Praćenje nogometnih prvenstava nije isto od kada ne uključuju Folbyja, velikog engleskog navijača koji je prošle godine odselio na Jamajku. Trgić Battersea Square ovih je dana prazan jer nakon Folbyja nitko se ondje nije sjetio okupiti društvo na večeri kod Libanonca gdje se ispred velikog ekrana zajedno znojilo, skakalo, psovalo, pljeskalo, slavilo. Folby bi se pobrinuo da društvo bude multinacionalno - Portugalac Luis, Turkinja Sedef, Lindsy iz Novog Zelanda, Sabrina iz Italije, David iz Francuske - sa zvijezdom večeri ovisno o tome tko toga dana igra. U Folbyjevu životu dvije su velike ljubavi: nogomet i kriket. Ipak, njihova kruna je nogometni klub Chelsea koji prati od kada zna za sebe. Moje dugogodišnje prijateljstvo s Folbyjem ozbiljno je poljuljano samo jednom, kada sam ranije izašla s utakmice Chelseaja protiv Manchester Uniteda kako bih izbjegla gužvu. Nevolja je bila u tome što sam propustila tri gola koje je Chelsea zabio u posljednjem dijelu utakmice. Moj izostanak Folby je doživio kao svetogrđe.
Sve što znam o nogometu naučila sam od Engleza. Ne nužno o pravilima, koje i dalje uglavnom procjenjujem na temelju reakcije navijača, nego o ulozi koje nogomet ima u jednom društvu.
Možda stoga što već deset godina živim u blizini stadiona, engleski nogomet dio je moje svakodnevice: prometni zastoj na Fulham Roadu nedjeljom kada igra Chelsea, kolone ljudi koji se nakon ručka poput hodočasnika slijevaju niz sporedne uličice prema Stamford Bridgeu. Gužva u pubovima nakon utakmice.
Ako bi rezultat bio dobar, Folby je gotovo sigurno sjedio za svojim stolom u Brinkleysu, koji bi ostajao prazan ako bi Chelsea izgubio utakmicu. Dogodi se katkad da se na našim okupljalištima pojavi kakvo poznato nogometno lice: stariji gosti prepoznaju nogometnu legendu iz osamdesetih, a Frank Lampard koji živi u susjedstvu ponekad nedjeljom gleda utakmice u našem lokalnom pubu. “All right, Frank?”, pozdravljaju ga, bez pompe, kao da nije nogometni superstar, nego dečko iz kvarta, jer u svijetu nogometa svi su jednaki dok god navijaju za isti klub, zar ne?
Jedna od velikih teorija engleskih navijača je da se pravi engleski nogomet ipak ne odvija u Londonu, nego u manjim gradovima. Najveći navijači vjerni su svojim klubovima iz djetinjstva, a ne šminkerskim megalomanima. David Cameron navija za Aston Villu, Robbie Williams za Port Vale. Rod Stewart vatreni je navijač Celtica, a Alastair Campbell navija za Burnley. Kako bih, stoga, doživjela pravi engleski nogomet, jednom sam se pridružila prijatelju Adrianu Chilesu na utakmici njegovog voljenog tima West Bromwich Albion u pokrajini Midlands.
Osim što je poznati nogometni komentator BBC-a, Adrian je gorljivi navijač i poznavatelj nogometa koji je ovaj tjedan slavio pobjedu Hrvatske za koju navija uz majku Zagrepčanku. Na tom stadionu, daleko manje impresivnom od onih koje sam posjetila u Londonu i Manchesteru, doista sam upoznala dubinu engleske ljubavi prema nogometu.
Kako je Adrian zaboravio na moje društvo, hipnotiziran kretnjama na terenu, promatrala sam te djedove s unucima i očeve sa sinovima koji su zajedno drhtali nad svojim idolima. Ne znam više što se i protiv koga igralo, ali znam da je West Bromwich Albion pobijedio, jer tijekom povratka u London Adrian je bio pričljiv i odlično raspoložen. Kako je sam priznao u knjizi “Mi ne znamo što radimo” koju je svojedobno napisao o opsesiji svojim omiljenim timom: “Ako West Bromu ide dobro, ja sam dobro društvo. Dobar kolega, dobar prijatelj, pažljiv otac, voljeni suprug. Ako, što je češći slučaj, nam ide loše, nisam ništa od toga. Moj čitav stav prema životu oblikovan je Albionom”.
Jednom prilikom, na dan kada je West Brom igrao protiv Tranmere Roversa, Adrian se našao u užem krugu odabira za voditelja nove emisije na BBC-ju. Vozeći se prema utakmici pitao se što bi radije odabrao - uzbudljiv novi posao ili pobjedu West Broma? O odgovoru nije morao razmišljati. Toga dana voditeljski posao je pripao nekom drugom, a West Brom je pobijedio rezultatom 2-0. Adrian je bio sretan.
Možda zato što je rođen u Engleskoj ili zato što je jedan od rijetkih segmenata života koji pripada svima, bez obzira na stalež, nogomet je dirljivo prisutan u životima Engleza. Iskreno navijanje nije u DNK-u svake nacije, kako sam se više puta uvjerila u Francuskoj gdje se utakmice na Europskom i Svjetskom prvenstvu u pariškim kafićima gledaju s neprirodnom opuštenošću, gotovo cinizmom, a ovih dana francuski novinari pišu o svome timu uglavnom u kritičkom kontekstu. Tijekom prvenstva činim sve kako bih se barem tijekom jedne utakmice našla u Hrvatskoj jer me veseli predanost s kojom se prate utakmice, strast kojom se slavi pobjeda, možda najzdraviji oblik patriotizma koji jedna nacija može iskazati. Ima tu, dakako i cinika, intelektualaca i dežurnih kritičara “politike nogometa”. Tvrditi da su vrtoglave svote i sumnjivi aranžmani lokalna boljka je suludo - skandali koji su nedavno potresali Fifu, za koju sada sa sigurnošću znamo da je puna korupcije, najbolji su primjer. Možda su se upravo zbog njih američki TV gledatelji gotovo prepolovili. No, ne navijati za svoj tim zbog neslaganja s aktivnostima krovnih struktura je propustiti bit nogometa.
Jednom prilikom na Stamford Bridgeu pratila sam Chelsea kada je tijekom poluvremena na teren izveden Joe Street, službeno najstariji navijač tog londonskog kluba. Rođen 1926., Street nije propustio niti jednu utakmicu od 1931. On se sjeća vremena kada igrači nisu imali brojeve na dresovima i kada je pogled na teren bio zadimljen jer su svi pušili. Kada je toga dana, Joe, koji je na utakmici bio u društvu svojih sinova, unuka i praunuka, izveden pred navijače, osvojio je gromoglasan pljesak. Folbyju su zasuzile oči, kao i većini navijača toga dana na stadionu. A meni je postalo jasno da nogomet ne pripada Fifi niti Romanu Abramoviču. Nogomet pripada Joeu Streetu, Folbyju, Adrianu i svim navijačima koji se od petka bude sretni jer stiglo je ljeto, a Hrvatska ide dalje.
Kolumne i intervjue Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.