Pravoslavne su crkve 55 godina pomno pripremale svoj Veliki i Sveti pravoslavni sabor, pa su ga svejedno minirale u posljednjoj sedmici prije početka, najavljenoga za sljedeći četvrtak na Kreti, kada su po pravoslavnom kalendaru. Period odabran za Sinod bio je krajnje simboličan: u nedjelju su, po pravoslavnom kalendaru, Duhovi (Pedesetnica) dakle rođendan Kršćanske crkve, ali su se "potukli" srijeda i petak. U srijedu je, naime, po istom kalendaru, sveti Kirilo Aleksandrijski, monaški imendan moskovskog i sveruskog patrijarha Kirilla, a u petak sveti apostoli Vartolomej i Varnava, monaški imendan carigradskoga ekumenskog patrijarha Vartholomaíosa. Eto, čini se da je Moskva odlučila podsjetiti da je srijeda prije petka, pa Vartholomaíos snuje godinama da će Sinod biti, ali Kirill odlučuje da ga neće biti.
Istinabog, nije Ruska pravoslavna crkva otkazala svoje sudjelovanje, pošto su prethodno i kroz dugačka natezanja usuglašeni dokumenti koje je pripremao Vartholomaíos, kao "prvi u časti" otkako pravoslavni i katolici nisu baš u jedinstvu. Otkazala je, neopozivo, Bugarska pravoslavna crkva, jednoglasnom odlukom svoga Svetog sinoda.
Otkazala je i jedna od grčkih crkava, malena ali povijesna, Antiohijska. Nakon nje Gruzijska. Zatim se javila Srpska, predlažući - kad već ode mast u propast - da se skup na Kreti svede na razinu jednoga ipak neobvezatnoga predsinodskog savjetovanja.
Ima ih koji tvrde da ne određuje ni Kirill, da se "i nad popom našao pop", konkretno imenjak sv. Vladimira, predsjednik Putin, da on danas odlučuje ide li Kirill na Kretu ili će Duhove slaviti u Moskvi.
Ruski mitropolit Hilarion (Alfeev), koji vodi međunarodne odnose (to je činio Kirill dok nije izabran za patrijarha) nije otišao na pripremni sastanak koji je trebao u posljednjih nekoliko dana pripremiti završnu verziju dokumenata.
Odluke Sabora obavezuju sve pravoslavne crkve - ali samo ako su ih sve crkve usvojile. Posljednji put su u tome uspjele prije 1229 godina, na Drugom nicejskom, odnosno VII ekumenskom saboru (koncilu, sinodu, kako vam drago). Još nema dogovora da priznaju kao zajedničke rezultate pravoslavnog sabora 879-880 (gdje je dominirao carigradski patrijarh Fotije, korifej razdora s katolicima u funkciji bizantsko-franačkih trzavica) te carigradski sabor 1351 (gdje je dominirao sv. Gregrios Palamás, čiji je mistični hesihazam, koji je dao osnovu uklapanja Isidorova umetka "Filoque" u nicejsko Vjerovanje, uklanjajući instrumentalnu teološku osnovu pravoslavno-katoličkog razdora). Čak su i one crkve koje su, pred turskim prodorom, na koncilu u Baselu, Ferrari i Firenzi 1431-1445 pristale na ujedinjavanje s katolicima, povukle svoj potpis (već tada pod ruskim pritiskom).
Činilo se da su se vremena promijenila. Činilo se.
Čitatelj može s pravom postaviti pitanje: a što se sve to nas tiče? Ili, još oštrije, a što se time bavi novinar koji nije pravoslavni kršćanin, a zapravo ni katolički (izopćen latae sententiae jednom od odluka Svetog uficija iz 1952)?
Bogme se tiče, barem dok smo i na svijetu a, štono kažu, i u svijetu. U ovom je svijetu sukobâ daleko više negoli bi trebalo i samom Vragu (ako opstoji izvan nas, kao odvojena osoba), pa je dobrodošla svaka pomirba, pa je dobrodošao svaki dogovor, svaki sporazum, čak i običan susret i razgovor, makar samo zato - opetujem desetljećima - da se podsjetimo da onaj drugi nema rogove ni kopita, da smo ljudi.
Židovi, kršćani i muslimani bi još morali vjerovati da smo ne samo biološka bića, nego i žive, neponovljive slike Božje, pa je svaka uvreda, svaka pakost, nekmoli svako zlo uzajamno naneseno, nova pljuska Bogu, a u kršćana i nov trn u Isusovoj mučeničkoj kruni. "Mir" (šalom, salaam) pozdrav je u židovstvu, islamu, a i među franjevcima, mir, doduše, ne kao odsustvo rata, nego kao obrazac života, savršenoga, bez štete.
Naravno, postoji i mir groblja, nad kojim se zgražao Schiller i kojemu je Franco u spomen sazdao Valle de los caídos - ali među živom čeljadi za mir je potreban dogovor. A živa vjernička čeljad, koja tvori većinu u našem svijetu, gleda u svoje poglavare kao u uzore.
Eto zašto smo se radovali kad su se zagrlili bl. Pavao VI i Athinagóras, zašto nam je bilo drago kad su se na Kubi sreli Frane i Kirill, a onda i zašto bi bilo ako ne korisno, a ono barem pozitivno da su se na Kreti pravoslavni dogovorili o metodama, kako rješavanja nekih vlastitih prijepora (primjerice o tome kako i kada priznati autonomiju odnosno autokefalnost, što je u načelu nacionalno i teritorijalno pitanje, dakle ono zbog čega se ratuje), tako i platforme za dogovore s katolicima (što u nas, vjerojatno, ne bi riješilo trvenja ali bi umanjilo jedan od bogohulnih argumenata za hrvatsko-srpsku mržnju).
E da, ali se treba prvo dogovoriti kako se dogovarati. I u crkvi se za sabor treba sabrati.