PAG - Šiti pašku čipku punih 80 godina najbolji je recept za dugovječnost, kaže najstarija paška čipkarica, 86-godišnja teta Urica Oguić. Ona čipku šije svakodnevno od svoje šeste godine, a Pažani je smatraju kraljicom "bijeloga zlata".
- Prvu čipku prodala sam davne 1929. godine kao osmogodišnja djevojčica. Toga se i danas tako živo sjećam. Naišli su neki češki turisti i kupili čipku koju sam sama sašila. Bila sam tada jako ponosna. Od toga dana čipkarstvo je postalo moj život - kaže teta Urica.
Službeno zvanje čipkarice dobila je 1936. godine nakon završene trogodišnje čipkarske škole. Za koga je sve šivala, teško se i sama, kako kaže, može sjetiti, jer su njezine čipke putovale na sve strane svijeta.
- Sašila sam više od tisuću čipki u različitim veličinama. Šivala sam i za poznate i za nepoznate. Za turiste, domaće ljude i rodbinu. Za koga nisam - pita paška legenda čipkarstva.
Teta Urica se sjeća kako je 1939. godine s dvije prijateljice od paške čipke sašila haljinu bez rukava.
- Šili smo za neku poznatu francusku glumicu, ali više se ne sjećam imena. Trebala nam je cijela zima da sašijemo tu haljinu. Valjda je to jedina haljina ikada napravljena od paške čipke. Šili smo mi i za Brijune. Sjećam se da smo krajem 50-ih godina sašile golemi stolnjak. Bio je promjera nekoliko metara. To su čipke koje smo radili za Josipa Broza Tita, a on ih je poklanjao drugim državnim dužnosnicima - kaže teta Urica, koja unatoč godinama još uvijek šije i po osam sati dnevno.
Čipkarstvo je dio njezina života, njena molitva i meditacija, jer teta Urica dnevno broji na tisuće uboda igle.
Dijana Vuleta
- Prvu čipku prodala sam davne 1929. godine kao osmogodišnja djevojčica. Toga se i danas tako živo sjećam. Naišli su neki češki turisti i kupili čipku koju sam sama sašila. Bila sam tada jako ponosna. Od toga dana čipkarstvo je postalo moj život - kaže teta Urica.
Službeno zvanje čipkarice dobila je 1936. godine nakon završene trogodišnje čipkarske škole. Za koga je sve šivala, teško se i sama, kako kaže, može sjetiti, jer su njezine čipke putovale na sve strane svijeta.
- Sašila sam više od tisuću čipki u različitim veličinama. Šivala sam i za poznate i za nepoznate. Za turiste, domaće ljude i rodbinu. Za koga nisam - pita paška legenda čipkarstva.
Teta Urica se sjeća kako je 1939. godine s dvije prijateljice od paške čipke sašila haljinu bez rukava.
- Šili smo za neku poznatu francusku glumicu, ali više se ne sjećam imena. Trebala nam je cijela zima da sašijemo tu haljinu. Valjda je to jedina haljina ikada napravljena od paške čipke. Šili smo mi i za Brijune. Sjećam se da smo krajem 50-ih godina sašile golemi stolnjak. Bio je promjera nekoliko metara. To su čipke koje smo radili za Josipa Broza Tita, a on ih je poklanjao drugim državnim dužnosnicima - kaže teta Urica, koja unatoč godinama još uvijek šije i po osam sati dnevno.
Čipkarstvo je dio njezina života, njena molitva i meditacija, jer teta Urica dnevno broji na tisuće uboda igle.
Dijana Vuleta