Siguran poput kocke šećera. Tim je riječima 1957. godine njemačka farmaceutska tvrtka Grünenthal reklamirala svoj lijek protiv jutarnje mučnine u trudnica. Talidomida ili Contergana, kako mu je glasilo ime u Njemačkoj, samo je 1960. prodano 20 milijuna tableta.
Do 1961. godine, kada je našao svoje mjesto na tržištima u 40 zemalja, već je bilo jasno da nešto nije u redu: u tri godine rodilo se 12.000 djece bez ruku ili nogu, s udovima više nalik perajama nego ljudskima, gluhih ili na drugi način teško deformiranih. Ono što je trebalo biti spas, lijek koji je trebao budućim majkama omogućiti da sretnije urone u razdoblje trudnoće, na kraju se pokazalo kao prokletstvo.
Idućega tjedna, nakon više od godinu dana povlačenja po njemačkim sudovima, i nakon 50 godina otkako je pušten na tržište, o talidomidu će se opet javno govoriti. Njemačka televizijska mreža s nacionalnom koncesijom prikazat će u udarnom terminu film "A Single Pill" u kojem govori o stravičnim posljedicama lijeka s kojima i danas živi oko 5000 ljudi u cijelome svijetu. Oni su preživjeli, od njih 12 tisuća koliko ih se rodilo s teškim malformacijama. Film je otišao i korak dalje - upro je prstom ravno u njemačkog proizvođača, i to je razlog zašto su film premijerno gledali suci.
Producent Michael Souvignier uvjeren je kako će film značiti i prekretnicu za slobodu govora u Njemačkoj, no tvrtka Grünenthal rukama i nogama se borila da se film ne prikaže. Unuk osnivača i sadašnji direktor Sebastian Wirtz smatra kako će film ostaviti krivi dojam; kao da se tvrtka namjerno nemoralno ponašala i nastojala izbjeći (novčane) obveze prema obitelji žrtava.
"A Single Pill" je zapravo izmišljena priča o odvjetniku čija je žena trudna, a tijekom trudnoće popije jednu pilulu talidomida. Rodi im se deformirano dijete. Jedna od scena iz filma prikazuje liječnika koji unesrećenim roditeljima govori: "Znate, ovakve možete lako dati u neku ustanovu". U drugoj sceni bebu stavljaju na bolnički pod nadajući se da će umrijeti. Nakon godinu dana rasprave iz filma su neke scene izbačene ili skraćene, no suci Vrhovnog suda odlučili su da se film ipak može prikazati u "prime time" terminu dvije večeri idućega tjedna. Uz to će biti postavljeno i upozorenje kako je film više umjetnički prikaz, a manje dokumentarističko djelo. Unuk Wirtz je u sudskom procesu posebno inzistirao na ovom potonjem.
Žrtve talidomida, prema procjenama u trenutku katastrofe, trebale su živjeti maksimalno 20 godina. Ali, eto, hirom ili pobjedom prirode, danas su one odrasli ljudi. Što znači da su odštete koje je proizvođač isplatio njihovim roditeljima dosad uglavnom potrošene. Tvrtka je, naime, nakon iscrpljujućih pregovora u 60-ima osnovala fond tada vrijedan 100 milijuna maraka, oko 34 milijuna eura, a jednaki iznos uplatila je i njemačka vlada. Bila je to najveća isplata u povijesti. No, iako velika ukupna cifra, za 2800 njemačkih žrtava koje su preživjele, bila je to slaba utjeha. Oni rođeni bez ruku i nogu danas mjesečno dobivaju oko 545 eura. Wirtz, lako je pretpostaviti, sada strahuje da bi film mogao otvoriti stare rane i da bi žrtve mogle zatražiti nove odštete.
Ironija je sudbine što se talidomid pokazao kao odličan lijek protiv lepre i, potpuno neočekivano, nekih vrsta raka.
Tanja Tolić
Do 1961. godine, kada je našao svoje mjesto na tržištima u 40 zemalja, već je bilo jasno da nešto nije u redu: u tri godine rodilo se 12.000 djece bez ruku ili nogu, s udovima više nalik perajama nego ljudskima, gluhih ili na drugi način teško deformiranih. Ono što je trebalo biti spas, lijek koji je trebao budućim majkama omogućiti da sretnije urone u razdoblje trudnoće, na kraju se pokazalo kao prokletstvo.
| Zbog lijeka protiv jutarnje mučnine, 60-ih se rodilo 12.000 deformirane djece. O tome govori film koji će, nakon godinu dana povlačenja po sudnicama, idućega tjedna biti prikazan na njemačkoj televiziji |
Producent Michael Souvignier uvjeren je kako će film značiti i prekretnicu za slobodu govora u Njemačkoj, no tvrtka Grünenthal rukama i nogama se borila da se film ne prikaže. Unuk osnivača i sadašnji direktor Sebastian Wirtz smatra kako će film ostaviti krivi dojam; kao da se tvrtka namjerno nemoralno ponašala i nastojala izbjeći (novčane) obveze prema obitelji žrtava.
"A Single Pill" je zapravo izmišljena priča o odvjetniku čija je žena trudna, a tijekom trudnoće popije jednu pilulu talidomida. Rodi im se deformirano dijete. Jedna od scena iz filma prikazuje liječnika koji unesrećenim roditeljima govori: "Znate, ovakve možete lako dati u neku ustanovu". U drugoj sceni bebu stavljaju na bolnički pod nadajući se da će umrijeti. Nakon godinu dana rasprave iz filma su neke scene izbačene ili skraćene, no suci Vrhovnog suda odlučili su da se film ipak može prikazati u "prime time" terminu dvije večeri idućega tjedna. Uz to će biti postavljeno i upozorenje kako je film više umjetnički prikaz, a manje dokumentarističko djelo. Unuk Wirtz je u sudskom procesu posebno inzistirao na ovom potonjem.
Žrtve talidomida, prema procjenama u trenutku katastrofe, trebale su živjeti maksimalno 20 godina. Ali, eto, hirom ili pobjedom prirode, danas su one odrasli ljudi. Što znači da su odštete koje je proizvođač isplatio njihovim roditeljima dosad uglavnom potrošene. Tvrtka je, naime, nakon iscrpljujućih pregovora u 60-ima osnovala fond tada vrijedan 100 milijuna maraka, oko 34 milijuna eura, a jednaki iznos uplatila je i njemačka vlada. Bila je to najveća isplata u povijesti. No, iako velika ukupna cifra, za 2800 njemačkih žrtava koje su preživjele, bila je to slaba utjeha. Oni rođeni bez ruku i nogu danas mjesečno dobivaju oko 545 eura. Wirtz, lako je pretpostaviti, sada strahuje da bi film mogao otvoriti stare rane i da bi žrtve mogle zatražiti nove odštete.
Ironija je sudbine što se talidomid pokazao kao odličan lijek protiv lepre i, potpuno neočekivano, nekih vrsta raka.
Tanja Tolić