Valja žaliti pobačene

Tada Isus priđe Velikom Inkvizitoru i poljubi ga u obraz: - Možda si u pravu, reče Isus, ali moja je ljubav jača!”. Tako završava Paulo Coelho svoj roman Valkire - koji se upravo pojavio u hrvatskom prijevodu. To Coelho prepričava poznati Isusov sustet s Velikim Inkvizitorom u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskoga. Ondje Isus inkvizitora samo poljubi, ovdje još ističe svoju veću ljubav.

Isus se s okrutnim inkvizitorom ne prepire - samo ga ljubi. On tako pobjeđuje i one koji u samoj organizaciji njegove Crkve činiše zlo kao u njegovo ime. I danas smo mi, Isusovi vijernici, skloni s protivnicima se prepirati. Tako se u ovim novinama prošlog tjedna pograbiše dva vrlo vješta stručnjaka oko pitanja pobačaja. Katolik ističe da je pobačaj ubojstvo, navodni agnostik mu žestoko proturiječi. Kad se dva stručnjaka dograbe s velikim dobro napisanim člancima, uvijek se može naći ova ili ona rečenica za proširenje neslaganja i osuđivanja.

Ali ovdje nije riječ o osuđivanju nego o žaljenju. Mi vjernici ne govorimo o zakonskom kažnjavanju onih što vrše pobačaj. To neka država misli. Mi samo duboko žalimo ono stotine tisuća začete djece kojima pobačaji ne dopuštaju živjeti.

Bešker ističe da trudna žena nije tek poput lonca za cvijeće. Ali ono što se pobačajem izbacuje u smrt nije cvijeće nego mali ljudi! Zar ih ni žaliti ne smijemo? Zar ne bi trebalo nastojati da se u tim “loncima” ne događaju nehotična začeća? I zar začeto dijete ipak ne bi trebalo - unatoč svemu - voljeti? Zašto bi ljubav koja tjera na spolni odnos bila važnija od ljubavi prema začetom djetetu? Isus, eto, ne raspravlja s Velikim Inkvizitorom, samo iskazuje veliku ljubav. Pustimo dokaze o navodnoj potrebi pobačaja - okrenimo se ljubavi za već začeto dijete.