Oni su svojim noktima, zamislite, svojim noktima na zidu kerestinečkih ćelija ispisali “Živjela sovjetska Hrvatska!”, povišenim je, iskreno uzbuđenim i ponosnim glasom govorio dr. Franjo Tuđman jednoga sunčanog proljetnog jutra sredinom ožujka 1989. godine. Tuđman, ondašnji Startov i Mladinin fotograf Dubravko Sorić i ja sjedili smo u velikoj dnevnoj sobi u kući Tuđmanovih u Nazorovoj ulici. Mislim da smo pili viski, koji je Tuđman uvijek volio, i sok od bazge što nam ga je gospođa Ankica Tuđman ponosno ponudila kao proizvod iz njezina vrta.
Političke kontradikcije
Franjo Tuđman, koji onda još nije ni formalno osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, u to je vrijeme još bio uvjereni ljevičar. Govoreći o sudbini hrvatskih komunista koji su 1941. godine bili zatočeni u Kerestincu, gdje su pobijeni, Tuđman je želio ilustrirati kako su se komunizam i snažni hrvatski nacionalni osjećaj i prije pola stoljeća perfektno podudarali. Dok sam ga gledao kako govori, zapravo recitira ”Živjela sovjetska Hrvatska!”, razmišljao sam gdje se to zapravo nalazim.
Očekivao sam, naime, da će Tuđman, kojemu su me poslali urednici ljubljanske Mladine, u ono vrijeme jedinog autentičnog i utjecajnog jugoslavenskog oporbenog lista, govoriti kao žestoki antikomunist.
Uostalom, što drugo da očekujete od komunističkog disidenta i bivšega političkog zatvorenika u dane kada se u cijeloj istočnoj Europi komunizam počeo rušiti. Umjesto antikomunističkoga govora suočio sam se s apologijom hrvatskim komunistima iz četrdesetih godina 20. stoljeća.
Bila je to, međutim, samo jedna od tipičnih Tuđmanovih kontradikcija, karakterističnih za cijelu njegovu državničku karijeru.
Franjo Tuđman, koji bi, da je živ, za tri dana navršio 86 godina, bio je čovjek koji je politiku gradio na vizijama od kojih je s vremenom morao odustati ili pak na vizijama što ih je vrijeme brutalno pregazilo. Tuđmanovo mjesto u hrvatskoj povijesti nije upitno: on jest osnivač moderne hrvatske države i ratni pobjednik. Međutim, Tuđmanova politička ostavština, kao i njegov osobni stil vladanja ne mogu ni u jednoj objektivnoj valorizaciji zaslužiti nijedan kompliment mimo te dvije važne, ali nedovoljne činjenice.
Loš političar i državnik
Tuđman, kao osnivač države i ratni pobjednik, učinio je i iznimno mnogo da se ova država kompromitira, da se u njoj izazove potpuni kaos i dug osjećaj beznađa i frustracije te da se bitno uspori njezin međunarodni razvoj. Tuđmanove kontradikcije, dakle, glavne ideje koje je on svojedobno bio zagovarao, a od kojih je sam morao odustati ili ga je jednostavno vrijeme demantiralo, zorno pokazuju zašto je Tuđman bio loš političar i još lošiji državnik.
Franju Tuđmana upoznao sam potkraj zime ili početkom proljeća 1989. godine, kada su se u Zagrebu počele osnivati nekomunističke političke stranke. Bio sam među 25 utemeljitelja HSLS-a, prve nekomunističke hrvatske stranke u čijim se krugovima, naravno, mnogo govorilo i o inicijativi dr. Franje Tuđmana, povjesničara, Titova generala i jednog od najistaknutijih protagonista hrvatskog proljeća, koji, međutim, nikada nije dijelio političke ideale s drugim glavnim akterima masovnog pokreta 1971. godine, bilo da se radilo o studentskim vođama ili o šefovima hrvatske komunističke partije.
Nesiguran u nastupu
Ljubljanski opozicijski tjednik Mladina bio je, prirodno, zainteresiran za sve nove oblike političkog djelovanja u ondašnjim jugoslavenskim republikama. Puno je zanimljivije da je za istu temu interes počeo pokazivati i zagrebački dvotjednik Start (koji se ugasio 1991.; početkom osamdesetih prodavao se u više od 200 tisuća primjeraka), pa sam tako negdje u travnju 1989. u Startu objavio temu pod naslovom “Sve hrvatske stranke”. Bilo je to u vrijeme kada nijedna od tih “stranaka” još nije bila službeno registrirana i kada još nije bila donesena odluka o izborima u Hrvatskoj. Unutar te teme objavljena je i Tuđmanova fotografija. Bila je to prva njegova fotografija tiskana u pozitivnom kontekstu u nekim “službenim” hrvatskim novinama.
Kako sam, dakle, intenzivno pisao o nastanku nekomunističke političke scene u Hrvatskoj, nekoliko sam puta bio posjetio dr. Tuđmana u njegovoj kući na Tuškancu.
Tuđman je u ono vrijeme bio jako, jako nesiguran u nastupu (jednom ga je prilikom njegova supruga morala nagovoriti da odjene odijelo za fotografiranje; on je mislio da je u redu da se slika u puloveru i trenirki), ali vrlo čvrst u stavovima. Od samog je početka bio uvjeren da će baš on pobijediti na prvim hrvatskim izborima te je, što je iznimno zanimljivo, računao na snažnu potporu vrlo mladih ljudi. ”Vidite, ovi Dinamovi i Hajdukovi navijači, oni su snaga koja će me dovesti na vlast. Oni su snaga koja nosi političke promjene”, ispričao mi je Tuđman tijekom jednog od mojih posjeta Nazorovoj.
Komunistički korijeni
I doista, manje od godinu dana poslije Tuđmanovi su dolasci na Dinamov stadion bili pozdravljeni gromoglasnim skandiranjem. Vjerojatno je i zato Tuđmana potkraj devedesetih užasno boljelo kada su ga Bad Blue Boysi ismijavali zato što je naredio da se Dinamo zove Croatia. Povremeni posjeti Tuđmanovoj kući pomogli su mi da osjetim dio atmosfere u vrijeme stvaranja prvog HDZ-a koji je nastajao kao ljevičarska nacionalistička stranka.
Naime, kod Tuđmana sam znao viđati Vladimira Šeksa, Dalibora Brozovića i Josipa Manolića, trojicu ljudi s perfektnim komunističkim backgroundom, koji su se u određenim trenucima svojih javnih karijera bili sukobili sa sustavom. Dodamo li njima trojici i Stjepana Mesića, koji im se poslije pridružio, ali koji je već 1990. godine zauzimao jednu od vodećih uloga u HDZ-u te je bio prvi predsjednik HDZ-ove vlade, jasno je da je Hrvatska demokratska zajednica imala snažne, duboko ugrađene komunističke korijene kojih se nikada nije uspjela riješiti, čak ni u razdobljima dok su pojedini njezini čelnici koristili izrazito protukomunističku retoriku.
To je, naravno, najviše vrijedilo za samog Tuđmana koji je, kada je i morao govoriti o demokraciji, o njoj govorio jezikom i stilom komunističkog aparatčika. Tuđman, čini mi se, nikada nije razumio osnovne demokratske procedure; on je uvijek želio pod svaku cijenu postići svoj cilj, bilo da je riječ o visokoj politici, nogometu ili uređivanju novina, te je, nakon što je postao predsjednik, želio kontrolirati baš svaki segment države i društva.
Tuđmanove kontradikcije, koje s današnjeg motrišta najzornije obilježavaju njegovu političku i državničku karijeru, mogu se podijeliti u nekoliko presudnih poglavlja. U nekim su slučajevima te kontradikcije, ta svojevrsna salta mortala, dolazile na vidjelo pod utjecajem vremena, a u nekim se drugim slučajevima sam Tuđman drastično mijenjao.
Jedna od najvažnijih, tragičnih Tuđmanovih kontradikcija tiče se Bosne i Hercegovine. Naime, posve je besmisleno i besprizorno nemoralno tvrditi da predsjednik Tuđman nije kanio dijeliti Bosnu i Hercegovinu.
Dapače, Tuđman je dijelio Bosnu puno prije nego što je rat u BiH uopće bio počeo. Tuđman je o podjeli Bosne otvoreno govorio i pred ljudima koji nisu bili njegovi suradnici. On tu, danas skandaloznu temu nije smatrao nimalo spornom, nego, naprotiv, povijesnom nužnošću.
Mala Bosna za Aliju
Denis Kuljiš, ondašnji glavni urednik Globusa, i ja bili smo, skupa s još dvadesetak ljudi, na božićnoj večeri za novinare priređenoj na Pantovčaku negdje između 26. i 30. prosinca 1991. godine, dakle zadnjih dana zamračenja i zračnih uzbuna u Zagrebu. U jednom trenutku, nakon što smo pojeli, Tuđman je izvadio nalivpero i na salveti počeo crtati budući izgled Bosne i Hercegovine.
Rekao je doslovno: ”Ovaj dio, kod Cazinske krajine, kao i zapadna Hercegovina, pripast će nama. Za srednju Bosnu i Posavinu još ćemo vidjeti. Svi dijelovi uz Drinu, kao i dijelovi Sarajeva, pripast će Srbima. A Aliji će ostati mala zemljica Bosna, trokut između Zenice, Tuzle i Sarajeva”.
Tri godine poslije dr. Tuđman tu je istu kartu, opet na salveti, nacrtao britanskom političaru Paddyju Ashdownu, koji je salvetu dao londonskom Timesu, pa je od objavljivanja tog teksta u Timesu Tuđmanova salveta postala sinonim za podjelu Bosne. Branko Tuđen, bivši urednik Večernjeg lista i Sportskih novosti, u svojoj vrlo zanimljivoj i poučnoj memoarskoj knjizi opisuje kako je Tuđman još sredinom 1991. godine predstavio karte podijeljene Bosne talijanskom političaru Bettinu Craxiju.
Dušan Bilandžić, kao i svi drugi sudionici hrvatsko-srpskih pregovora u Karađorđevu 1991. godine, vrlo dobro znaju da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević ondje pokušali dogovoriti podjelu Bosne i Hercegovine, o čemu je Bilandžić detaljno pisao u jednoj svojoj knjizi. Nema, dakle, nikakve sumnje da je Franjo Tuđman bio ideolog podjele Bosne i Hercegovine i da je zapravo on, s hrvatske strane, najodgovorniji i za sudbinu šestorice visokih civilnih i vojnih dužnosnika “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” kojima se upravo sudi u Haagu.
Slučaj Bosne i Hercegovine najočitiji je primjer Tuđmanovih kontradikcija s vremenom u kojem je živio. Pokojni je predsjednik smatrao da može obnoviti Banovinu Hrvatsku te je počinio magnum crimen svoje političke karijere, zbog kojeg i Republika Hrvatska i Hrvati u Bosni i dan-danas ispaštaju. Tuđman je mislio, i na temelju pojedinih signala ondašnje međunarodne zajednice, da se može izvući s podjelom Bosne.
Danas, sedamnaest godina poslije, jasno je da međunarodna zajednica želi održati Bosnu pod svaku cijenu te da je pokušaj podjele Bosne i Hercegovine smatrala, i sad smatra, krajnje opasnim zlodjelom. Druga Tuđmanova bitna politička kontradikcija tiče se odnosa Hrvata i Srba na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.
Dogovor Hrvata i Srba
Tuđman je često govorio da se mir na području bivše SFRJ može postići jedino trajnim dogovorom Hrvata i Srba. Tako je opravdavao svoje bezbrojne pregovore s Miloševićem, tako je, u krajnjoj liniji, racionalizirao i svoju opsesiju proširenjem hrvatskih granica na dijelove Bosne i Hercegovine.
Dogovor Hrvata i Srba u Tuđmanovoj je viziji politike trebao osigurati trajnu stabilnost te spriječiti izbijanje budućih ratova. U današnjim se političkim okolnostima takva koncepcija pokazuje beznadno zastarjelom. U doba kada Hrvatska ulazi u NATO i Europsku Uniju, dogovor Hrvata i Srba više nije nikakav bitan element za stabilnost na Balkanu.
Trajna će se stabilnost postići tek kada sve države bivše Jugoslavije budu članice euroatlantskih integracija, pri čemu njihovi bilateralni odnosi neće imati osobitu težinu.
Tuđmanova teza o strateškoj važnosti dogovora Hrvata i Srba, jedan od najvažnijih postulata cjelokupne njegove politike, povijesno je pometena samo nekoliko godina poslije Tuđmanove smrti, što zapravo govori o zastrašujućem nedostatku političke vizije kod prvoga hrvatskog predsjednika. Isto vrijedi i za Tuđmanove stavove prema Europskoj Uniji i NATO-u.
Točno je da je predsjednik Tuđman, što se može dokazati citiranjem njegovih govora i intervjua iz tog vremena, početkom devedesetih govorio o Hrvatskoj kao o članici Europske Unije i Sjevernoatlantskog saveza: Tuđman jest postavio članstvo u EU i NATO-u kao jedan od strateških hrvatskih ciljeva. Međutim, već u drugoj polovici devedesetih Tuđman je od tih ciljeva bio odustao. Europska Unija postala je hrvatski neprijatelj pošto nam je, poslije Oluje, blokirala pristup PHARE programu.
Odnosi s EU iz godine u godinu su se pogoršavali, a to je pogoršanje dostiglo verbalnu kulminaciju u jednom Tuđmanovu govoru polaznicima vojnog učilišta u Zagrebu, kada je predsjednik svojim časnicima bijesno poručio da nas “Europa i svijet sve žele izvesti pred Haaški sud”. Europska Unija postala je predmet interesa hrvatske državne politike tek poslije Tuđmanove smrti i trećesiječanjskih izbora na kojima su trijumfirali Ivica Račan i Dražen Budiša.
Kada je riječ o NATO-u, situacija je bila još lošija.
Osim što zamalo da nije izazvao oružani sukob s NATO-om, u povodu spora oko jednog pograničnog check pointa između Hrvatske i Bosne, predsjednik Tuđman bio je veoma skeptičan prema američkom bombardiranju Miloševićeve Srbije. Tuđman, prvo, nije bio odlučio hoće li uopće odobriti prelet američkih zrakoplova koji su 1999. godine bombardirali Srbiju kroz hrvatski zračni prostor.
Zgražanje diplomata
Tu je odluku na kraju navodno donio ondašnji ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, i to dok je Tuđman spavao. Iako javnost od Granića nikada nije očekivala takvu razinu samoinicijative, da ne kažemo hrabrosti, američki veleposlanik u Hrvatskoj, poslije i Srbiji), Bill Montgomery potvrdio mi je tu Granićevu informaciju.
Drugo, Tuđman je u vrijeme američkih napada na Srbiju sazvao diplomatski zbor u Zagrebu da bi veleposlanicima rekao kako Hrvatska predlaže podjelu Kosova na rusku i američku interesnu zonu. Takav prijedlog, osim što je izazvao zgražanje kod svih zapadnih diplomata, bio je potpuno suprotan američkim namjerama i namjerama NATO-a prema Kosovu.
Dr. Tuđman je dakle u manje od deset godina evoluirao od zagovornika ulaska Hrvatske u NATO i EU do otvorenog protivnika NATO-ove politike. Iduća duboka Tuđmanova kontradikcija, koja mu je nanijela bezbroj neugodnosti, ticala se njegova odnosa prema medijima. Tuđman je uistinu vjerovao da onaj tko kontrolira medije (a bio je siguran da iza medija uvijek stoji neka moćna politička ili gospodarska organizacija) kontrolira i cjelokupnu političku scenu.
Nadziranje medija
Stoga je osobno nadzirao dva u devedesetim godinama najsnažnija medija u Hrvatskoj: Hrvatsku televiziju i Večernji list (o čemu detaljno svjedoči Branko Tuđen). Tuđman je bio toliki fanatik gledanja televizije da je početkom devedesetih redovito prekidao čak i državničke večere kako bi svi skupa pogledali Dnevnik.
Zanimali su ga najnevjerojatniji detalji o novinama.
Kada sam ga posjetio u Banskim dvorima (gdje je imao ured prije bombardiranja te zgrade), negdje u kolovozu 1991. godine, jedno od prvih pitanja koje mi je postavio ticalo se nacionalnog i političkog statusa urednika i izdavača Globusa, lista koji je upravo stjecao nacionalnu popularnost na konstantnom pisanju protiv Tuđmana: ”Otkud su taj Pavić i Kuljiš?”, pitao je predsjednik. “Što su oni po nacionalnosti, jesu li bili u Partiji?”
Tuđmanova negativna fascinacija Globusom doživjela je vrhunac u prosincu 1992. godine.
Državni je protokol, na čelu s Vesnom Škare Ožbolt, tada mladom Tuđmanovom glasnogovornicom, i Vanjom Morić, glasnogovornicom MVP-a i suprugom Miroslava Tuđmana, organizirao posjet grupe hrvatskih i stranih novinara Dubrovniku. Nas pedesetak sjelo je u prvi avion koji je sletio na dubrovački aerodrom poslije djelomične okupacije tog područja.
Iduća su nas dva dana vozili po spaljenim Konavlima i po uništenom dubrovačkom primorju, pokazivali su nam oštećene krovove na Stradunu, crte zadnje obrane grada na Srđu i sve moguće tragove srpskog nasilja, što je ostavilo efektan propagandni dojam čak i na tvrde profesionalce iz New York Timesa. Trodnevni posjet dubrovačkom području završio je petnaestosatnom vožnjom do Zagreba i koktelom što ga je predsjednik priredio na Pantovčaku.
U jednom sam trenutku pitao Vesnu Škare Ožbolt može li Tuđmana zamoliti za intervju za Globus. Škare Ožbolt je rekla da ga pitam sam i da će vjerojatno pristati jer je jako dobro raspoložen. Prišao sam mu i uljudno pitao za intervju. Tuđman je, još dobro raspoložen, rekao da će meni vrlo rado dati intervju, ali za bilo koji drugi list osim Globusa.
Pitao sam zašto ne želi Globus.
Tuđman je odgovorio da je Globus protuhrvatski list u kojem hrvatski predsjednik nema što tražiti. Podigao sam glas i počeo objašnjavati da Globus nije protuhrvatski list, na što je Tuđman izgubio živce i pokušao me udariti. Vesna Škare Ožbolt fizički ga je spriječila. Sve se to događalo pred više desetaka novinara, što sigurno nije pomoglo Tuđmanovu ugledu u medijima. No pokojni je predsjednik, ne znajući što da čini s medijima, izazivao i znatno gore ekscese.
S Englezom o Feralu
Tako je, primjerice, u ranu jesen 1997. godine, kada ga je u Zagrebu posjetio visokorangirani britanski državni dužnosnik, Tuđman dao da se u sobu gdje su razgovarali donese dvadesetak brojeva Feral Tribunea. Poslagao ih je na stolu i povišenim glasom pitao engleskog ministra: ”Vidite što ovi ljudi rade? Je li takvo što uopće dopušteno u vašoj zemlji?”.
Engleski je ministar bio duboko zgrožen. Ne Feralovim naslovnicama, nego Tuđmanovim poimanjem slobode medija. Na posljetku, Mate Granić, ali i neki drugi članovi vlade Zlatka Mateše, bili su mi rekli da im je Franjo Tuđman osobno naredio da me tuže zbog teksta “Hrvatska je vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala” koji je izašao u Globusu u listopadu 1997. godine.
Hrvatska je vlada taj proces izgubila.
Franjo Tuđman potkraj osamdesetih i početkom devedesetih borio se za slobodu tiska i govora jer je njemu u ono vrijeme, kao i desetljećima prije, ta sloboda uistinu bila uskraćena. No čim je došao na vlast, a osobito u zadnjim godinama života, Tuđman je postao zakleti protivnik bilo kakve slobode tiska, zbog čega je, uostalom, i naredio Iviću Pašaliću da pod egidom jedne strane tvrtke 1998. godine kupi Večernji list.
Franjo Tuđman bio je krajnje kontradiktoran i u procjenama pojedinih važnih političkih aktera. Javnosti je već poznata njegova fascinacija Slobodanom Miloševićem, političarom s kojim se najčešće susretao i s kojim je najviše pregovarao.
Preobrazba
Mene je osobno zaprepastilo Tuđmanovo povjerenje u generala Veljka Kadijevića, zadnjeg jugoslavenskog ministra obrane, koji bi bilo gdje morao odgovarati za ratne zločine.
Nakon što sam ga intervjuirao u ljeto 1991. godine, u vrijeme pada Hrvatske Kostajnice i zarobljavanja njezinih branitelja koji su odvedeni u logor na Manjači, pokraj Banja Luke, Tuđman mi je, rekavši da ugasim kasetofon, s puno uvjerenja počeo objašnjavati kako se on sve dogovorio s Kadijevićem, kako je Kostajnica samo jedan malo veći incident i da sasvim sigurno neće doći do opsežnijih sukoba s JNA.
Mjesec i pol dana poslije avion Kadijevićeve JNA raketirao je Tuđmanov ured u Banskim dvorima, a ofenziva na Vukovar bila je u punom zamahu. Osim ovih političkih kontradikcija, Tuđman je u devedesetim godinama doživio i osobnu regionalnu preobrazbu.
Franjo Tuđman ušao je, dakle, u visoku politiku kao uvjereni ljevičar, s jakim komunističkim korijenima. Njegov sin dr. Miroslav Tuđman bio je također ljevičar: skupa s Antunom Vujićem osnovao je početkom devedesetih jednu socijaldemokratsku stranku, koja se poslije pridružila SDP-u.
Potkraj života dr. Tuđman odlučio je zamoliti za sakrament vjenčanja.
Njegovo crkveno vjenčanje, a vjenčao ga je sam kardinal Franjo Kuharić (koji je svojedobno bio žestoki kritičar Tuđmanove bosanske politike), posvjedočilo je o njegovoj svjetonazorskoj preobrazbi. Zanimljivo je da se Tuđman tijekom godina nije mijenjao kada je riječ o njegovu odnosu prema Josipu Brozu Titu te da su Tuđmanovi stavovi prema Titu možda jedini dio njegova političkog svjetonazora koji je izdržao test vremena.
Iako se i sam bavio istraživanjima o Bleiburgu, pa je, dakle, morao znati da je Tito bio kriv za Bleiburg, Tuđman je iznimno poštovao Tita kao državnika.
Održao Titov kult
Tuđman je odbio više pokušaja da se zagrebačkom Trgu maršala Tita promijeni ime. Nasuprot tome, često je govorio i o Titovoj važnosti za hrvatsku politiku i o Titovoj važnosti u svijetu.
Bio je jedan od zagovornika teze da je Republika Hrvatska dobila međunarodno priznanje na temelju Ustava SFRJ iz 1974. godine, koji je jugoslavenske republike definirao kao države i koji nije mogao biti donesen bez jasnih Titovih uputa i bez Titova blagoslova završnog teksta.
Tuđmanov odnos prema Titu vrlo je vjerojatno uvjetovan i Tuđmanovim osobnim iskustvima (Tuđman je ipak u zatvoru imao bar nešto bolji tretman od drugih progonjenih političara iz hrvatskog proljeća), zajedničkim regionalnim podrijetlom, ali se prije svega temeljio na Titovim postignućima.
Tito je bio autoritet koji je kontrolirao cijelu Jugoslaviju i koji je stekao nesporni međunarodni ugled. Tuđman je želio imati Titov autoritet. No Tuđman je umro u vrijeme kada ga Hrvatska više nije željela i kada ga je međunarodna zajednica otvoreno prezirala.
Na Tuđmanov sprovod nije došao nijedan svjetski državnik, osim turskog predsjednika Sulejmana Demirela. Nekoliko dana prije sprovoda Pantovčak i Zelengaj bili su zakrčeni stotinama tisuća ljudi koji su se penjali prema Predsjedničkim dvorima kako bi iskazali posljednju počast prvom predsjedniku Republike.
Međutim, samo dvadesetak dana poslije oni očito nisu izašli na izbore ili su glasovali za neku drugu, a ne za Tuđmanovu stranku: na izborima za Hrvatski sabor 3. siječnja 2000. godine Hrvatska demokratska zajednica ostvarila je najgori rezultat u ovih osamnaest godina otkako se u Hrvatskoj održavaju izbori. Dva ili tri mjeseca poslije HDZ-ov se rejting spustio na manje od petnaest posto. Svi su govorili o kraju HDZ-a.
Tri i pol godine poslije HDZ i Ivo Sanader uvjerljivo su pobijedili na izborima, i to na vrlo izraženoj protutuđmanovskoj platformi. Današnji se HDZ ponovo vraća Tuđmanu, što ne bi trebalo predstavljati osobito povoljnu preporuku za HDZ-ove šanse na idućim izborima.
Dr. Franjo Tuđman bio je državnik kojeg je vrijeme prebrzo pregazilo i koji je nanio strahovitu štetu svojoj zemlji, kako pogrešnim geopolitičkim procjenama, tako i potpunom antipatijom prema demokraciji kao najvažnijem elementu političke organizacije pojedine države.
Ne zaslužuje rehabilitaciju
Na osobnoj razini Franjo Tuđman bio je čovjek koji je trošio svoje vrijeme na rasprave o tome tko bi mogao uređivati određene novine ili TV program, koji je naređivao kako se mora zvati nogometni klub i tko treba igrati za nogometnu ili tenisku reprezentaciju i koji u svim tim, zapravo sasvim trivijalnim raspravama, nije pokazivao osobitu toleranciju.
Naprotiv.
Dr. Tuđman nije bio dovoljno sposoban za svoje vrijeme, osobito za razdoblje nakon 1992. godine kada je rat u Hrvatskoj de facto već bio dobiven (što jest, ponavljamo, i njegova nesumnjiva velika zasluga) i kada nas je Tuđman uvukao u tragični rat u Bosni i Hercegovini. Utoliko više čude tendencije u hrvatskoj javnosti da se Tuđman rehabilitira.
On to ne zaslužuje.
Davor Butković
Političke kontradikcije
Franjo Tuđman, koji onda još nije ni formalno osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, u to je vrijeme još bio uvjereni ljevičar. Govoreći o sudbini hrvatskih komunista koji su 1941. godine bili zatočeni u Kerestincu, gdje su pobijeni, Tuđman je želio ilustrirati kako su se komunizam i snažni hrvatski nacionalni osjećaj i prije pola stoljeća perfektno podudarali. Dok sam ga gledao kako govori, zapravo recitira ”Živjela sovjetska Hrvatska!”, razmišljao sam gdje se to zapravo nalazim.
Očekivao sam, naime, da će Tuđman, kojemu su me poslali urednici ljubljanske Mladine, u ono vrijeme jedinog autentičnog i utjecajnog jugoslavenskog oporbenog lista, govoriti kao žestoki antikomunist.
Uostalom, što drugo da očekujete od komunističkog disidenta i bivšega političkog zatvorenika u dane kada se u cijeloj istočnoj Europi komunizam počeo rušiti. Umjesto antikomunističkoga govora suočio sam se s apologijom hrvatskim komunistima iz četrdesetih godina 20. stoljeća.
Bila je to, međutim, samo jedna od tipičnih Tuđmanovih kontradikcija, karakterističnih za cijelu njegovu državničku karijeru.
Franjo Tuđman, koji bi, da je živ, za tri dana navršio 86 godina, bio je čovjek koji je politiku gradio na vizijama od kojih je s vremenom morao odustati ili pak na vizijama što ih je vrijeme brutalno pregazilo. Tuđmanovo mjesto u hrvatskoj povijesti nije upitno: on jest osnivač moderne hrvatske države i ratni pobjednik. Međutim, Tuđmanova politička ostavština, kao i njegov osobni stil vladanja ne mogu ni u jednoj objektivnoj valorizaciji zaslužiti nijedan kompliment mimo te dvije važne, ali nedovoljne činjenice.
Loš političar i državnik
Tuđman, kao osnivač države i ratni pobjednik, učinio je i iznimno mnogo da se ova država kompromitira, da se u njoj izazove potpuni kaos i dug osjećaj beznađa i frustracije te da se bitno uspori njezin međunarodni razvoj. Tuđmanove kontradikcije, dakle, glavne ideje koje je on svojedobno bio zagovarao, a od kojih je sam morao odustati ili ga je jednostavno vrijeme demantiralo, zorno pokazuju zašto je Tuđman bio loš političar i još lošiji državnik.
Franju Tuđmana upoznao sam potkraj zime ili početkom proljeća 1989. godine, kada su se u Zagrebu počele osnivati nekomunističke političke stranke. Bio sam među 25 utemeljitelja HSLS-a, prve nekomunističke hrvatske stranke u čijim se krugovima, naravno, mnogo govorilo i o inicijativi dr. Franje Tuđmana, povjesničara, Titova generala i jednog od najistaknutijih protagonista hrvatskog proljeća, koji, međutim, nikada nije dijelio političke ideale s drugim glavnim akterima masovnog pokreta 1971. godine, bilo da se radilo o studentskim vođama ili o šefovima hrvatske komunističke partije.
Nesiguran u nastupu
Ljubljanski opozicijski tjednik Mladina bio je, prirodno, zainteresiran za sve nove oblike političkog djelovanja u ondašnjim jugoslavenskim republikama. Puno je zanimljivije da je za istu temu interes počeo pokazivati i zagrebački dvotjednik Start (koji se ugasio 1991.; početkom osamdesetih prodavao se u više od 200 tisuća primjeraka), pa sam tako negdje u travnju 1989. u Startu objavio temu pod naslovom “Sve hrvatske stranke”. Bilo je to u vrijeme kada nijedna od tih “stranaka” još nije bila službeno registrirana i kada još nije bila donesena odluka o izborima u Hrvatskoj. Unutar te teme objavljena je i Tuđmanova fotografija. Bila je to prva njegova fotografija tiskana u pozitivnom kontekstu u nekim “službenim” hrvatskim novinama.
Kako sam, dakle, intenzivno pisao o nastanku nekomunističke političke scene u Hrvatskoj, nekoliko sam puta bio posjetio dr. Tuđmana u njegovoj kući na Tuškancu.
Tuđman je u ono vrijeme bio jako, jako nesiguran u nastupu (jednom ga je prilikom njegova supruga morala nagovoriti da odjene odijelo za fotografiranje; on je mislio da je u redu da se slika u puloveru i trenirki), ali vrlo čvrst u stavovima. Od samog je početka bio uvjeren da će baš on pobijediti na prvim hrvatskim izborima te je, što je iznimno zanimljivo, računao na snažnu potporu vrlo mladih ljudi. ”Vidite, ovi Dinamovi i Hajdukovi navijači, oni su snaga koja će me dovesti na vlast. Oni su snaga koja nosi političke promjene”, ispričao mi je Tuđman tijekom jednog od mojih posjeta Nazorovoj.
Komunistički korijeni
I doista, manje od godinu dana poslije Tuđmanovi su dolasci na Dinamov stadion bili pozdravljeni gromoglasnim skandiranjem. Vjerojatno je i zato Tuđmana potkraj devedesetih užasno boljelo kada su ga Bad Blue Boysi ismijavali zato što je naredio da se Dinamo zove Croatia. Povremeni posjeti Tuđmanovoj kući pomogli su mi da osjetim dio atmosfere u vrijeme stvaranja prvog HDZ-a koji je nastajao kao ljevičarska nacionalistička stranka.
Naime, kod Tuđmana sam znao viđati Vladimira Šeksa, Dalibora Brozovića i Josipa Manolića, trojicu ljudi s perfektnim komunističkim backgroundom, koji su se u određenim trenucima svojih javnih karijera bili sukobili sa sustavom. Dodamo li njima trojici i Stjepana Mesića, koji im se poslije pridružio, ali koji je već 1990. godine zauzimao jednu od vodećih uloga u HDZ-u te je bio prvi predsjednik HDZ-ove vlade, jasno je da je Hrvatska demokratska zajednica imala snažne, duboko ugrađene komunističke korijene kojih se nikada nije uspjela riješiti, čak ni u razdobljima dok su pojedini njezini čelnici koristili izrazito protukomunističku retoriku.
To je, naravno, najviše vrijedilo za samog Tuđmana koji je, kada je i morao govoriti o demokraciji, o njoj govorio jezikom i stilom komunističkog aparatčika. Tuđman, čini mi se, nikada nije razumio osnovne demokratske procedure; on je uvijek želio pod svaku cijenu postići svoj cilj, bilo da je riječ o visokoj politici, nogometu ili uređivanju novina, te je, nakon što je postao predsjednik, želio kontrolirati baš svaki segment države i društva.
Tuđmanove kontradikcije, koje s današnjeg motrišta najzornije obilježavaju njegovu političku i državničku karijeru, mogu se podijeliti u nekoliko presudnih poglavlja. U nekim su slučajevima te kontradikcije, ta svojevrsna salta mortala, dolazile na vidjelo pod utjecajem vremena, a u nekim se drugim slučajevima sam Tuđman drastično mijenjao.
Jedna od najvažnijih, tragičnih Tuđmanovih kontradikcija tiče se Bosne i Hercegovine. Naime, posve je besmisleno i besprizorno nemoralno tvrditi da predsjednik Tuđman nije kanio dijeliti Bosnu i Hercegovinu.
Dapače, Tuđman je dijelio Bosnu puno prije nego što je rat u BiH uopće bio počeo. Tuđman je o podjeli Bosne otvoreno govorio i pred ljudima koji nisu bili njegovi suradnici. On tu, danas skandaloznu temu nije smatrao nimalo spornom, nego, naprotiv, povijesnom nužnošću.
Mala Bosna za Aliju
Denis Kuljiš, ondašnji glavni urednik Globusa, i ja bili smo, skupa s još dvadesetak ljudi, na božićnoj večeri za novinare priređenoj na Pantovčaku negdje između 26. i 30. prosinca 1991. godine, dakle zadnjih dana zamračenja i zračnih uzbuna u Zagrebu. U jednom trenutku, nakon što smo pojeli, Tuđman je izvadio nalivpero i na salveti počeo crtati budući izgled Bosne i Hercegovine.
Rekao je doslovno: ”Ovaj dio, kod Cazinske krajine, kao i zapadna Hercegovina, pripast će nama. Za srednju Bosnu i Posavinu još ćemo vidjeti. Svi dijelovi uz Drinu, kao i dijelovi Sarajeva, pripast će Srbima. A Aliji će ostati mala zemljica Bosna, trokut između Zenice, Tuzle i Sarajeva”.
Tri godine poslije dr. Tuđman tu je istu kartu, opet na salveti, nacrtao britanskom političaru Paddyju Ashdownu, koji je salvetu dao londonskom Timesu, pa je od objavljivanja tog teksta u Timesu Tuđmanova salveta postala sinonim za podjelu Bosne. Branko Tuđen, bivši urednik Večernjeg lista i Sportskih novosti, u svojoj vrlo zanimljivoj i poučnoj memoarskoj knjizi opisuje kako je Tuđman još sredinom 1991. godine predstavio karte podijeljene Bosne talijanskom političaru Bettinu Craxiju.
Dušan Bilandžić, kao i svi drugi sudionici hrvatsko-srpskih pregovora u Karađorđevu 1991. godine, vrlo dobro znaju da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević ondje pokušali dogovoriti podjelu Bosne i Hercegovine, o čemu je Bilandžić detaljno pisao u jednoj svojoj knjizi. Nema, dakle, nikakve sumnje da je Franjo Tuđman bio ideolog podjele Bosne i Hercegovine i da je zapravo on, s hrvatske strane, najodgovorniji i za sudbinu šestorice visokih civilnih i vojnih dužnosnika “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” kojima se upravo sudi u Haagu.
Slučaj Bosne i Hercegovine najočitiji je primjer Tuđmanovih kontradikcija s vremenom u kojem je živio. Pokojni je predsjednik smatrao da može obnoviti Banovinu Hrvatsku te je počinio magnum crimen svoje političke karijere, zbog kojeg i Republika Hrvatska i Hrvati u Bosni i dan-danas ispaštaju. Tuđman je mislio, i na temelju pojedinih signala ondašnje međunarodne zajednice, da se može izvući s podjelom Bosne.
Danas, sedamnaest godina poslije, jasno je da međunarodna zajednica želi održati Bosnu pod svaku cijenu te da je pokušaj podjele Bosne i Hercegovine smatrala, i sad smatra, krajnje opasnim zlodjelom. Druga Tuđmanova bitna politička kontradikcija tiče se odnosa Hrvata i Srba na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.
Dogovor Hrvata i Srba
Tuđman je često govorio da se mir na području bivše SFRJ može postići jedino trajnim dogovorom Hrvata i Srba. Tako je opravdavao svoje bezbrojne pregovore s Miloševićem, tako je, u krajnjoj liniji, racionalizirao i svoju opsesiju proširenjem hrvatskih granica na dijelove Bosne i Hercegovine.
Dogovor Hrvata i Srba u Tuđmanovoj je viziji politike trebao osigurati trajnu stabilnost te spriječiti izbijanje budućih ratova. U današnjim se političkim okolnostima takva koncepcija pokazuje beznadno zastarjelom. U doba kada Hrvatska ulazi u NATO i Europsku Uniju, dogovor Hrvata i Srba više nije nikakav bitan element za stabilnost na Balkanu.
Trajna će se stabilnost postići tek kada sve države bivše Jugoslavije budu članice euroatlantskih integracija, pri čemu njihovi bilateralni odnosi neće imati osobitu težinu.
Tuđmanova teza o strateškoj važnosti dogovora Hrvata i Srba, jedan od najvažnijih postulata cjelokupne njegove politike, povijesno je pometena samo nekoliko godina poslije Tuđmanove smrti, što zapravo govori o zastrašujućem nedostatku političke vizije kod prvoga hrvatskog predsjednika. Isto vrijedi i za Tuđmanove stavove prema Europskoj Uniji i NATO-u.
Točno je da je predsjednik Tuđman, što se može dokazati citiranjem njegovih govora i intervjua iz tog vremena, početkom devedesetih govorio o Hrvatskoj kao o članici Europske Unije i Sjevernoatlantskog saveza: Tuđman jest postavio članstvo u EU i NATO-u kao jedan od strateških hrvatskih ciljeva. Međutim, već u drugoj polovici devedesetih Tuđman je od tih ciljeva bio odustao. Europska Unija postala je hrvatski neprijatelj pošto nam je, poslije Oluje, blokirala pristup PHARE programu.
Odnosi s EU iz godine u godinu su se pogoršavali, a to je pogoršanje dostiglo verbalnu kulminaciju u jednom Tuđmanovu govoru polaznicima vojnog učilišta u Zagrebu, kada je predsjednik svojim časnicima bijesno poručio da nas “Europa i svijet sve žele izvesti pred Haaški sud”. Europska Unija postala je predmet interesa hrvatske državne politike tek poslije Tuđmanove smrti i trećesiječanjskih izbora na kojima su trijumfirali Ivica Račan i Dražen Budiša.
Kada je riječ o NATO-u, situacija je bila još lošija.
Osim što zamalo da nije izazvao oružani sukob s NATO-om, u povodu spora oko jednog pograničnog check pointa između Hrvatske i Bosne, predsjednik Tuđman bio je veoma skeptičan prema američkom bombardiranju Miloševićeve Srbije. Tuđman, prvo, nije bio odlučio hoće li uopće odobriti prelet američkih zrakoplova koji su 1999. godine bombardirali Srbiju kroz hrvatski zračni prostor.
Zgražanje diplomata
Tu je odluku na kraju navodno donio ondašnji ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, i to dok je Tuđman spavao. Iako javnost od Granića nikada nije očekivala takvu razinu samoinicijative, da ne kažemo hrabrosti, američki veleposlanik u Hrvatskoj, poslije i Srbiji), Bill Montgomery potvrdio mi je tu Granićevu informaciju.
Drugo, Tuđman je u vrijeme američkih napada na Srbiju sazvao diplomatski zbor u Zagrebu da bi veleposlanicima rekao kako Hrvatska predlaže podjelu Kosova na rusku i američku interesnu zonu. Takav prijedlog, osim što je izazvao zgražanje kod svih zapadnih diplomata, bio je potpuno suprotan američkim namjerama i namjerama NATO-a prema Kosovu.
Dr. Tuđman je dakle u manje od deset godina evoluirao od zagovornika ulaska Hrvatske u NATO i EU do otvorenog protivnika NATO-ove politike. Iduća duboka Tuđmanova kontradikcija, koja mu je nanijela bezbroj neugodnosti, ticala se njegova odnosa prema medijima. Tuđman je uistinu vjerovao da onaj tko kontrolira medije (a bio je siguran da iza medija uvijek stoji neka moćna politička ili gospodarska organizacija) kontrolira i cjelokupnu političku scenu.
Nadziranje medija
Stoga je osobno nadzirao dva u devedesetim godinama najsnažnija medija u Hrvatskoj: Hrvatsku televiziju i Večernji list (o čemu detaljno svjedoči Branko Tuđen). Tuđman je bio toliki fanatik gledanja televizije da je početkom devedesetih redovito prekidao čak i državničke večere kako bi svi skupa pogledali Dnevnik.
Zanimali su ga najnevjerojatniji detalji o novinama.
Kada sam ga posjetio u Banskim dvorima (gdje je imao ured prije bombardiranja te zgrade), negdje u kolovozu 1991. godine, jedno od prvih pitanja koje mi je postavio ticalo se nacionalnog i političkog statusa urednika i izdavača Globusa, lista koji je upravo stjecao nacionalnu popularnost na konstantnom pisanju protiv Tuđmana: ”Otkud su taj Pavić i Kuljiš?”, pitao je predsjednik. “Što su oni po nacionalnosti, jesu li bili u Partiji?”
Tuđmanova negativna fascinacija Globusom doživjela je vrhunac u prosincu 1992. godine.
Državni je protokol, na čelu s Vesnom Škare Ožbolt, tada mladom Tuđmanovom glasnogovornicom, i Vanjom Morić, glasnogovornicom MVP-a i suprugom Miroslava Tuđmana, organizirao posjet grupe hrvatskih i stranih novinara Dubrovniku. Nas pedesetak sjelo je u prvi avion koji je sletio na dubrovački aerodrom poslije djelomične okupacije tog područja.
Iduća su nas dva dana vozili po spaljenim Konavlima i po uništenom dubrovačkom primorju, pokazivali su nam oštećene krovove na Stradunu, crte zadnje obrane grada na Srđu i sve moguće tragove srpskog nasilja, što je ostavilo efektan propagandni dojam čak i na tvrde profesionalce iz New York Timesa. Trodnevni posjet dubrovačkom području završio je petnaestosatnom vožnjom do Zagreba i koktelom što ga je predsjednik priredio na Pantovčaku.
U jednom sam trenutku pitao Vesnu Škare Ožbolt može li Tuđmana zamoliti za intervju za Globus. Škare Ožbolt je rekla da ga pitam sam i da će vjerojatno pristati jer je jako dobro raspoložen. Prišao sam mu i uljudno pitao za intervju. Tuđman je, još dobro raspoložen, rekao da će meni vrlo rado dati intervju, ali za bilo koji drugi list osim Globusa.
Pitao sam zašto ne želi Globus.
Tuđman je odgovorio da je Globus protuhrvatski list u kojem hrvatski predsjednik nema što tražiti. Podigao sam glas i počeo objašnjavati da Globus nije protuhrvatski list, na što je Tuđman izgubio živce i pokušao me udariti. Vesna Škare Ožbolt fizički ga je spriječila. Sve se to događalo pred više desetaka novinara, što sigurno nije pomoglo Tuđmanovu ugledu u medijima. No pokojni je predsjednik, ne znajući što da čini s medijima, izazivao i znatno gore ekscese.
S Englezom o Feralu
Tako je, primjerice, u ranu jesen 1997. godine, kada ga je u Zagrebu posjetio visokorangirani britanski državni dužnosnik, Tuđman dao da se u sobu gdje su razgovarali donese dvadesetak brojeva Feral Tribunea. Poslagao ih je na stolu i povišenim glasom pitao engleskog ministra: ”Vidite što ovi ljudi rade? Je li takvo što uopće dopušteno u vašoj zemlji?”.
Engleski je ministar bio duboko zgrožen. Ne Feralovim naslovnicama, nego Tuđmanovim poimanjem slobode medija. Na posljetku, Mate Granić, ali i neki drugi članovi vlade Zlatka Mateše, bili su mi rekli da im je Franjo Tuđman osobno naredio da me tuže zbog teksta “Hrvatska je vlada korumpirana i pod utjecajem organiziranog kriminala” koji je izašao u Globusu u listopadu 1997. godine.
Hrvatska je vlada taj proces izgubila.
Franjo Tuđman potkraj osamdesetih i početkom devedesetih borio se za slobodu tiska i govora jer je njemu u ono vrijeme, kao i desetljećima prije, ta sloboda uistinu bila uskraćena. No čim je došao na vlast, a osobito u zadnjim godinama života, Tuđman je postao zakleti protivnik bilo kakve slobode tiska, zbog čega je, uostalom, i naredio Iviću Pašaliću da pod egidom jedne strane tvrtke 1998. godine kupi Večernji list.
Franjo Tuđman bio je krajnje kontradiktoran i u procjenama pojedinih važnih političkih aktera. Javnosti je već poznata njegova fascinacija Slobodanom Miloševićem, političarom s kojim se najčešće susretao i s kojim je najviše pregovarao.
Preobrazba
Mene je osobno zaprepastilo Tuđmanovo povjerenje u generala Veljka Kadijevića, zadnjeg jugoslavenskog ministra obrane, koji bi bilo gdje morao odgovarati za ratne zločine.
Nakon što sam ga intervjuirao u ljeto 1991. godine, u vrijeme pada Hrvatske Kostajnice i zarobljavanja njezinih branitelja koji su odvedeni u logor na Manjači, pokraj Banja Luke, Tuđman mi je, rekavši da ugasim kasetofon, s puno uvjerenja počeo objašnjavati kako se on sve dogovorio s Kadijevićem, kako je Kostajnica samo jedan malo veći incident i da sasvim sigurno neće doći do opsežnijih sukoba s JNA.
Mjesec i pol dana poslije avion Kadijevićeve JNA raketirao je Tuđmanov ured u Banskim dvorima, a ofenziva na Vukovar bila je u punom zamahu. Osim ovih političkih kontradikcija, Tuđman je u devedesetim godinama doživio i osobnu regionalnu preobrazbu.
Franjo Tuđman ušao je, dakle, u visoku politiku kao uvjereni ljevičar, s jakim komunističkim korijenima. Njegov sin dr. Miroslav Tuđman bio je također ljevičar: skupa s Antunom Vujićem osnovao je početkom devedesetih jednu socijaldemokratsku stranku, koja se poslije pridružila SDP-u.
Potkraj života dr. Tuđman odlučio je zamoliti za sakrament vjenčanja.
Njegovo crkveno vjenčanje, a vjenčao ga je sam kardinal Franjo Kuharić (koji je svojedobno bio žestoki kritičar Tuđmanove bosanske politike), posvjedočilo je o njegovoj svjetonazorskoj preobrazbi. Zanimljivo je da se Tuđman tijekom godina nije mijenjao kada je riječ o njegovu odnosu prema Josipu Brozu Titu te da su Tuđmanovi stavovi prema Titu možda jedini dio njegova političkog svjetonazora koji je izdržao test vremena.
Iako se i sam bavio istraživanjima o Bleiburgu, pa je, dakle, morao znati da je Tito bio kriv za Bleiburg, Tuđman je iznimno poštovao Tita kao državnika.
Održao Titov kult
Tuđman je odbio više pokušaja da se zagrebačkom Trgu maršala Tita promijeni ime. Nasuprot tome, često je govorio i o Titovoj važnosti za hrvatsku politiku i o Titovoj važnosti u svijetu.
Bio je jedan od zagovornika teze da je Republika Hrvatska dobila međunarodno priznanje na temelju Ustava SFRJ iz 1974. godine, koji je jugoslavenske republike definirao kao države i koji nije mogao biti donesen bez jasnih Titovih uputa i bez Titova blagoslova završnog teksta.
Tuđmanov odnos prema Titu vrlo je vjerojatno uvjetovan i Tuđmanovim osobnim iskustvima (Tuđman je ipak u zatvoru imao bar nešto bolji tretman od drugih progonjenih političara iz hrvatskog proljeća), zajedničkim regionalnim podrijetlom, ali se prije svega temeljio na Titovim postignućima.
Tito je bio autoritet koji je kontrolirao cijelu Jugoslaviju i koji je stekao nesporni međunarodni ugled. Tuđman je želio imati Titov autoritet. No Tuđman je umro u vrijeme kada ga Hrvatska više nije željela i kada ga je međunarodna zajednica otvoreno prezirala.
Na Tuđmanov sprovod nije došao nijedan svjetski državnik, osim turskog predsjednika Sulejmana Demirela. Nekoliko dana prije sprovoda Pantovčak i Zelengaj bili su zakrčeni stotinama tisuća ljudi koji su se penjali prema Predsjedničkim dvorima kako bi iskazali posljednju počast prvom predsjedniku Republike.
Međutim, samo dvadesetak dana poslije oni očito nisu izašli na izbore ili su glasovali za neku drugu, a ne za Tuđmanovu stranku: na izborima za Hrvatski sabor 3. siječnja 2000. godine Hrvatska demokratska zajednica ostvarila je najgori rezultat u ovih osamnaest godina otkako se u Hrvatskoj održavaju izbori. Dva ili tri mjeseca poslije HDZ-ov se rejting spustio na manje od petnaest posto. Svi su govorili o kraju HDZ-a.
Tri i pol godine poslije HDZ i Ivo Sanader uvjerljivo su pobijedili na izborima, i to na vrlo izraženoj protutuđmanovskoj platformi. Današnji se HDZ ponovo vraća Tuđmanu, što ne bi trebalo predstavljati osobito povoljnu preporuku za HDZ-ove šanse na idućim izborima.
Dr. Franjo Tuđman bio je državnik kojeg je vrijeme prebrzo pregazilo i koji je nanio strahovitu štetu svojoj zemlji, kako pogrešnim geopolitičkim procjenama, tako i potpunom antipatijom prema demokraciji kao najvažnijem elementu političke organizacije pojedine države.
Ne zaslužuje rehabilitaciju
Na osobnoj razini Franjo Tuđman bio je čovjek koji je trošio svoje vrijeme na rasprave o tome tko bi mogao uređivati određene novine ili TV program, koji je naređivao kako se mora zvati nogometni klub i tko treba igrati za nogometnu ili tenisku reprezentaciju i koji u svim tim, zapravo sasvim trivijalnim raspravama, nije pokazivao osobitu toleranciju.
Naprotiv.
Dr. Tuđman nije bio dovoljno sposoban za svoje vrijeme, osobito za razdoblje nakon 1992. godine kada je rat u Hrvatskoj de facto već bio dobiven (što jest, ponavljamo, i njegova nesumnjiva velika zasluga) i kada nas je Tuđman uvukao u tragični rat u Bosni i Hercegovini. Utoliko više čude tendencije u hrvatskoj javnosti da se Tuđman rehabilitira.
On to ne zaslužuje.
Davor Butković