Pripišite mi etikete svih zala i budala ovog svijeta, ali ja jednostavno moram ustvrditi da evo hvatam vlastite očne jabučice po dnevnom boravku već neko vrijeme. Zapela sam za izveštaj o svjedočenjima pred sabosrkim odborom o privatizaciji Ine, pa su mi počele nekontrolirano ispadati. Ni naočale ih ne mogu zaustaviti.
Ne, nije zbog Borisa Kunsta koji nije shvatio što točno podrazumjeva 25 posto plus jedna dionica i nikako mu se nije moglo objasniti da to nije 26 posto. Ne brinem se za njega. Povlašenu saborsku mirovinu na koju ima pravo vjerojatno zna izračunati, a ne bih se čudila ni tome da je pitanje postavio u ime više saborskih zastupnika svojeg HDZ-a.
Ne, nije zbog Ive Sanadera koji više nema ni poštanski sandučić u Zagrebu. To me nije iznenadilo. Iako mi nije jasno kako će u New Yorku živjeti od pet tisuća dolara plaće za svoj predavački angažman na sveučilištu. Malo mi je ipak drago to što ga plaćaju koliko i svojevrsne stažiste na poslijedoktorskom studiju.
Očne jabučice mi se kotrljaju po tlu, kao i nekoliko puta do sada zbog Ljube Jurčića koji je eto kako mi se čini pustio dušu pred saborskim povjerenstvom.
Pa pitam: Ne mislite li da će oveća naftna kompanija biti bjesna i ljuta i onda još malo bjesna i ljuta i onda još malo oboje, ako je izigrate za novce i to napravite u okviru slova zakona pa vam ne može ništa? Ne mislite li da će se pokušati svetiti na sve moguće načine?
Ako netko nije dobro pročitao, Ljubo Jurčić je pred sabosrkim povjerenstvom, sav ponosan na sebe uspio posvjedočiti kako je ... pa ... lagao i malčice zakonito varao 2003. kad je kao ministar gospodarstva u ime SDP-a prodavao tih Kunstovih nesretnih 25 posto plus jednu dionicu Ine, što nije 26 posto. Jurčić je rekao: 'Započeo sam taktičku igru, nisam bio zadovoljan pa se mjesec dana nisam htio javiti niti jednom ponuđaču. Htio sam da si svaki misli da razgovaram sa trećim. Naime, nekada se dva ponuđača dogovore tko će što kupiti na Balkanu, pa si nismo mogli dozvoliti da štete Hrvatskoj.'
Kaže Jurčić dalje: 'Govorili smo da postoji ponudađač koji nudi 800 milijuna i to se prenosilo na pregovarače.' Priča Jurčić da je 'stvorio pomutnju među ponuđačima', pa kaže: 'Htio sam da ako netko pita što vam je ministar rekao, da kaže - ništa! Tako je i bilo, ali ovaj drugi neće vjerovati. Plus ta medijska igra koju smo igrali i koja jeviše-manje bila ključna. Sve je to doprinjelo konačnoj cijeni od 505 milijuna dolara.' Platio mađarski Mol. Austrijski OMV se zaustavio na ponudi od mislim oko 400 milijuna dolara.
No, dobro, sve se to može skratiti u jednostavniju rečenicu: 'Dragi moji, ja sam tako vrhunski izigrao Mađare iz MOL-a da je to bila milina za gledati' Da, vrhunski ih je izigrao. To je upravo ono što je učinio. A sve poslovno pošteno. Ne može mu se za to pripisati neka kaznena odgovornost. Nije to bila poslovna prevara. On je zaista samo taktizirao, a rezultat toga je bio da je ekipa iz Mola, pa budimo iskreni – popušila foru. Pušenje koštalo 505 milijuna dolara. Ljubo je polučio – jednokratni visokovrijedan efekt. Koji majstor.
E, a onda je Ljubo sišo s vlasti taman kad su se Mađari počeli hvatati za glavu hodajući hodnicima upravne zgrade Ine čijih su 25 posto plus jednu dionicu kupili (Borise, to nije 26 posto. Čekaj profesoricu iz matematike, doći će za minutu) i ne vjerujući ni očima, ni ušima ni osjetilima mirisa ni dodira kako su savršeno izigrani. Preplatili su ono što su dobili. Znao je to Ljubo, a saznali su nešto kasnije, doduše i Molovci. Natrag se nije moglo. Ljubo u oporbi, boli ga briga. Ina cupka na mjestu. Nova vlast nema ništa s time.
Zamislite samo na trenutak da ste vi taj Mađar, Molovac čija je kompanija upravo iskeširala 505 milijuna dolara za nešto što se moglo dobit za puno manje, što realno vrijedi manje, ali se ne zna točno koliko, a krivo ste povjerovali da je netko (nepoznat) drugi bio spreman platiti mnogo više. Pa iskreno rečeno, osjećali biste se pošteno nasamareno. Zamislite potom da ste se obvezali u to što ste platili više nego što to nešto vrijedi još i uložiti neke novce. Od sramote pred naftaškim svijetom šćućurili biste se pod čvrsti stol predsjednika Uprave i molili nebo i zvijezde da se probudite i da toga više nema. A da para opet ima.
Ne, ne mislim da Mol treba žaliti, niti voljeti. Oni su samo naftna kompanija. Ali ne treba ih ni pretjerano mrziti. Utjehu su našli u tome što Ljube na vlasti više nema i s novom vlasti pokušali koliko toliko popraviti štetu. Opet nisu imali sreće.
Prvo je Ivo Sanader našao rupu u onom Ljubinom zakonu o privatizaciji Ine, pa umjesto direktno strateškom partneru prodao dio dionica narodu. Tadašnji član uprave Ine, Laslo Geszti kod kojeg sam upravo bila na jednom razgovoru na drugu temu građansko je dioničarstvo u Ini 2006. komentirao kolutajući očima, uzdišući duboko, okrećući se u smijeru Markova trgu sikćući tiho: 'To je glupo'.
Da, njemu je naravno bilo glupo. Bilo im je jasno da će dionice morati otkupljivati od malih dioničara u javnoj ponudi na burzi. Što i učiniše krajem 2008. Godine ponudivši 2800 kuna za dionicu. I nije im uspjelo skupiti više od 51 posto. Koji peh. Opet su popušili. Podsjetimo da je u điru tada bila fantomska i nikad realizirana ponuda austrijskog OMV-a i da je Ljubo Jurčić u pokušaju druge faze svojeg trika, pa makar iz oporbe propovjedao da dionica može doseći cijenu od 3400 kuna.
Međutim, Ljubo Jurčić, i sam mali dioničar Ine nije čekao ponudu Mola za preuzimanje. Svoje je dionice prodao kad su u jednom trenutku na burzi zapravo i dosegle oko 3400 kuna i time se pohvalio na televiziji. Ako ih je onaj koji ih je kupio prodao Molu u javnoj ponudi bio je na gubitku. Ljubo je pak postigao najbolji jednokratni efekt ovaj put za sebe. To će vam samo reći da je Ljubo uvijek znao koliko Ina vrijedi. Jednom je za jednokratni visoki profit igrao u ime državnog proračuna, a drugi put u svoje ime.
Ne možeš ipak naftnu kompaniju dva puta nasamariti na istu foru. No, taman kad su Mađari iako se nisu dokopali 51 posto 2008. pomislili da vide svjetlo na kraju tunela, Hrvatska im je na pregovore poslala Damira Polančeca. A on ih je kao što već znamo zamolio da mu pomognu u privatnom (pod sumnjom da je kriminalno) djelu preuzimanja Podravke. Pa su pristali. Nakon svog tog skupog pušenja još uvijek formalno nisu imali Inu pod kontrolom. Polančec je još bio jeftin, kad se sjete Ljube Jurčića koji k tome nije igrao izvan okvira zakona.
No, zamislite sada da ste Mađar iz Mola. Zamislite da vas je prije sedam godina na pravdi Boga igrajući se gluhog telefona izigrao ministar hrvatske Vlade, zamislite da vam je prije dvije godine potpredsjendik hrvatske Vlade, ovaj put iz druge stranke na stol stavio po mnogočemu i zakonu također klimav prijedlog sitnog mešetarenja koji vam pak omogućujete da naplatite bol uzokovanu ranije. Što biste mislili o izabranicima Hrvata na političke funkcije? Sigurno ništa dobro. Pa makar ni sami ne bili zlato. A znamo da Mol zlato nije. Štoviše.
Ostaje pitanje. Zar Ljubo Jurčić zaista misli da je svojom kako je zove ''grosse spiele', odnosno velikom igrom s Molom prije sedam godina za 505 milijuna dolara postigao neki veliki uspjeh? Taj 505 je u neko davno doba slovio kao '505 sa crtom'(slatkiši). Zar Ljubi Jurčiću nije palo napamet da će Mađari kad pod 505 podvuku crtu i shvate da to što imaju u ruci uopće nije slatko biti, pa ... pomalo bijesni? Ljuti?
Usudim li se uopće pitati – je li sve s Inom pošlo po zlu kad je Mol zahvaljujući kako je to Slavko Linić rekao 'Jurčićevim izvrsnim pregovaračkim sposobnostima' 'debelo' preplatio 25 posto plus jednu dionicu Ine? I bi li Ina danas bila uspješnija kompanija da su je tada platili manje?
Rekao je Linić još nešto. Rekao je da su počeli raditi projekcije vrijednosti Ine, ali da su shvatili da zbog starih i neučinkovitih rafinerija ne bi dobili dobru cijenu, pa su od procjena odustali? Inine rafinerije i dalje su zaostale i neučinkovite.
Jadni Molovci, pa njima se pola naftaškog svijeta smije na temu: 'Vidi kako su ih izigrali Hrvati'. I to oni koji su igrali po zakonu. Pokušali su to dugo držati u tajnosti. Ali Ljubo Jurčić nije izdržao, a da se ne pohvali.