Cijenjeni gospodine Mudriniću,
Čitao sam knjigu u kafiću danas oko podneva, kada mi je došla poruka na mobitel. Kratko je zapištala, no svejedno me omela, prekinula usred uzbudljivog poglavlja, jer ja te neugodnosti ne znam ignorirati.
Možda je nešto važno, pomislio sam.
Ali, bilo je to samo upozorenje nekog vašeg anonimnog službenika: "Poštovani, želimo vas podsjetiti da imate nepodmirena dugovanja za korištenje usluga T-Mobilea. Molimo vas da ih što prije podmirite. Vas T-Mobile."
Opsovao sam i izbrisao poruku, vratio se čitanju, ali štivo mi, autobiografski zapisi Boba Dylana, mimogredno kazano, nekako više nije bilo slatko, vaša mi je telefonska kompanija upropastila užitak.
Sklopio sam knjigu i razmišljao o vama.
Iskreno, gospodine Mudriniću, vi meni nikada niste djelovali kao odveć umna osoba, ali ja očito griješim. Da me je prije nekoliko godina netko upitao, kazao bih mu da će vaša karijera biti svršena prije nego uvenu gladiole od Tuđmanova pogreba.
No, dugo nakon što je i zadnji hadezeovski privredni genijalac očekivano skončao u činovničkom sivilu ili u zatvoru, vi još uvijek na tajanstven način opstajete kao predsjednik Uprave najveće telekomunikacijske tvrtke u zemlji. Držite se unatoč dramatičnim mijenama u firmi i nedvojbeno je da ste se lijepo snašli u međunarodnom kapitalizmu, baš kao što su vam u devedesetima perfektno odgovarali HDZ-ovi orangutanski poslovni običaji.
Korporacijska civilizacija nije vas zatekla nespremna, vaši su njemački poslodavci zacijelo zadovoljni s vama, pametno skrbite o njihovu ulaganju.
Nikada nisam upoznao nijednog, ali vjerojatno je vrlo ugodno biti dioničar T-Coma. Pokušavam zamisliti takvog nekakvog pjegavog crvenokosog Nijemca o čijoj investiciji vi, Mudriniću, brinete.
Taj neki Klaus iz Baden Badena, recimo, ima šezdeset godina, no djeluje mlađe zahvaljujući povrću i bijelom mesu, teretani, sauni, solariju i injekcijama botoxa, generalno uzevši, jednom dobrom životu koji mu omogućavaju milijuni zadovoljnih kretena u T-Comovim kolonijama.
U ovim tužnim jesenjim danima kada se mrak brzo spusti, on je sebe možda počastio s dva tjedna odmora negdje u tropskom pojasu. Na Šri Lanki, primjerice, on sada na trijemu pred bungalovom na plaži u bijeloj lanenoj košulji pije martini što mu ga je donio neki krasni dvanaestogodišnji Hindus.
Ajme, majko!
Ti tamnoputi mršavi maloljetni Hindusi vrane kose i bisernih zubi, zbog njih vrijedi preletjeti nekoliko tisuća milja. Čovjek ne može oka skinuti s tih čarobnih dječaka, tako su dragi, plemeniti i krotki. Klaus je već naumio kako će ovome svome siročetu na rastanku, za svu dobrotu kojom ga je mališan nesebično zasipao, darovati veliki ružičasti ručnik T-Coma.
U suton na trijemu Klaus, dakle, dokono gricka maslinu iz martinija zureći u rumen što se razlila po oceanu. Zadovoljan je sobom. No, i ne sluti da ga netko gleda iz obližnjeg šipražja. Tko je ondje?
Ne lezi vraže, Tamilski tigrovi.
Otkud sad oni, ne znam, ali baš su mi zgodno došli za ovu priču. Neka zalutala jedinica, tridesetak njih u maskirnim uniformama i prljavim turbanima na glavama vire kroz visoku paprat, neobrijani, krezubi, izgladnjeli, nervozni, s kalašnjikovima u znojnim dlanovima i nekim novim raketnim bacačima koje su im nedavno poslali njihovi prijatelji iz Langleva u Virginiji, United States of America.
Dioničar T-Coma upravo ništa pod milim bogom nema protiv njih, štoviše, on ni ne zna da postoje nekakvi Tamilski tigrovi, a da ih je upoznao, možda bi čak i podržao njihovu pravednu borbu. Ali, znate kako je, s tim bezumnicima se ne da razgovarati. Oni već tako dugo tumaraju prašumom, da im je postalo svejedno na koga pucaju.
Neka se samo smrači i Klaus ode na počinak, s nejasnim će motivom ispaliti u osvijetljeni prozor bungalova protutenkovski projektil, koji će prodorno fijuknuti kroz mlačnu tropsku večer, razderati mrežu za komarce i eksplodirati u spavaonici. Lijeni i korumpirani cejlonski policajci sutradan se ujutro neće ni potruditi da shvate što je medu pougljenim ostacima jednom bilo njemački turist, a što njegov dvanaestogodišnji prijatelj domorodac.
Neki će policajac to popodne, kada se vrati s posla, nevažno za priču, razveseliti ženu neočekivanim darom s prizorišta dvostrukog ubojstva, samo na jednom kraju malo nagorjelim lijepim ružičastim ručnikom...
Kakva je ovo blesava priča, pitate se vi sada, gospodine Mudriniću?
Pa, gledajte, taj korporacijski kapitalizam u kojemu ste se nenadano sjajno snašli, dizajnirana realnost u kojoj ružičaste latice sniježe po gradovima, možda i nije tako pouzdan kako se čini. U centrali kompanije, iz ureda na vrhovima staklenih poslovnih tornjeva, vi to možda ne vidite, ali kolonije su uvijek nesigurne.
Ne mislim samo na neke polulude gerilce iz prašume, što su se zbog nečega nazvali kao NBA momčad, nego općenito govoreći, svijet je bolesno mjesto prepuno zavidnika koji samo vrebaju zgodan trenutak da vam otmu vašu sreću. Oni nisu organizirana, ozbiljna politička snaga, Karl Marx je bio u krivu kada je mislio da se njihov očaj može kontrolirati. Oni uistinu ne. Ne žude za socijalnom jednakosti. Ne, oni samo žele vaše povrće i bijelo meso, teretane, saune, solarije i botox, pa svako toliko, obično s nekim nevinim povodom, provali iz njih, razlije se kao kanalizacija ulicama neki crni gnjev.
Vidjeli ste nedavno u Francuskoj. Mislite da ste sigurni, sve je okej, a onda vam nekakvo marokansko kopile jednu noć zapali Peugeot 607.
Shvaćate o čemu vam govorim, Mudriniću?
Jednom sam vas možda podcjenjivao, no sada znam da ste bistar čovjek, ne moram vam crtati da se nikada zaista ne možete opustiti... Ali, zapravo, kad bolje razmislim, ne znam zašto sam zabrinut za vas.
Ma, vidite u čemu je stvar!
Kada sam dobio onu SMS poruku od vaše kompanije, cijeli je problem u tome što nisam mogao odgovoriti na nju. Nema broja na koji možete uzvratiti na opomenu. Molim vas da upozorite svoje suradnike na to. Politika je T-Coma, naposljetku, otvorenost prema korisnicima.
Kada netko od njih meni ljubazno pošalje: "Poštovani, želimo vas podsjetiti da imate nepodmirena dugovanja za korištenje usluga T-Mobilea. Molimo vas da ih sto prije podmirite. Vaš T-Mobile", ja bih njemu rado srdačno odgovorio: "Odjebi, konju!"
Da sam to mogao, nikad vam ja ne bih pisao, gospodine i Mudriniću.
A sada oprostite, volio bih se vratiti Dvlanovoj autobiografskoj prozi.
Iskreno,
vaš zahvalni pretplatnik,
Ante Tomić
Ante Tomić
Čitao sam knjigu u kafiću danas oko podneva, kada mi je došla poruka na mobitel. Kratko je zapištala, no svejedno me omela, prekinula usred uzbudljivog poglavlja, jer ja te neugodnosti ne znam ignorirati.
Možda je nešto važno, pomislio sam.
Ali, bilo je to samo upozorenje nekog vašeg anonimnog službenika: "Poštovani, želimo vas podsjetiti da imate nepodmirena dugovanja za korištenje usluga T-Mobilea. Molimo vas da ih što prije podmirite. Vas T-Mobile."
Opsovao sam i izbrisao poruku, vratio se čitanju, ali štivo mi, autobiografski zapisi Boba Dylana, mimogredno kazano, nekako više nije bilo slatko, vaša mi je telefonska kompanija upropastila užitak.
Sklopio sam knjigu i razmišljao o vama.
Iskreno, gospodine Mudriniću, vi meni nikada niste djelovali kao odveć umna osoba, ali ja očito griješim. Da me je prije nekoliko godina netko upitao, kazao bih mu da će vaša karijera biti svršena prije nego uvenu gladiole od Tuđmanova pogreba.
No, dugo nakon što je i zadnji hadezeovski privredni genijalac očekivano skončao u činovničkom sivilu ili u zatvoru, vi još uvijek na tajanstven način opstajete kao predsjednik Uprave najveće telekomunikacijske tvrtke u zemlji. Držite se unatoč dramatičnim mijenama u firmi i nedvojbeno je da ste se lijepo snašli u međunarodnom kapitalizmu, baš kao što su vam u devedesetima perfektno odgovarali HDZ-ovi orangutanski poslovni običaji.
Korporacijska civilizacija nije vas zatekla nespremna, vaši su njemački poslodavci zacijelo zadovoljni s vama, pametno skrbite o njihovu ulaganju.
Nikada nisam upoznao nijednog, ali vjerojatno je vrlo ugodno biti dioničar T-Coma. Pokušavam zamisliti takvog nekakvog pjegavog crvenokosog Nijemca o čijoj investiciji vi, Mudriniću, brinete.
Taj neki Klaus iz Baden Badena, recimo, ima šezdeset godina, no djeluje mlađe zahvaljujući povrću i bijelom mesu, teretani, sauni, solariju i injekcijama botoxa, generalno uzevši, jednom dobrom životu koji mu omogućavaju milijuni zadovoljnih kretena u T-Comovim kolonijama.
U ovim tužnim jesenjim danima kada se mrak brzo spusti, on je sebe možda počastio s dva tjedna odmora negdje u tropskom pojasu. Na Šri Lanki, primjerice, on sada na trijemu pred bungalovom na plaži u bijeloj lanenoj košulji pije martini što mu ga je donio neki krasni dvanaestogodišnji Hindus.
Ajme, majko!
Ti tamnoputi mršavi maloljetni Hindusi vrane kose i bisernih zubi, zbog njih vrijedi preletjeti nekoliko tisuća milja. Čovjek ne može oka skinuti s tih čarobnih dječaka, tako su dragi, plemeniti i krotki. Klaus je već naumio kako će ovome svome siročetu na rastanku, za svu dobrotu kojom ga je mališan nesebično zasipao, darovati veliki ružičasti ručnik T-Coma.
U suton na trijemu Klaus, dakle, dokono gricka maslinu iz martinija zureći u rumen što se razlila po oceanu. Zadovoljan je sobom. No, i ne sluti da ga netko gleda iz obližnjeg šipražja. Tko je ondje?
Ne lezi vraže, Tamilski tigrovi.
Otkud sad oni, ne znam, ali baš su mi zgodno došli za ovu priču. Neka zalutala jedinica, tridesetak njih u maskirnim uniformama i prljavim turbanima na glavama vire kroz visoku paprat, neobrijani, krezubi, izgladnjeli, nervozni, s kalašnjikovima u znojnim dlanovima i nekim novim raketnim bacačima koje su im nedavno poslali njihovi prijatelji iz Langleva u Virginiji, United States of America.
Dioničar T-Coma upravo ništa pod milim bogom nema protiv njih, štoviše, on ni ne zna da postoje nekakvi Tamilski tigrovi, a da ih je upoznao, možda bi čak i podržao njihovu pravednu borbu. Ali, znate kako je, s tim bezumnicima se ne da razgovarati. Oni već tako dugo tumaraju prašumom, da im je postalo svejedno na koga pucaju.
Neka se samo smrači i Klaus ode na počinak, s nejasnim će motivom ispaliti u osvijetljeni prozor bungalova protutenkovski projektil, koji će prodorno fijuknuti kroz mlačnu tropsku večer, razderati mrežu za komarce i eksplodirati u spavaonici. Lijeni i korumpirani cejlonski policajci sutradan se ujutro neće ni potruditi da shvate što je medu pougljenim ostacima jednom bilo njemački turist, a što njegov dvanaestogodišnji prijatelj domorodac.
Neki će policajac to popodne, kada se vrati s posla, nevažno za priču, razveseliti ženu neočekivanim darom s prizorišta dvostrukog ubojstva, samo na jednom kraju malo nagorjelim lijepim ružičastim ručnikom...
Kakva je ovo blesava priča, pitate se vi sada, gospodine Mudriniću?
Pa, gledajte, taj korporacijski kapitalizam u kojemu ste se nenadano sjajno snašli, dizajnirana realnost u kojoj ružičaste latice sniježe po gradovima, možda i nije tako pouzdan kako se čini. U centrali kompanije, iz ureda na vrhovima staklenih poslovnih tornjeva, vi to možda ne vidite, ali kolonije su uvijek nesigurne.
Ne mislim samo na neke polulude gerilce iz prašume, što su se zbog nečega nazvali kao NBA momčad, nego općenito govoreći, svijet je bolesno mjesto prepuno zavidnika koji samo vrebaju zgodan trenutak da vam otmu vašu sreću. Oni nisu organizirana, ozbiljna politička snaga, Karl Marx je bio u krivu kada je mislio da se njihov očaj može kontrolirati. Oni uistinu ne. Ne žude za socijalnom jednakosti. Ne, oni samo žele vaše povrće i bijelo meso, teretane, saune, solarije i botox, pa svako toliko, obično s nekim nevinim povodom, provali iz njih, razlije se kao kanalizacija ulicama neki crni gnjev.
Vidjeli ste nedavno u Francuskoj. Mislite da ste sigurni, sve je okej, a onda vam nekakvo marokansko kopile jednu noć zapali Peugeot 607.
Shvaćate o čemu vam govorim, Mudriniću?
Jednom sam vas možda podcjenjivao, no sada znam da ste bistar čovjek, ne moram vam crtati da se nikada zaista ne možete opustiti... Ali, zapravo, kad bolje razmislim, ne znam zašto sam zabrinut za vas.
Ma, vidite u čemu je stvar!
Kada sam dobio onu SMS poruku od vaše kompanije, cijeli je problem u tome što nisam mogao odgovoriti na nju. Nema broja na koji možete uzvratiti na opomenu. Molim vas da upozorite svoje suradnike na to. Politika je T-Coma, naposljetku, otvorenost prema korisnicima.
Kada netko od njih meni ljubazno pošalje: "Poštovani, želimo vas podsjetiti da imate nepodmirena dugovanja za korištenje usluga T-Mobilea. Molimo vas da ih sto prije podmirite. Vaš T-Mobile", ja bih njemu rado srdačno odgovorio: "Odjebi, konju!"
Da sam to mogao, nikad vam ja ne bih pisao, gospodine i Mudriniću.
A sada oprostite, volio bih se vratiti Dvlanovoj autobiografskoj prozi.
Iskreno,
vaš zahvalni pretplatnik,
Ante Tomić
Ante Tomić