Ovih dana jedan je privremeno osnovani arbitražni sud donio takozvanu presudu, na zahtjev koji je jednostrano postavila bivša vlada Republike Filipini po pitanju Južnog kineskog mora. Presuda je privukla veliku pažnju mnogih država i o njoj su izvještavali i neki hrvatski mediji. Takozvana presuda izignorirala je povijest, prikrila činjenice, oštetila pravni princip te pokušala povrijediti svojstveni teritorijalni suverenitet i pomorska prava i interese kojima raspolaže Kina u Južnom kineskom moru. Kineska strana od početka ne sudjeluje, ne prihvaća niti priznaje takozvanu presudu. Kina ima teritorijalni suverenitet i pomorska prava i interese u Južnom kineskom moru koji ni pod kojim uvjetima neće biti pod utjecajem presude arbitraže. Kineska strana drži da će s uključenim stranama na koje se direktno odnosi ovo pitanje, na temelju poštivanja povijesnih činjenica, a u skladu s međunarodnim pravom te izravnim konzultacijama i pregovorima riješiti relevantne sporove oko pitanja Južnog kineskog mora, kako bi se održao i zaštitio mir i stabilnosti u Južnom kineskom moru.
Otoci na Južnom kineskom moru dio su kineskog teritorija od davnina. Činjenica da otoci u Južnom kineskom moru pripadaju Kini bila je prije 1970. općepriznata u međunarodnoj zajednici te se niti jedna zemlja tome nije usprotivila. Ali naknadno, Filipini i druge zemlje vojno su okupirali dio otoka i grebena kineskog otočja Nansha te iz tog razloga dolazi do sporova u vezi s teritorijem oko otočja Nansha, što predstavlja srž i korijen pitanja Južnog kineskog mora.
Kina je mogla uzvratiti samoobranom kako bi zaustavila tok razvoja situacije, ali s polazišta očuvanja dobrosusjedskih odnosa, zaštite mira i stabilnosti u regiji te razvoja kineske ekonomije, Kina je ponavljajući “suverenost pripada meni”, istovremeno odabrala način putem kojeg će s relevantnim zemljama riješiti sporove - bilateralnim pregovorima i konzultacijama. Kina je još 2002. godine s ASEAN-om (Savez država Jugoistočne Azije) potpisala Deklaraciju o ponašanju uključenih zemalja u Južnom kineskom moru, čime je definiran način na koji će se rješavati gore spomenuti sporovi. Upravo zahvaljujući toj Deklaraciji situacija po pitanju Južnog kineskog mora dugo je vremena bila stabilna i pod kontrolom. Nažalost, uslijed manipulacije izvanregionalnih sila, bivša vlada Republike Filipini bez dopuštenja uključene strane jednostrano je uputila takozvani zahtjev za arbitražu te time dovela pitanje Južnog kineskog mora u opasan položaj veće napetosti i konfrontacije.
Prije svega, stvarni motiv podnošenja jednostranog zahtjeva za arbitražom od strane Filipina leži u suverenitetu i teritorijalnim pitanjima, ali i pitanju razgraničenja između Kine i Filipina, što ne spada u nadležnost Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora (u daljnjem tekstu: Konvencija). Drugo, Filipini su prekršili Konvenciju, temeljem koje Kina kao potpisnica ima pravo odabrati vlastite načine rješavanja spora. Kina je još 2006. godine u skladu s člankom 298 Konvencije izbacila sporove vezane za razgraničenje na moru te ostalim povezanim dijelovima iz prisilne procedure Konvencije za rješavanje sporova. Treće, Filipini su jednostranim zahtjevom za arbitražom prekršili niz bilateralnih sporazuma s Kinom o rješavanju sporova putem pregovora, koje su dvije zemlje postigle i u više navrata potvrdile prethodnih godina. Četvrto, Filipini su prekršili i obećanja Kine i ASEAN zemalja, uključujući i Filipine, koji su 2002. godine u Deklaraciji obećali da će strane koje se direktno odnose na pitanje Južnog kineskog mora kroz pregovore rješavati sporove. Arbitražni sud je ovakvim ponašanjem uvelike premašio, uvećao i zloupotrijebio svoje ovlasti te teško povrijedio međunarodno pravo. Takozvana presuda je ništavna, ne obvezujuća te ju Kina ne prihvaća niti priznaje.
Takozvana arbitraža od početka do kraja je jedna politička farsa s pravnom konotacijom. Do danas, samo nekoliko zemalja je otvoreno podržalo Filipine, a za razliku od toga, više od 70 zemalja i regionalnih organizacija izražava razumijevanje i potporu stajalištu Kine te apeliraju da međunarodna zajednica poštuje pravo na odabir vlastitog načina rješavanja spora koje međunarodno pravo daje suverenoj zemlji, i podupiru da uključene strane postignu konsenzus oko rješavanja spora kroz pregovore i konzultacije jedan na jedan. Ujedinjeni narodi i međunarodni sudovi dali su već priopćenje da arbitraža nema veze s njima. Neki od poznatih pravnika također su izrazili skeptičnost prema procesu arbitražnog postupka o Južnom kineskom moru i presudi Suda. Prije nekoliko dana u Ulan Batoru održan je 11. azijsko-europski sastanak na vrhu gdje su pojedine države napomenule pitanje Južnog kineskog mora i željele uključiti to pitanje u predsjedničku izjavu 11. azijsko-europskog sastanka, što je na kraju ispalo bezuspješno s obzirom na to da je vrlo malen broj podržao tu namjeru. Taj glas pravde je upravo pokazatelj da takozvana arbitraža ne predstavlja međunarodnu pravdu niti međunarodni konsenzus, jer pravda je u ljudskim srcima.
Nakon što je objavljena odluka Arbitražnog suda, kineska strana objavila je dvije važne izjave i “bijeli papir”, ponovno potvrdila stajalište kineske vlade da neće priznati niti prihvatiti takozvanu arbitražu, dodatno pojasnila da Kina oduvijek raspolaže teritorijalnim suverenitetom i pomorskim pravima i interesima u Južnom kineskom moru te da je Kina oduvijek nastojala izravnim pregovorom i konzultacijama s uključenom stranom mirnim putem riješiti sporove. Zapravo, od samog osnivanja Narodne Republike Kine, Kina je sa 12 od 14 kopnenih susjeda kroz bilateralne pregovore i konzultacije na temelju povijesnih činjenica i međunarodnog prava riješila ostatke povijesno-graničnog pitanja, ograničavanja i razgraničenja granične crte više od 20.000 km, s više od 90% ukupne duljine. Osim toga, Kina i Vijetnam su putem pregovora i konzultacija označile pomorske granice između dviju država na moru Beibu zaljeva, a Kina i Južna Koreja također su pokrenule pregovore oko pomorske granice na Žutom moru.
Ono što treba posebno naglasiti jest to da je teritorijalno pitanje krajnja granica Kine. Teritorijalni suverenitet te pomorska prava i interese Kina je stvarala kroz 2000 godina dugu povijest, uspostavljeni su na dugoj povijesnoj liniji te čvrsto utemeljeni i u povijesti i pravu, što ovaj takozvani i apsurdni Arbitražni sud ne može negirati. Arbitražna odluka ne može poreći povijesne činjenice, ne može poreći pomorska prava i interese Kine u Južnom kineskom moru, niti može promijeniti našu odlučnost i volju u održavanju nacionalnog suvereniteta i pomorskih prava i interesa. Kineski teritorijalni suverenitet i pomorska prava i interesi ne trebaju arbitražu. Kina ostaje vjerna svojem stavu te neće popustiti ni milimetar. Niti jedna vanjska država ne može očekivati da ćemo trgovati našim temeljnim interesima niti očekivati da ćemo progutati gorak plod, koji će narušiti naš suverenitet, sigurnost i razvoj interesa. Stav Kine da neće prihvatiti niti priznati odluku Arbitražnog suda neće se promijeniti.
Kao graditelj međunarodnog poretka i zemlja posvećena održavanju mira i stabilnosti u regiji, Kina će i dalje ići putem mirnog razvoja, poštivati povijesne činjenice, u skladu s međunarodnim pravom te putem izravnih pregovora i konzultacija s uključenim stranama mirnim putem rješavati sporove; podržavat će slobodu plovidbe i leta koje svaka država uživa u skladu s međunarodnim pravom, pridržavat će se svestranog i efikasnog provođenja Deklaracije o ponašanju uključenih strana u Južnom kineskom moru te pod tim okvirom promicati proces konzultacija oko Pravilnika o ponašanju u Južnom kineskom moru; nastojat će razvijati sa susjednim zemljama dobrosusjedsko prijateljstvo te suradnju na obostranu korist, kako bi zajedno održavali mir i stabilnosti u Južnom kineskom moru.
*autor je glasnogovornik kineskog veleposlanstva u Hrvatskoj