TREBA LI JAVNOST ZNATI DIJAGNOZU ILI NE? I političari su kad se razbole samo bolesni ljudi sa svojim strahovima i dvojbama

Teško bolesni gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara dozvolio je da ravnatelj bolnice izvijesti javnost o njegovoj dijagnozi i time prekinuo nagađanja koja su krenula kad se doznalo da je hospitaliziran u splitskoj bolnici. Saznalo se da ima metastatski melanom, što sigurno traži njegovo dulje izbivanje s gradonačelničke funkcije, zato je vrlo brzo ovlastio svoje zamjenike Nina Velu i Jelenu Hrgović da ga mijenjaju dok traje liječenje.

Ovaj je slučaj tko zna koji put u Hrvatskoj otvorio raspravu o načinu na koji se bilo koji dužnosnik treba ponašati kad dozna da je teže bolestan, odnosno ima li javnost “pravo na istinu” ili je bolest nešto “samo naše” u što puštamo da drugi uđu onoliko koliko sami želimo? Treba li javnost znati dijagnozu ili ne? Mora li dati ostavku na dužnost koju obavlja? Treba li ovlastiti osobe koje će ga mijenjati? Gdje počinju njegova prava pacijenta, a gdje kreće odgovornost za funkciju koju obnaša? Sve su to pitanja koja nitko ne postavlja kad je riječ o “anonimusu”, pa čak o našem prijatelju ili tek poznaniku. Koliko netko želi toliko informacija pusti, a liječnike ionako obvezuje liječnička tajna na koju se pozivaju čak i kad se, primjerice, radi o nekoj lakšoj bolesti ili ozljedi.

No, kad se razboli Krstulović Opara, Bandić, Račan, Pavletić ili tko god iz političkog spektra, javnost postaje “gladna” informacija, što ponekad poprimi nevjerojatne razmjere kalkuliranja s dijagnozom, pozivanja na visoke bolničke izvore, detalje nalaza, što prelazi granice dobrog ukusa. Zato je uvijek bolje za onoga tko vodi bitku s bolešću, a dužnosnik je, da javnosti jasno kaže dijagnozu jer u tom slučaju u vodu padaju nerijetko i zločesta nagađanja koja nemaju veze sa stvarnošću.

Valja ipak reći da su i političari kad se razbole samo bolesni ljudi sa svojim strahovima i dvojbama u očekivanju da će pobijediti bolest. Upravo zato postoji Zakon o zaštiti prava pacijenata koji jamči tajnost pa samo oni koji to žele izlaze u javnost s dijagnozom. Neki će poput Opare to i učiniti, a drugi će prešutjeti “što se da”. Kad je pak riječ o dužnostima, uvijek je pitanje treba li zbog bolesti slijediti ostavka. Odgovor je “delikatan”, odnosno teško može biti jednoznačan jer puno toga ovisi o prognozi, odnosno trajanju liječenja, ali i važnosti funkcije koju obavlja. Naime, bolesnom čovjek uvijek teže pada “otkaz” ma što radio, bio gradonačelnik, predsjednik države ili radnik u sisačkoj rafineriji.