Pred desetak godina, na dnu moje ulice postojala je samoposluga u vlasništvu jednog velikog agroindustrijskog kombinata s istoka Hrvatske. U to vrijeme, tvrtka o kojoj je riječ bila je u stečaju, pa je napola upropaštena čekala privatizaciju.
Kako nije bilo novca za nabavu robe, ogromni se market svakog dana praznio. Potkraj te agonije, doimao se poput nekog turobnog sovjetskog dućana u kojem su na polupraznim policama počivali tek brašno i ulje, lonci i kogome, te maske i peraje iz nekih davnih turističkih sezona. U jednom trenutku, činilo se, prestale su teći i plaće. Stoga su se nesretni radnici supermarketa domislili svojoj vlastitoj, privatnoj sivoj ekonomiji. U propalom su dućanu počeli u svom aranžmanu preprodavati svinjske polutke i slavonsko vino u rinfuzi, održavajući vatru života u organizmu koji je trnuo u hropcu. Taj bankrotirani dućan, dugi redovi praznih polica i goleme bačve od inoksa iz kojih se prodavala rinfuza: to je slika po kojoj i danas pamtim te kasne devedesete, našu hrvatsku jesen patrijarha.
Ta neopisivo tužna slika pala mi je na pamet ovih dana dok sam u novinama čitao o anonimnim prvoligaškim igračima iz Čakovca, Varaždina, Zadra i Sesveta koji su uhapšeni zato što su sudjelovali u namještanju utakmica. Postoji, naime, jedna nit tužne sličnosti između trgovkinja tada umirućeg PIK-a u mojoj ulici i nogometaša koji su počeli zarađivati svojim vidom “paralelne ekonomije”. Ti anonimni, poludaroviti loptači Croatije, Varteksa i Međimurja, naime, potpisali su ugovore s klubovima koji su u jednom trenutku imali prenapuhane provincijske ambicije, da bi te ambicije s vremenom tresnule o zemlju. Ti klubovi prestali su plaćati igrače. U tom trenutku, svi ti anonimni stoperi i plejmejkeri - ljudi koje je realni profi nogomet zapravo ispljunuo kao nedovoljno dobre - okrenuli su se vlastitom “prodavanju u rinfuzi”. Umjesto da utakmice igraju za publiku, za rezultat, za sponzore, počeli su ih igrati - za kladioničare. Priheftali su se uz jedini izvor žive love koji je oko nogometa ostao, a taj je izvor - gle čuda - bio organizirani kriminal.
O posljedicama danas čitamo u novinama. A dok čitamo, ono što nas kao nevježe najviše frapira je barokna razrađenost kladioničarskih mućki. Nije bilo dovoljno platiti ekipi da izgubi. Ne: dogovarao se poraz s tri ili više razlike, dogovarao se ukupni broj golova, pa i to da će obje ekipe dati gol, čak i to da će jedna od njih voditi na poluvremenu a druga pobijediti na kraju. Sve one utakmice koje naši sportski novinari obično zovu “golijadama”, “revijama poteza” i “ligaškim ljepoticama” ispostavile su se na koncu kao filmovi s unaprijed napisanim scenarijem, dobro razrađene koreografije koje su jednako “nepredvidive” kao i aksli i piruete u klizačkom nastupu Katarine Witt. Kompletan hrvatski ligaški nogomet - pokazalo se - nije ništa doli kazališna inscenacija.
I dok se polovica Hrvatske snebiva, a polovica smije nad zadarskom, sesvetskom i čakovečkom “„prodajom golova u rinfuzi”, postoji jedna uska družina koja se u ovom strašnom času opredijelila za - netremičnu šutnju. Ta družina su, dakako, Vlatko Marković i njegovi salamandri iz Hrvatskog nogometnog saveza. Desetljećima su već tamo, preživjeli su sve političke mijene i skandale, preživljavali su kad su im hapsili potpredsjednike, kad su nogometne dužnosnike sprovodili u lisicama i hapsili za ratni zločin, preživjeli su sva navijačka nasilja, sve promjene formata natjecanja i padanja na UEFA-inu rankingu. Duboko sam uvjeren da Vlatko Marković namjerava preživjeti i ovo, a način da to preživi je isti kao i dosad: da intenzivno šuti i pretvara se da se ovo uokolo ne događa, da sve to nije istina nego neka optička senzacija, pravosudna verzija polarnog svjetla ili fatamorgane.
Ta strategija pretvaranja da je sve OK održala je faraona hrvatskog nogometa u stolici 15 godina. Ali - ona je isti taj nogomet i dovela ovdje gdje je sada, u fazu kad prosječnih 1500 gledatelja na oljuštenim provincijskim pustopoljinama gleda namještene utakmice dešperatnih ligaša koji su posljednju plaću primili u studenom prošle jeseni. Ako postoji nešto što je slika i prilika Vlatka Markovića, njegovo životno djelo, onda je to ta i takva liga.
Jer, baš kao što su trgovkinje blagopočivšeg PIK-a počele prodavati švercane polutke onog časa kad se “normalna” ekonomija urušila, tako su i nogometaši počeli prodavati golove kvartovskim šibicarima onog časa kad se lažna koprena tržišno održivog hrvatskog nogometa rasprsnula u komade. Već petnaest godina Marković i njegovo nojevsko društvo kao tržišni proizvod nude ligu koja nema nikakav natjecateljski smisao, ligu u kojoj se zna da Dinamo hoće i mora biti prvi, da Hajduk mora dobiti domaći derbi i ući u Europu, a 10 od 16 klubova nema nikakav natjecateljski motiv, jer niti mogu ući u europske kupove, niti mogu ispasti. Mudri Sepp Herberger davno je još rekao da postoji samo jedan razlog zašto bi čovjek htio otići na utakmicu, a taj je razlog - što ne zna unaprijed rezultat. Natjecateljska besmislenost i namještanja “ubili” su u HNL-u taj jedini razlog, pa se liga umjesto u gledateljima svoj smisao našla u zaradi i samopromociji lokalnih političara, ili u još gorem slučaju, besprizornih tipusa poput Mamića i Svaguše. Tu fikciju dodatno je ložila visoka politika koja je telefonski “naručivala” sponzorstva i pumpala novac u Dinamo i Hajduk kroz reklamne aranžmane i pseudoprivatizacije. A onda se dogodilo da je taj svijet najednom nestao: nije više bilo Sanadera da telefonski “zamoli” sponzorstvo, budžetski je novac presahnuo u recesiji, feudalni nogofilski velmože poput Glavaša, Zeca, Spajića ili Ježića jedan su za drugim zalazili za horizont, a jedina ekonomija koja u Hrvatskoj ima živi novac - dakle, telefonist i banke - danas bježi od nogometa kao od kolonije gubavaca, jer ništa ne može danas biti pogubnije po imidž nego da vas se asocijativno poveže s tom hrpom sjecikesa koja se zove “klupski šefovi”. Hrvatski nogomet i nogometna liga danas su pusti, tužni relikt, čaušeskuovska samoposluga u kojoj su ostale tek police, u kojoj kupaca više nema, a po praznom dućanu tumaraju neki čudni tipovi i prakticiraju ilegalne radnje.
Ostavka cijelog, ali baš cijelog nogometnog vrha nulta je točka nakon koje se može početi razmišljati o čišćenju te grozne kaljuže. Nakon toga, čini mi se, moguća su samo dva puta. Prvi je čestita reamaterizacija. Drugi, regionalna liga sa svim problemima koje donosi. Moguće je da postoji i treći put, neka mala, butik liga, s deset profi ekipa, ekonomski samoodrživa, bez novca iz budžeta, holdinga i javnih poduzeća. Ali, ako taj “treći put” i postoji, na njega HNS mogu izvesti jedino neki sasvim drugi i drukčiji ljudi.