Tuđman između Havela i Miloševića

Hrvatska televizija obilježila je desetu godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana upravo onako kako bi to čovjek i očekivao od Hrvatske televizije: plitko i nekompetentno. Ofrlje su izmontirali nekoliko poznatih sekvenci u tipični televizijski “vremeplov”, pa satima isprazno trtljali o “prvom hrvatskom predsjedniku” i njegovim tobož nesumnjivim zaslugama za nastanak hrvatske države. O liku i djelu nesimpatičnog, prilično ograničenog starog tiranina u komičnom maršalskom kostimu koji je kreirao Rikard Gumzej, deklamiralo se s funebralnom pozom, fraziralo, pa falsificirala povijest i s lakoćom izricale blatantne laži - tipična politička parada za malograđanski auditorij, stvar toliko svojstvena hrvatskom duhu, kako je to dojmljivo demonstrirao Krleža u mnogim svojim tekstovima i dramama…

Investigativna storija

Naravno, puno zanimljivija od ovog televizijskog spikerskog trkeljanja s pijetetom bila bi investigativna storija o tome kako je Franjo došao na vlast - priča koja bi otkrila tko mu je i zašto vlast predao, kako je došao do putovnice za Kanadu gdje je započeo političku agitaciju iako je bio pod prismotrom političke policije, kako je ondje upoznao policijskog konfidenta Gojka Šuška, tko je zatim odlučio da raspiše izbore i kakve su aranžmane s njim unaprijed napravili, dakle, cijela uzbudljiva priča iz 1990. koju bi svaki pošten dokumentarist složio za tri mjeseca na temelju objavljenih publicističkih radova, s izjavama još živih ljudi, te s novim primarnim istraživanjem što su ga mogli obaviti ljudi koji su isti posao napravili za BBC kad je Laura Silber pripremala fascinantnu seriju “Smrt Jugoslavije” - bili su to Drago Hedl i Darko Hudelist. Trebalo je skočiti do Kanade s tri-četiri dnevnice, što ne bi trebalo biti nemoguće, pogotovo ako se zna da urednik dokumetarnog programa već dvije godine snima seriju o Marku Polu putujući u Kirgistan i Mongoliju, izgubljenim tragom toga pustolovnog džentlmena za kojega se jedino sa sigurnošću zna da nije imao baš nikakve veze s Hrvatskom i Korčulom.

Još zanimljivija bila bi investigacija okolnosti nesposredno povezanih s povodom jubileja - znači oko Tuđmanove bolesti i smrti, pošto je široko poznato kako je šef države dva tjedna ležao u bolnici mrtav-mrtvijat, pro forma prikopčan na aparate, pa je u sobu zalazila samo čistačica, dok je kamarila objavljivala vijesti o tome da je bolesnikovo stanje “stabilno”, organizirali se posjeti stranačkog vrha i obitelji, a izgledni nasljednik dr. Ivić Pašalić davao svima do znanja kako je u izravnoj vezi s vrhovničkim autoritetom kad daje naputke u tim presudnim trenucima borbe za vlast u stranci i državi. Član Tuđmanova liječničkog konzilija bio je i sadašnji predsjednički kandidat dr. Hebrang - kojemu je bilo dobro poznato da je faraon prethodno mjesecima i godinama upravljao državom iako je dva puta imao metastaze na mozgu, što tvrdi bivši ministar vanjskih poslova, također liječnik... Kakva priča!

Gužva u korneru

U prigodnom TV vremeplovu, o Tuđmanu se govorilo kao o “prvom hrvatskom predsjedniku. “Prvi hrvatski predsjednik” u državi u kojoj su živjeli Hrvati bio je Tito, a bilo ih je više ako je riječ o Republici Hrvatskoj, doduše socijalističkoj i federalnoj (posljednji je bio Ivo Latin). Tuđman je bio “prvi predsjednik samostalne Hrvatske”. Terminska nepreciznost svjedoči o ograničenosti ovih prigodničarskih rezonera, pa ne iznenađuje što u njihovu žalosnom paštroču koji su skuhali za svečanu večeru nedostaju najvažniji sastojci. Nije, naime, bilo govora o percepciji, o svojstvima, ni o učinku “prvog hrvatskog predsjednika”. Razumije se da je trebalo postaviti i donekle odgovoriti na temeljna pitanja: kako Tuđmana danas vide svijet i kulturna Europa, kakav je bio, što je učinio…

Ovo prvo moglo se ispitati anketom među urednicima vanjskopolitičkih rubrika desetak svjetskih dnevnih listova. Trebalo im je ponuditi popis svih (pa recimo osamnaest) prvih tranzicijskih predsjednika i zamoliti ih da tu gospodu rangiraju prema zaslugama i ugledu. Nema sumnje da bi na vrhu, među “dobrima”, bili Vaclav Havel, Lech Walesa i Kučan, a na samom dnu, među “zločestima”, gotovo sigurno - Slobodan Milošević. Imam špurijus da bi Tuđman bio odmah pored njega - doduše, u tom korneru bila bi prilično velika gužva, jer bi se tu našli bjeloruski žmukleri i centralnoazijskih diktatori, koji sad većinom obitavaju negdje na donjim razinama Danteova pakla.

Povijesni Red Carpet

O ljudskim i državničkim svojstvima pokojnog tiranina moglo se puno pričati. On je bio antipatičan, ograničen, autoritaran, krajnje neobrazovan (imao je šest razreda osnovne škole, a nije znao ni jedan strani jezik), uobražen, bolesno samoljubiv, opterećen manijom veličine, prilično bešćutan, sirov i primitivan. Ne čini se to tako onima iz njegove okoline - što ne čudi, jer ih je upravo i birao po tome da mu budu što sličniji. No, uostalom, za prigodnu evokaciju, moglo se dati ovakvih i onakvih mišljenja, bilo bi tu zabavnog pretjerivanja i, upravo stoga, bio bi to vrlo zanimljiv televizijski program, kao neki povijesni “Red Carpet”.

Paceri s Prisavlja

Tuđman je stvorio HDZ kao duboko nedemokratski nacionalistički pokret, stranku vlasti, što se oslanjala na tajnu policiju i kriminalno podzemlje. Tek ju je Sanader uspio pretvoriti u normalnu korumpiranu političku partiju.

Kakav je, dakle, bio “prvi hrvatski predsjednik”? Bogomdani lik za svaku televizijsku obradu - šteta što se na Prisavlju skupila takva gomila pacera, koji nisu kadri napraviti zanimljiv dokumentarac ni o zagorskom razbojniku Vinku Pintariću.