Hrvatsko višestranačje zaplivalo je možda i najdublje dosad (bilo bi ipak preoptimistično pretpostaviti da je dotaknulo dno), i to u trenutku kad je netko odlučio Krešu Beljaka, predsjednika nečega što je nekoć bila Hrvatska seljačka stranka, promovirati u stratega, organizatora, poslovođu novoga velikog udruženog oporbenog pothvata.
“Nadam se da će uskoro početi razgovori između HSS-a i Mosta, ali i SDP-a, kako bi se napravila platforma za stvari koje nas spajaju”, rekao je Beljak za Globus, a to je bio samo jedan u nizu njegovih napora posljednjih tjedana da se, tko zna za čiji sad račun, promovira u glavnog pregovarača novog okupljanja, trebali bismo valjda vjerovati - nekakve nove opozicije.
“Nadam se zajedničkoj platformi koja će rezultirati suradnjom na sljedećim izborima”, pojačao je Beljak svoje namjere i rastumačio ih onako kako se to uvijek objašnjava: prošlost nas, kaže, uči da se HDZ ne može pobijediti bez velike koalicije.
I tako je, nakon HNS-a i HSLS-a, evo i HSS još jednom aktivno ubačen u posao građenja, to jest razgrađivanja vlasti i institucija bez obzira na rezultate izbora ili, dapače, baš njima naprotiv. Riječ je redom o organizacijama koje već dulje u stvarnosti niti nisu političke stranke u pravom smislu, nego su zapravo pružatelji usluga u politici. To je neka vrsta mobilnih operatera, lako se pomiču i svagdje pronalaze signal, u stanju su odigrati najrazličitije uloge, pružiti najraznorodnije usluge i popuniti bilo kakve rupe. Iz jedne u drugu mrežu prelaze bez mijenjanja broja. To dođe kao nekakav politički knauf, zapuna prostora: brzo se podigne, a poslije nije šteta srušiti.
Beljak sad nešto strašno komplimentira SDP-u i Mostu (veli: Most je stabilna stranka, Bernardić je pošteniji od Plenkovića), a strašno je gnjevan na IDS i GLAS i općenito ima bizarnu pretenziju zvučati kao davatelj licence za ispravnu politiku oporbe. To je, naravno, smiješno kad se zna da ni njegov HSS, kao ni druge dvije knauf-stranke, više i nemaju nikakvu politiku. Naravno, ako se politikom ne smatra HNS-ovo nametljivo PR-ovsko kamufliranje iza reforme obrazovanja od koje u njihovu mandatu pouzdano neće biti ništa, ili je možda politika HSLS-ovo priznanje neovisne Katalonije ili pak Beljakov prijedlog da se u državi osiguraju plaće roditeljima s troje i više djece, a u Samoboru, gdje on odlučuje, nisu u stanju staviti niti ležeće policajce na glavni gradski trg.
Kad bi Krešo Beljak znao koliko je komično da neka tako minorna, od sadržaja isprana politička opcija poput njegove preuzima kumstvo teoretskoga budućeg velikog opozicijskog saveza, kad bi to znao, onda Krešo Beljak, naravno, ne bi bio Krešo Beljak.
Politika je zaista otišla nizbrdo i sve je manje truda i kapaciteta potrebno da se legitimiraš kao viđeniji, važan, čak odlučujući protagonist politike, kao netko tko treba davati tobože programatske intervjue u novinama. Koliko je to nisko palo, pokazuje i količina napora koju Beljak ulaže u to da obrazloži ideju zamišljene ujedinjene oporbe, njihove međusobne odnose, podudarne teze i ciljeve, da tom projektu doda na težini, da izgovori, makar mu i netko drugi to napisao, bilo što fundamentalno. Najdalje u definiranju saveza Beljak je došao u ovim svojim zapažanjima: “Čim se ne svađamo, znači da postoje predispozicije za suradnju” ili “Mi dobro surađujemo u Saboru, a tome je pridonijelo i naše bolje međusobno upoznavanje”.
No, bit će da Beljakov poziv SDP-u i Mostu da s njim uđu u “Samoborček”, premda ima sve elemente groteske, na žalost nije samo smijurija. Kroz Beljaka, sva je prilika, progovaraju snage koje vjeruju kako je osovinu Mosta i SDP-a iz nekog razloga nužno uspostaviti, a Beljak bi onda tu mogao poslužiti kao premosnica, amortizer. Treba uočiti kako taj pretpostavljeni savez unaprijed, prema Beljakovim riječima, isključuje one s prevladavajućom lijevom političkom retorikom, poput IDS-a ili GLAS-a. Beljakova bi koalicija, dakle, uglavnom zahvaćala od tobožnjeg centra (što je Bernardićeva pozicija) pa udesno (više prema biračkom tijelu Mosta).
U visokopolariziranom glasačkom tijelu, gdje pobjeđuju ili pretežno desna ili pretežno lijeva opcija - i to je obrazac koji se s neznatnim odstupanjima nonstop ponavlja - u takvim uvjetima konstruirati koaliciju oko centra, i to čak s blagom tendencijom udesno zbog Mosta, i predstavljati to kao opasnost za HDZ, ili je prilično naivno ili pomno sračunato, ali onda za račun HDZ-a.
Pobjedničke lijeve koalicije trebale su privjeske do potpune većine, ali nisu isključivale svoja lijeva krila kao što bi to Beljak, da ga se nešto pita, sada učinio s IDS-om ili odmetnutim dijelom nekoć važne političke organizacije HNS.
Koliko je, pak, Krešo Beljak ozbiljan nositelj bilo kakvog političkog projekta, možda će najbolje oslikati nekoliko njegovih misli u kojima se, na samo četiri stranice intervjua, uspio više puta posvađati sam sa sobom.
Tako u jednom odlomku Beljak kaže da Plenković ima čiste ruke, a neznatno dalje u tekstu sugerira da je nepošten.
Na jednome mjestu tvrdi da 70 posto ljudi misli da država ide u krivom smjeru, do druge stranice to se već popelo na 77.
U jednom trenutku kaže da je predsjednik države nepotrebna i skupa funkcija, u drugom već poručuje da će i HSS možda imati svojeg kandidata na izborima za predsjednika države.
Na početku tvrdi da je 70 posto ljudi protiv HDZ-a, a odmah zatim da se HDZ nikako ne može pobijediti bez velike koalicije.
Kroničari domaće politike već imaju ozbiljne izazove upuštati se u analiziranje i vrednovanje ovakvih ideja, ovakvih protagonista i političkih procesa koji se pokreću na ovim, zaista skromnim razinama. To su teze koje je često neugodno čitati, rasprave koje je mučno pratiti, polemike koje je teško istrpjeti i to su procesi koji se jednostavno opiru komentiranju.
Na pitanje hoće li Plenkovićeva vlada izdržati do kraja, veliki strateg rušenja Vlade Krešo Beljak (da, onaj isti koji nije došao na glasanje o oporbenom zahtjevu da se sruši Vladu) bez dvoumljenja odgovora: Hoće.
Uz ovakve inicijative iz opozicije, štoviše, HDZ može biti miran i mnogo dulje od toga, i neovisno od Plenkovića. A možda se baš u zalog HDZ-ova mira Beljak i javlja. Male knauf-stranke poput njegove u svakom scenariju lako će se namiriti.