Što je, zapravo, ostalo?

Dubrovnik se prošle subote doimao očekivano veselo: ustvari, možda veselije i opuštenije nego tijekom drugih vikenda u špici sezone.

Naime, Stradun jest bio jako pun, ali se po njemu ipak moglo hodati, što znači da je prvog kolovoškog vikenda u Grad stiglo manje kruzera nego inače u ovo doba godine.

Svejedno, u kafićima nije bilo mjesta ni za psa. Boutik Marija, uvjerljivo najbolji hrvatski modni dućan, zasigurno je obrnuo više od stotinu tisuća kuna, pred Kamenicama se stajalo u redu za stol, a čak se i u groznim stradunskim suvenirnicama stvarala gužva.

Prethodne se večeri Stradun doimao još dojmljivije i veselije: premda se u javnosti tvrdi da u Dubrovniku ne postoji nikakav noćni život, oko dva ujutro pokrajnje su ulice vrvile veselim, uglavnom mladim ljudima, a osobito me iznenadilo da je tako kasno poslije ponoći radila i jedna trgovina s novinama, u kojoj se, naravno, stvorio red do ulice.

Dubrovnik me ovoga vikenda, prvi put otkako ga posjećujem (a redovito ga posjećujem već trinaest godina), po atmosferi podsjetio na Santorini, prenapuhanu i pomalo bezveznu grčku otočku destinaciju, koja je, ustvari, najvrednija zbog prvorazrednog vina i rajčica, ali koja je toliko dobro marketirana da od lipnja do listopada živi, radi i prodaje od 0 do 24.

Prvog kolovoškog vikenda Dubrovnik je također živio non-stop: čak su i plaže bile prepune usprkos hladnom i valovitom moru.

Scene iz dubrovačkog ljetnog života, koje su, u većoj ili manjoj mjeri karakteristične za gotovo cijeli Jadran, jedan su od pokazatelja da ova zemlja, koliko god mi katkad suprotno tvrdili i osjećali, ipak nije otišla k vragu.

Naprotiv, ona i u teškim ekonomskim okolnostima, i uz stalni osjećaj frustracije i nepravde, funkcionira neusporedivo uspješnije od svih sljednica bivše Jugoslavije, ne računajući Sloveniju.

Slovenija, međutim, nije pretrpjela četverogodišnji rat.

Republika Hrvatska, faktografski govoreći, ove godine slavi dvadesetu obljetnicu državne neovisnosti. Točno je, naravno, da je Sabor odluke o neovisnosti donio 1991. i da je Hrvatska stekla međunarodno priznanje u siječnju 1992. godine. Međutim, ishod parlamentarnih izbora 1990. godine nepovratno je odredio hrvatski izlazak iz Jugoslavije.

Uz dvadesetogodišnjicu stvarne, narodne odluke o neovisnosti, Hrvatska ove godine slavi i petnaestu godišnjicu oslobođenja.

Obje ove okrugle brojke u nekim bi mirnijim okolnostima predstavljale tek povod za ubičajeno, dosadno prigodničarsko filozofiranje o boljoj ili lošijoj prošlosti i svjetlijoj ili tamnijoj budućnosti.

No, u Hrvatskoj, gdje su ljudi skloni radikalnim političkim sentimentima (ali, srećom, nisu skloni radikalnim političkim postupcima), doživljaji nedavne hrvatske političke i ratne prošlosti, kao i prognoze budućnosti, upravo se drastično polariziraju: oni postaju pitanja identiteta.

Tako, primjerice, ekstremni desničari iz dana u dan tvrde da je Hrvatska izgubila nacionalni ponos, da se vraća u jugoslavenske okvire, da je Domovinski rat obezvrijeđen, da Hrvatskom ponovo vladaju Srbi, i tome slično.

Naravno da se radi o potpunim besmislicama, koje golemi broj birača ne prihvaća, ali taj se dio narodnog sentimenta ne smije podcijeniti, jer je poznato da i u nekim stabilnijim zemljama, u određenim okolnostima, može prerasti u masovnu psihozu.

S druge strane, mnogi takozvani obični ljudi potpuno su dešperatni zbog trenutne ekonomske situacije: oni vide i osjećaju samo nadolazeću katastrofu.

Većina građana, kako pokazuju istraživanja javnog mišljenja, duboko je frustrirana sadašnjim stanjem u društvu: oni uglavnom ne vjeruju da se bilo što može promijeniti i da će nam ikada biti bolje.

Velika većina građana osjeća prezir prema društvenim elitama, i to ne samo prema političarima (iako su oni, razumljivo, najomraženiji soj u hrvatskom društvu).

Je li, dakle, stvarni život u Republici Hrvatskoj dvadeset godina poslije neovisnosti i petnaest godina poslije oslobođenja uistinu toliko grozan da dio stanovništva ima pravo kad tvrdi da smo se ponizili dok drugi, brojniji dio, ima pravo smatrajući da nemamo budućnost?

Iako je usred ekonomske krize, s kojom se bori krajnje nekompetenta Vlada, više nego riskantno pronositi dobre vijesti, uvjereni smo da je stanje u Hrvatskoj, i na političkoj, i na etičkoj, pa čak i na ekonomskoj razini, mnogo bolje nego što se to čini velikoj većini građana.

Ako pokušamo ozbiljno odgovoriti na pitanje što nam je, dakle, ostalo poslije neovisnosti i rata, ti odgovori na političkoj razini pokazuju gotovo vrlo dobar odnos pravednosti, zasluga i kazni, a na ekonomskoj daju puno nade.

Prvo, hrvatski je rat nesporno bio pravedan i legitiman, kao što je i Oluja bila legitimna, i utoliko je besmisleno proglašavati Oluju zločinom (što ne znači da tijekom i poslije Oluje zločini nisu počinjeni: nažalost, znamo da jesu).

Dakle, dignitet Domovinskog rata ne može biti ugrožen nikakvim sudskim procesima jer je Domovinski rat u svojoj prvoj fazi bio nužni obrambeni rat, a kasnije se pretvorio u legalnu i legitimnu obranu međunarodno priznatih državnih granica.

Govoriti o ponižavanju Domovinskog rata potpuna je besmislica dostojna jedino mjesta poput Čavoglava i ljudi koji ondje dolaze na filoustaške proslave Oluje što sramote Hrvatsku.

Oni protagonisti Domovinskog rata koji jesu skrivili zločine, ili ih nisu spriječili ili na vrijeme kažnjavali, sada su suočeni s kaznama: oslobodilački rat utoliko nije poslužio kao zavjesa za ratne zločine i zločince, što je još jedna od njegovih stvarnih vrlina.

Kada je, pak, riječ o glavnim političkim zaslugama za hrvatsku neovisnost i ratnu pobjedu, i tu je došlo do neobično pravedne distribucije pohvala i krivnje.

S jedne strane, nesporno je da je dr. Franjo Tuđman najzaslužniji i za proglašenje neovisnosti i za ratnu pobjedu.

S druge strane, golema i dugačka lista Tuđmanovih političkih grijeha učinila je prvog hrvatskog predsjednika, sasvim opravdano, suspektnim i dvojbenim junakom (ili antijunakom) novije hrvatske povijesti.

Franjo Tuđman nikada neće steći jednoznačno, aklamativno državničko priznanje (jer ga ne zaslužuje), ali Franji Tuđmanu, također, ni najveći njegovi protivnici - ne računajući one posve ahistorične ili ideološki prezaluđene - neće moći osporiti presudni značaj u stvaranju Republike Hrvatske.

Kada se, nadalje, radi o vodećim predstavnicima Tuđmanova sustava, većina njih danas je izvan igre, a mnogi, osobito prvi hrvatski tajkuni, laviraju između sudova, žalbi i zatvora.

Strukture političke i ekonomske moći koje su nastale u devedesetim godinama pod patronatom ondašnjih Predsjedničkih dvora danas su, uz nekoliko iznimaka, posve uništene ili, barem, ilegalizirane.

Može se pretpostaviti da će se nešto slično dogoditi i sa Sanaderovom političko-poslovnom mrežom.

Naposljetku, kada je riječ o ekonomiji, i o svakodnevnom životu, današnja Hrvatska stoji neusporedivo bolje od Srbije ili Bosne i Hercegovine, druge dvije države koje su sudjelovale u ratu.

Bosna i Hercegovina i dalje, nažalost, u stvarnosti ne postoji, a Srbija je suočena s puno težim manifestacijama gospodarske krize i s najavama nove međunarodne blokade zbog nemoći sadašnjeg beogradskog vodstva da se trajno i supstancijalno emancipira od pojedinih elemenata politike Slobodana Miloševića, pri čemu se ne radi jedino o Kosovu.

Gotovo idilične scene s dubrovačkih ulica, na vrhuncu sezone koja je Dubrovniku donijela mnogo bolje rezultate nego bilo kojoj drugoj hrvatskoj destinaciji, ne najavljuju, naravno, kraj hrvatske ekonomske depresije.

One su, međutim, samo mala ilustracija nesporne činjenice da ova zemlja, svim svojim unutarnjim prijeporima i ograničenjima usprkos, ponegdje ipak može normalno funkcionirati.

Naravno, Hrvatska je prepuna korupcije, hrvatske su institucije uništene, hrvatski pravosudni sustav uglavnom je katastrofalan, hrvatski bi nogomet trebalo zabraniti, hrvatska se Vlada ponaša kao da nikada nije čula za Ivu Sanadera, a hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Usprkos svemu tome, današnja je Hrvatska uspješnija ne samo od svih drugih zemalja bivše Jugoslavije (osim Slovenije) nego i od više zemalja Europske Unije.

Nema baš nikakva ozbiljnog unutarnjeg političkog, geopolitičkog ili ekonomskog razloga da se Hrvatska, kada za dvije godine napokon uđe u Uniju, polako ne počne pretvarati u posve normalnu, efikasnu i relativno zadovoljnu zemlju.