Što sa zlom vješticom?

Moja prijateljica, inače ponosna Hrvatica iz jedne od onih obitelji u kojoj je hrvatstvo najveća svetinja, odmah do Boga, jadala mi se nedavno kako se jedne noći prepunim avionom vratila iz inozemstva u Zagreb i shvatila da s nama nešto ne valja! Bila je nesretna jer je čekala do kasno u noć, u dugom redu, da samo jedan carinik, prerevnostan, obavi svoj posao. Umorno je gledala kako taj službenik, što je moguće sporije, obavlja svoj posao i zaključila da kod nas nije problem u korupciji, bivšem premijeru, HDZ-u ili SDP-u.

- To ti je Hrvatska, Nadice - kaže rezignirano. - Tu nitko ne želi raditi svoj posao kako spada, nikoga nije briga što satima čeka jedna trudnica, nitko nije efikasan, uljudan, profesionalan. A tu, usred noći, doživjela sam to malo prosvjetljenje bez onoga što je kod nas najstrašnije, što u posjednje vrijeme neprestano osjećam. Zamisli što bih tek pomislila da me netko podsjetio na opjevani, toliko naš jal, schadenfreude, veselje zbog tuđe nevolje… Kako bih se radovala povratku doma da me i to dočekalo već na granici uz službenika kojem je jedino bilo stalo do toga da nam pokaže da je vlast i da nas može gnjaviti.

Mislim da nije stvar u tome da smo mi gori od ostatka svijeta, ni u radnim navikama ni u emocionalnoj inteligenciji. Nama samo nedostaje jedan dobar, spektakularan happy end. To je moja nova teorija. Nema života sa stilom bez zadovoljenja najdubljih poriva duše. Sretnog kraja koji ti izmami suze već dugo nema u filmovima, nema ga u domaćim serijama, a što je još gore, nema ga u stvarnom životu, u politici, u ekonomiji i u našim velikim sudskim dramama. Sudska drama jedan je od najupornijih, najžilavijih filmskih žanrova. Western je gotovo umro, baš kao i mjuzikl, ni noir se ne drži naročito, no sudske drame filmski gledatelji i dalje obožavaju gotovo koliko Hrvati tursku Šeherezadu.

Evo, ja sam nedavno gledala odličnu filmsku verziju Larssonove trilogije Milenij. Posljedni dio, ”Kule u zraku”, prava je sudska drama u kojoj do tada gotovo autistična junakinja Lisbeth najednom progovara glasom superiornog intelekta koji nisu slomila ni najbrutalnija ponižavanja i fizička zlostavljanja kojima je bila izložena u djetinjstvu i mladosti, cijeli život.

Kad Lisbeth svojim robotički racionalnim, hladnim odgovorima posve lišenim emocija - takvom ju je stvorilo djetinjstvo i društvo - uništi tužitelja i psihijatra pedofila koji ju je u ludnici držao zavezanu za krevet 381 dan da bi je mogao lakše seksualno iskorištavati, čovjek osjeti takvo zadovoljstvo da bi glasno klicao “Aleluja!”, kao poslije premijernog koncerta festivala komorne glazbe “zagreb kom 5” koji upravo traje u našem Glazbenom zavodu, jednoj maloj, staroj, savršenoj zagrebačkoj zgradi nepretencioznog lokalnog Musikvereina. Takav kraj filma je istinski dobar za dušu. Čovjek ponovno osjeti da je na svijetu sve kako treba, da pravda pobjeđuje, da se zločin ne isplati, da grešni uvijek dobiju što zaslužuju i prije nego što trebaju gorjeti u paklu.

Danas nam svima, ne samo meni, treba happy end kako ga je, recimo, vidio Walt Disney. Njegov sretni kraj nije bio u nadi, već u zadovoljštini, satisfakciji, što bi rekao Mick Jagger. U Disneyjevoj varijanti priče o Snjeguljici i sedam patuljaka zločesta maćeha nije kažnjena samo poniženjem i jalom jer se njezina rivalka udaje za princa. Tu zlu, crnu spodobu će predrage šumske životinjice i dobri patuljci, veseli proleteri koji u rudniku rade s pjesmom na usnama, ganjati šumom do samog ruba provalije. U trenutku kad ona zadnjim snagama pokušava jednu veliku stijenu odgurnuti na patuljke, strahovita munja raspara nebo, raskoli kamen na kojem stoji, ona se sunovraćuje u provaliju i tu je tek kraj priči toj... Sva djeca koja svojim navodno evolucijski ugrađenim, instinktivnim osjećajem za moral žude za zadovoljenjem pravde, razveselit će se. Djeci okrutnost te kazne ni najmanje ne smeta, oni ne razmišljaju o tome je li maćeha možda mogla izdilati i bolji tretman kod Svevišnjeg jer je bila gonjena nekim svojim unutarnjim demonima. Dobila je što je zaslužila. To je djeci dovoljno.

Takav nam je happy end potreban, jer nikako da osjetimo kako je pravda zadovoljena, a bez toga sve što radimo teško da ima smisla. Tko će se truditi pa biti pošten, tko da pomisli da ne smije krasti, uništavati tvornice, radna mjesta i ljudske egzistencije bez poticajnog epiloga jedne dobre sudske drame? Bez toga smo u moralnom limbu, osuđeni na nezadovoljstvo, bezvoljnu opstrukciju, poput onog službenika koji je dočekao moju prijateljicu na ulazu u domovinu...