Kod odabira vrste vanjskog zaštitnog sloja vrlo je važno voditi računa o tome da odabirom pogrešnog sustava ne napravimo više štete nego koristi. Potrebno je voditi brigu o toplinskoj provodljivosti materijala, ali i o difuziji vodene pare i toplinskom kapacitetu materijala. Ne smiju se zaboraviti i uvjeti protupožarne zaštite, odnosno požarna otpornost materijala.
Unutarnje i vanjsko izoliranje zida
Toplinsku izolaciju vanjskog zida u pravilu treba izvoditi dodavanjem novog toplinsko-izolacijskog sloja s vanjske strane zida, a iznimno s unutarnje strane.
Toplinska izolacija vanjskih zidova s vanjske strane najučinkovitiji je način zaštite zgrade od toplinskih gubitaka. Bitna prednost ovog sustava izolacija je zgrade kao cjeline, čime se u potpunosti izbjegava pojava toplinskih mostova, temperaturna opterećenja, vremenska oštećenja zidne konstrukcije te kondenzacija vodene pare u nosivoj konstrukciji zida. Postavljanje izolacije na vanjskoj strani omogućava akumulaciju topline u zidu i korištenje njegovog toplinskog otpora za ugodnije stanovanje u objektu.
Kod izvedbe toplinsko-izolacijskog sloja s vanjske strane zida moguća su dva rješenja završnog sloja koji štiti toplinsko-izolacijski sloj i ostatak zida od vanjskih atmosferskih utjecaja. Prvo rješenje karakterizira izvedba vanjskog zaštitnog sloja punoplošnim lijepljenjem na toplinsko-izolacijski sloj (tzv. kompaktna fasada). Kod drugog rješenja zaštitni je sloj u obliku pojedinačnih elemenata učvršćenih na odgovarajuću potkonstrukciju na način da između zaštitne obloge i sloja toplinske izolacije ostane sloj zraka koji se ventilira prema van (tzv. ventilirana fasada).
Industrija građevinskih materijala nudi mnogo varijanti cjelovitih sustava tih dvaju načina toplinske izolacije zidova, pri čemu za oba rješenja debljina toplinsko-izolacijskog sloja ne bi trebala biti manja od 10 do 12 cm, čime bi se vrijednost koeficijenta prolaska topline u zidu smanjila na oko 0,25 do 0,35 W/m2K. To se može postići i bez ugradnje toplinske zaštite odabirom kvalitetnijih materijala za gradnju, kao što su porozirana opeka i porobeton, a s tim da debljina zida ostaje ista (klasična opeka + izolacija).
Prilikom postave toplinske izolacije s unutarnje strane zida posebnu pozornost treba posvetiti izvedbi parne brane kako bi se izbjeglo nastajanje kondenzata i plijesni.
Također, toplinski treba izolirati i dio pregrada koje se spajaju s vanjskim zidom. Izolacija s unutarnje strane izvodi se iznimno u zgradama pod zaštitom, kad se žele izbjeći promjene na vanjskom pročelju zgrade zbog njezine povijesne vrijednosti.
Ventilirane fasade
Ventilirane fasade kakve danas imamo nisu novost u graditeljstvu. Sjeverni narodi koristili su ih stoljećima, gdje su ih izvodili uz pomoć drvenih obloga s otvorenim reškama. Početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća istražuju se sustavi po uzoru na gradnju u Sjevernoj Americi, a desetak godina kasnije počinju prve izvedbe ventiliranih fasada. Tijekom sljedećih desetljeća radi se marljivo na istraživanjima ventiliranih fasada koja su donijela nazive poput "open rainscreen" i "rainscreen" princip, da bi sedamdesetih godina većina zapadnoeuropskih zemalja prihvatila termin i izvedbu "ventiliranih fasadnih sustava".
O čemu je zapravo riječ?
Završna fasadna obloga odvojena je od nosive konstrukcije građevine ventiliranim prostorom, čija je funkcija višestruka. Sustav pridonosi boljoj učinkovitosti toplinske izolacije u ljetnom i zimskom razdoblju. U literaturi se često koristi termin "efekt dimnjaka", kojim se opisuje fizikalna pojava kretanja zraka. Pod utjecajem termičkih i dinamičkih sila, zrak se kreće odozdo prema gore. Što je prostor uži, to je njegovo kretanje usmjerenije. U ventiliranim fasadama prostor koji je namijenjen kretanju zraka obično je 2-4 cm širine. Taj je zračni kanal između završne obloge fasade i toplinske izolacije. Kako bi se izbjeglo neželjeno hlađenje i dekompozicija vanjskog sloja toplinske izolacije, štitimo je na razne načine: staklenim voalom, paropropusnom folijom, pojačanom/dvojnom gustoćom mineralne vune, gdje je gušći dio okrenut prema vanjskoj, hladnoj strani konstrukcije.
Osnovni elementi sustava ventilirane fasade su:
- završna obloga
- ventilirani sloj
- toplinska izolacija sa zaštitom
- potkonstrukcija s pričvrsnim priborom
Razvojem novih tehnologija paleta proizvoda na tržištu se širi i razvija u smislu bolje energetske učinkovitosti, otpornosti na požar, pri čemu je projektantima i investitorima najzanimljivija estetska komponenta završnih obloga.
Neventilirane ili kontaktne fasade
Na neventiliranim fasadama fasadna obloga položena je tik uz izolaciju. Neventilirana fasada odlikuje se jednakim osobinama kao i ventilirana fasada. Razlika je u tome što na neventiliranoj fasadi pri toplinskoj izolaciji sudjeluje i obloga. Trudimo se izabrati vanjsku oblogu koja je vodoodbojna, ali i dovoljno paropropusna da kondenzirana vlaga ne bi zaostajala u sloju izolacije. Budući da želimo boraviti u prostorijama gdje je difuzija (prolaz vodene pare) kroz konstrukciju neometana, gdje zidovi dišu poput kože, izbjegavamo paronepropusne materijale ondje gdje je to moguće pa neventiliranu fasadu možemo izvesti bez parne zapreke ili brane na toploj strani izolacije ako je sastav konstrukcije i izbor materijala takav da je prijelaz vodene pare kroz konstrukciju neometan. Ako to nije moguće, moramo postaviti parnu branu ili zapreku između nosivog zida i izolacije kako bismo spriječili zaostajanje većih količina vlage u izolacijskom sloju. U tu svrhu možemo upotrijebiti parnu branu ili parnu zapreku u skladu s proračunom kondenzacije vodene pare unutar građevnog dijela zgrade i njezino isparavanje.
Vrsta materijala
Ponuda toplinsko izolacijskih materijala na tržištu je raznolika, a možemo ih podijeliti na anorganske i organske materijale. Od anorganskih materijala najviše se koriste kamena i staklena vuna, dok je među organskim materijalima najpopularniji ekspandirani polistiren ili stiropor.
Na tržištu se polako pojavljuju i neki drugi izolacijski materijali kao što su celuloza, perlit, trstika, slama, ovčja vuna i drugi. Imaju dosta slabija izolacijska svojstva, pa su potrebne veće debljine. Ovi se izolacijski materijali u svijetu koriste lokalno i na izvoru sirovine za proizvodnju.
Za pravilan izbor materijala za toplinsku izolaciju potrebno je savjetovati se sa stručnom osobom i uzeti u obzir i druge karakteristike materijala uz kvalitetnu toplinsku izolaciju koja se podrazumijeva.