Treba kazniti šefove teatra koji gnjave sa školskom lektirom

Odbivši imenovati Duška Mucala intendantom HNK u Splitu, ministar Biškupić je izrekao da u programu “nije iznesena bilo kakva suvremena dimenzija dramskog, opernog i baletnog teatra, odnosno njihova relevantnog repertoara”. I tako je konačno s najviše razine izražena, iako u kontekstu odbijanja, misao kakav bi trebao biti program narodnog kazališta.

Korijeni entuzijazma

Ključni tagovi su “suvremeno” i “relevantni repertoar”. Ministar se neizravno pozvao na europsku tradiciju javnog kazališta. A ona nalaže da za ravnatelja ministar ili gradsko vijeće imenuju moralno i estetski nepoklebljivog zagovornika umjetnosti. Javni teatar rođen je iz potrebe kulturnog i moralnog preporoda nakon Drugog svjetskog rata. Ideju mu sažima rečenica Jeana Vilara: “Hvala bogu, ima još ljudi kojima je teatar životna hrana važna kao kruh i vino”. Vilar za krštenje Festivala u Avignonu režira Kleistova “Princa Homburškog”, a ove, 64. festivalske godine glavni autor je njemački redatelj Christoph Marthaler. Očuvana je ista linija umjetničkog koja je dograđena samo praćenjem suvremenosti. Taj koncept s uporištem u cijeloj Europi, osim donekle anglosaksonskog područja, podrazumijeva da država osigurava i održava važne servise kao što su opskrba vodom, strujom, plinom i... kulturnim sadržajima. Ključno je zadovoljavanje kulturnih potreba građana i uspostavljanje kulturne jednakosti za sve. Kazalište je bilo u prvom stupu nacionalizacije, i općenito se smatralo efikasnim oblikom borbe protiv fašizma i barbarstva. U političkom smislu ga se identificiralo s idejom humanosti. Ta zadaća je usađena u biće europskog glumca. Gérard Philipe, Melina Mercouri, Liv Ullman, Laura Betti, Michel Piccoli, Vanessa Redgrave… u doba najveće popularnosti igraju predstave po hladnim školama, a ljeti u pregrijanim domovima kulture. Svjestan uloge građanina glasnogovornika savjesti, koja mu je dodijeljena zahvaljujući popularnosti, Philipe je napisao manifest “Glumci nisu psi” u povodu inauguracije za predsjednika glumačkog sindikata.

Korijeni teatarskog entuzijazma nalaze se u narodnim preporodima iz 19. stoljeća, u diletantskim i laičkim družinama između dva rata, partizanskom teatru, i procvatu regionalnih kuća.

Povećanje državnih izdvajanja za teatar prati snažnu industrijalizaciju. Uz nju je došla i komercijalizacija kulture. Krajem šezdesetih javni teatri postaju mjesta ekskluzivnijih programa. Neoavangardni eksperimenti postali su neka vrsta obaveznog repertoara. Bojan Stupica u HNK Split odmah nakon Brooka režira Wiessova “Marat Sadea”, amblematski tekst nove kazališne osjećajnosti. Konzervativnija publika teško se privikavala na takve novine.

Malograđanski novac

U europskim okvirima značajna je reforma francuskog ministra Jacka Langa koji kao cilj zadaje masovno privlačenje gledatelja, ali preko suvremenih kreacija. Prve akcije bile su nominiranje novih direktora. Izabrani su mladi redatelji s novim idejama. Teatar se otvara novoj drami, likovnim umjetnostima, suvremenoj glazbi. Država izdašno financira institucije i stotine malih teatara. Ogroman broj glumaca i tehničara ostvaruje pravo na socijalne povlastice. Sistem koji se pokazao najdjelotvornijim u Europi pretvorio se u neobuzdani birokratski mehanizam. Mlada generacija nije više jednostavno mogla ući u teatar. Javna sredstva prestala su biti motor kreativnosti, opsluživala su stroj koji proizvodi događaje. Ideju javnog umjetničkog kazališta zamijenila je ideja trivijalnog. Parole “odbijamo zabavljačko kazalište”, “teatar mora iritirati pogled” povezuju se s ranim Robertom Wilsonom. Već Roland Barthes piše o hipertrofiji buržoaskog teatra koji se raskošnim kostimima i glomaznim scenografijama dodvorava skorojevićima. Novac koji malograđanin investira za ulaznicu mora se moći provjeriti golim okom. Zato se članovi splitskog gradskog vijeća plaše publike koja napušta dvoranu i glasno negoduje. Zato je komisijino prvo pitanje budućem intendantu kako će spriječiti reakcije gledatelja. Emocije, uznemirenost, intelektualna znatiželja uvijek su neizvjesni i ne daju se izraziti cijenom. Gdje je plemenita ideja teatra? Pojeo ju je strašan rak specijalnih efekata, jeftinih tekstova, siromašne glume. Ključno je pitanje u povodu slučaja Mucalo je li moguće prekinuti to razaranje smisla, i vratiti se kreaciji. A ona traži ulaganje u rad. Dramske tenzije, emocionalna snaga, subverzivni potencijal, poezija u svojoj mnogostrukosti čine onaj Biškupićev relevantni repertoar. Takva heterogenost uključuje najrazličitije forme istraživanja: novu dramu, performans, dijalog, fizički teatar, čitanja romana, interpretaciju nepoznatih tekstova, prisutnost političkog, rodnog, teorijskog diskursa. Javni teatar opire se onome što Ariane Mnouchkine naziva “literatura u kostimima”.

Temelj javnog teatra

Je li ministar Biškupić po istoj logici morao kazniti predstavnike struje koja zagovara lektiru u nacionalnom teatru?

Hajka na nesuđenog intendanta Mucala morala bi skrenuti pažnju na tihu bolest hrvatskog kazališta skrivenu u formuli “dopadljivog teatra”. On uspijeva na lokalnim festivalima, nagrađuje se, a njegovi rodonačelnici nikad neće biti prozvani.

Taj teatar koketira s lektirom, a u zoni suvremenog samo s provjereno “trendovskim”.

Zato se često igraju isti autori i njihovi najpoznatiji naslovi. Osiromašeni smo za cijelo blago, nestaju Strindberg, Goethe, Schiller, Shaw, Lorca, Claudel…

Promašaji na nezavisnoj sceni se naplaćuju smanjivanjem javnih sredstava, a nerelevantnost predstave u instituciji ne podliježe nikakvoj “kazni”. U temelju javnog teatra su niska cijena ulaznice, izbor klasičnih i suvremenih djela visoke kvalitete, sudjelovanje vrsnih glumaca. Zato intendant mora biti osoba koja treba znati odgovoriti na nužnosti, i koja se ne može zadovoljiti ugađanjem trivijalnim “potrebama publike”.