Nevjerojatno, ali djevojčice od najranije dobi savršeno razumiju koncept princeze; dobre djevojčice u nesretnim okolnostima, s idealiziranim likom kraljevića koji donosi spas poljupcem istinske ljubavi.
Ma koliko god se trudili izbjeći to da svoje žensko dijete odgajamo u takvim stereotipima i zatrpavamo je artističkim crtanim filmovima kao što su “Karolina” i “Spirited Away”, neprimjerenima dobi troipolgodišnje djevojčice, one same i instinktivno otkriju čarobni svijet Disneyjevih princeza. I što one (princeze) bile više starmale i staromodnije, to se malim curicama, u tako ranoj dobi još imunim na ironiju, više sviđaju.
Pa sam tako i ja sa svojom skoro četverogodišnjom princezom, ponovila gradivo iz Disneyjevih prastarih animiranih klasika koji su doživjeli svoja nova hrvatska izdanja. Prije mjesec dana tako je objavljena “Snjeguljica” sinkronizirana na hrvatski. Baš kao i u slučaju “Trnoružice” koja je izašla proljetos, napravljen je odličan posao i u oba je slučaja sinkronizacija sjajna, s fantastično odrađenim songovima i prvom ligom hrvatskih glumaca u naslovnim ulogama.
No, kako sam ja ipak jedna ostarjela i deiluzionizirana princeza navikla na genijalnu animaciju 21. stoljeća koja klince od najranije dobi uči što je postmoderna, meni su ti filmovi, brate mili, ipak dosadni. Pogotovo “Snjeguljica” iz 1937. godine, sa zapravo iritantnim, posve austrijskim patuljcima. Radnja je razvučena, strašne zločeste maćehe je malo, a veći dio filma bavi se idilom Snjeguljice i sedam patuljaka.
U mojim očima je bolje prošla “Trnoružica”, što vjerojatno treba zahvaliti njenoj ipak nešto mlađoj dobi - tek joj je 50 godina. Glavna kvaliteta filma su neodoljivi likovi triju vila Flore, Faune i Sunčice, te grozno strašna zla vila Grozdana.
I priznajem, danima nakon što sam odgledala “Trnoružicu” pjevušila sam zaraznu melodiju iz filma i stihove koji govore o tome kako ja i on šećemo poljima sna...
Djevojčica zbog koje se smije i plače
Neposredno prije nego što je rodila svog sinčića Jakova, moja prijateljica Ecija Ojdanić na svijet je donijela i drugu predstavu nastalu u produkciji njezina kazališta Moruzgva. Dječji roman “Heidi” Johane Heusser-Spyrie za pozornicu je adaptirao i režirao Ivan Leo Lemo. Iako predstava za djecu, riječ je o vjerojatno najzrelijem Leminu kazališnom uratku.
Sve je u njemu dobro; pametno ispričana priča vješto je režirana, a glumci su izvrsni. Nataša Janjić gotovo je pa filmsko utjelovljenje Heidi i prekrasna je u svom iskrenom oduševljenju djedom, planinama, pastirima... Otkriće predstave je izuzetno lijepa, no ništa manje talentirana mlada glumica Iva Mihalić kao Klara. No, vjerojatno smo najviše uživali u mladome Goranu Bogdanu koji vješto i duhovito igra više uloga. Djeda glumi Davor Borčić. Tople preporuke za predstavu koja će vam izmamiti osmijeh na lice, ali i suzu u oku.
Portreti umjetnika
David Bailey, kultni britanski fotograf, upravo je objavio novu knjigu svojih fotografija pod naslovom “Eye” u kojoj su portreti brojnih umjetnika .
Među njima su izuzetni portreti Salvadora Dalija, Francisa Bacona i Romana Polanskog kojeg je snimio 1965. i kojeg je baš on upoznao sa Sharon Tate. “Kad bih mogao, sutra bih večerao s njim”, rekao je u obranu svog kolege Bailey.
Isto tako, Polanski je njega upoznao s Catherine Deneuve koja se poslije udala za ovog fotografa.
Knjiga vrvi i duhovitim opaskama na rubu trača poput one o Yves Saint Laurentu za kojeg Bailey tvrdi da baš i nije bio pretjerano pametan.
Mojih deset najboljih albuma
Jako je zabavno ovo prebrojavanje najboljih filmova, knjiga, albuma na kraju desetljeća. Iznenadilo me frapantna činjenica da smo u zadnjih deset godina čuli mnogo, mnogo dobre glazbe. Među mojih prvih deset albuma desetljeća našli bi se i Strokes, i White Stripes, i Radiohead (sa sva četiri zadnja albuma), i Amy Winehouse i LCD Soundsystem.
No, moji favoriti su bili i The Streets s “Original Pirate Material”, Blur s “Think Tank”, New Order s “Get Ready”, Wilco sa “Sky Blue Sky” i Rufus Wainwright s “Want Two”. I zapravo još mnogo, mnogo toga...