili u Beogradu.