Već se danima javnost zabavlja s vožnjom pod utjecajem alkohola ministra kulture Berislava Šipuša. Treba li član Vlade kojeg je policija ulovila za volanom službenog automobila sa 0,7 promila alkohola u krvi podnijeti ostavku? Je li njegov krimen takav da mora odletjeti iz ministarske fotelje u kojoj sjedi manje od tri mjeseca?
Sam ministar jasno je izjavio da ostavku ne namjerava dati, ali i poručio da je odluka o njegovu ostanku ili odlasku iz Vlade u rukama njezina predsjednika Zorana Milanovića.
Već se sada lako može pretpostaviti da Šipuša neće stići nikakva kazna. Premijer će po običaju izbjegavati novinare, odnosno idućih dana odbijat će odgovarati na pitanja o pijanstvu svog ministra i njegovoj eventualnoj odgovornosti. A onda će uletjeti neka nova priča, afera ili možda kakav genijalni projekt Vlade koji će interes javnosti preusmjeriti na nešto sasvim drugo, pa će Šipušev maliganski grijeh biti pospremljen u zaborav. Za dva mjeseca više se nitko neće sjećati da je vozio pijan, kao što više nitko ne spominje nepotizam ministra pravosuđa Orsata Miljenića.
A prije nešto više od tri i pol godine Zoran Milanović je, dok još nije bio premijer, jasno najavio kakvi će, kad je riječ o vožnji u pijanom stanju, biti njegovi kriteriji.
Kada je prije tri i pol godine Kukuriku koalicija predavala izborne liste Državnom izbornom povjerenstvu, Milanovića su, umjesto s pitanjima o njegovim izborim procjenama i planu za osvajanje vlasti, novinari dočekali s onima o kandidatu na listi u 3. izbornoj jedinici. Na devetom mjestu te liste bio je naime HNS-ov kandidat Goran Habuš. Habuš, koji je tek postao prvi čovjek Varaždina, dva dana uoči predaje lista sudjelovao je u lakšoj prometnoj nesreći. Vraćao se s proslave Martinja i nedaleko od svoje obiteljske kuće, upravljajući službenim automobilom, oduzeo je prednost automobilu kojim je upravljala mlada vozačica. Došlo je do lakšeg sudara u kojem nitko nije ozlijeđen. Policija je na automobilima zabilježila štetu od 2000 kuna, a Habuš je napuhao 1,58.
Oko slučaju Habuš za tadašnjeg šefa oporbe Milanovića nije bilo nikakve dvojbe: “Za to nemam ni razumijevanja ni opravdanja. Ako budem predsjednik Vlade, takvo ponašanje neću tolerirati. Nakon izbora, vjerujem uz podršku građana, bit ćemo jedna vlada, koja će imati vrlo stroge kriterije. To je poruka svima: mi ćemo imati visoke standarde.”
I da se Zoran Milanović zaista drži svojih riječi, nema sumnje da bi Šipuš odletio iz Banskih dvora, kao što je Habuš odletio s izborne liste.
Međutim, nije Milanović oko Habuša baš bio tako odlučan kao što se to trudio pokazati. Jer nesreća se dogodila u petak navečer, predaja lista bila je dva dana kasnije, u ponedjeljak oko podne, što znači da je Milanović HNS-ova kandidata mogao maknuti s liste puno ranije. Umjesto toga, predao je liste s njegovim imenom i tek kad je, nakon niza novinarskih pitanja, shvatio da mu zadržavanje Habuša na listi itekako šteti, što mu nikako nije trebalo mjesec dana prije izbora, odlučio je presjeći.
Habuš i Šipuš nemaju puno sličnosti. Istina, oboje su vozili pod utjecajem alkohola, ali ministar nije sudjelovao ni u kakvoj nesreći, već je zaustavljen u redovitoj kontroli, priznao je da je popio tri čaše vina, uredno se odazvao alkotestiraju čije je rezultate prihvatio bez ikakvog negodovanja, i platio kaznu. I pritom nije mahao sa svojom funkcijom pred policijskim službenicima koji su samo radili svoj posao, kao što je to recimo učinio šef Milanovićeva kabineta - Tomislav Saucha. Nedavno je Sauchu Prekršajni sud nepravomoćno proglasio krivim za incident na Sljemenu u kojem je vrijeđao policajce i pozivao se na svoj visoki položaj.
Nije recimo Šipuš ni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak koji osječkom poduzetniku preko šefice Porezne uprave želi srediti plaćanje poreznog duga. Ali nije ni ministar pravosuđa Orsat Miljenić, koji je sređivao posao kćeri svojeg poznanika, inače članici SDP-a.
A nije Šipuš ni ministar zdravlja Siniša Varga koji je iz proračuna dodijelio novac udruzi kojoj je bio osnivač.
Bez namjere da budemo Šipuševi odvjetnici, cijela frka koja se dignula oko njega već pomalo počinje ići na živce. Nema nikakve sumnje da si jedan visoki dužnosnik, što ministar svakako jest, ne smije dopustiti da pod utjecajem alkohola sjedne za volan. Ministar je ministar u svakoj minuti svog mandata, i dok je na svom radnom mjestu i dok se druži s prijateljima. I mora strogo poštovati zakone i propise. A jedan od njih jasno kaže: ako piješ, ne vozi.
I trebao je Šipuš, baš kako mu je to preporučila kolegica iz Banskih dvora Anka Mrak Taritaš, sam obavijestiti javnost o tome što se dogodilo i ispričati se.
Stoga ministar kulture zaslužuje kaznu, a u njegovu slučaju ona bi trebala biti: javni ukor predsjednika Vlade.
No ne i smjena.
Jer u mandatu ove Vlade nagledali smo se jako puno primjera koji su zahtijevali najteže sankcije - smjene, ali se nikada nisu dogodili. A u cijeloj ovoj priči oko Šipuša ima nečeg puno važnije od njegova sjedanja za volan sa 0,2 promila više nego što je to zakonom dopušteno.
Puno je važnije zašto premijer koji je, ne tako davno da se toga ne bi sjećao, obećao da se u njegovoj Vladi neke stvari neće tolerirati. Nije valjda pritom samo mislio da neće tolerirati ako neki njegov ministar popije čašicu previše. A da mu neće biti važno što recimo ministri koriste službene automobile kad odlaze na skijanja u Austriju, što sređuju zaposlenja prijateljima, što mu je prvi potpredsjednik i suradnik u Vladu imao optužnicu za ubojstvo iz nehaja, što mu ministri dodjeljuju proračunski novac vlastitim udrugama, što mu članovi Vlade, ali i kolege iz stranke, sređuju odgodu otplate duga državi “izabranim” tajkunima, što ima ministre čije su nekadašnja tvrtke državi ostala dužne 150.000 kuna…
Ali Zoran Milanović već dugo nije onaj oporbeni političar koji želi imati visoke standarde.