Od osamostaljenja Hrvatske pa do ulaska u Europsku uniju u Bruxellesu je postojalo uvriježeno mišljenje da je Njemačka glavni zaštitnik hrvatskih interesa u EU i da je to glavni razlog zašto članstvo u Uniji za nas nije upitno. Kad se dogodio veliki val proširenja, u kojem nije bila Hrvatska, tadašnji povjerenik EU za proširenje Guenther Verheugen govorio je kako Hrvatska zaslužuje biti u Uniji više od nekih zemalja koje su tada ušle. Kad je Europska unija imala brojne primjedbe na Hrvatsku, često su diplomati iz drugih država tražili od Njemačke da izvrši pritisak na Zagreb. A kad je Hrvatskoj odgođen početak pregovora o članstvu, britanski premijer Tony Blair osobno je morao uvjeriti njemačkog kancelara Gerharda Schroedera da “Hrvati nisu iskreni”.
Međutim, njemačka potpora nije bila bezuvjeta. Berlin je inzistirao na ispunjavanju uvjeta za članstvo pa je tako Njemačka ostala zadnja članica EU koja je ratificirala pristupni ugovor Hrvatske. I tada je došlo do, nazovimo ih tako, iritacija u bilateralnim odnosima, barem od strane Berlina. Kako god pokušavali pravdati taj postupak, Njemačka je strašno zamjerila Hrvatskoj što je gotovo zadnji radni dan prije ulaska u EU, neviđenom brzinom, izmijenjen zakon o provedbi europskog uhidbenog naloga. Time je Hrvatska htjela izbjeći obvezu izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj. Članstvo u EU počeli smo neslavno, a Merkel nam nije došla na proslavu u Zagrebu 1. srpnja 2013. Priče su za malu djecu da je bila preumorna, jer je svima poznata njezina neiscrpna energija i fizička kondicija. Godinu dana smo se zbog toga sukobljavali s Europskom komisijom i - na kraju - vratili zakon na staro. No, to je ostavilo traga i u bilateralnim odnosima.
Sada je vrijeme da se ti odnosi postave na pravi kolosijek. Za to postoji interes obiju strana, i gospodarski, i politički. Hrvatska neće moći bez jasne potpore Njemačke ispuniti dva preostala prioriteta, ulazak u Schengen i eurozonu. Premijer Plenković potporu je za to zatražio jučer u Berlinu, ali valja očekivati da se Berlin neće žuriti. Ne radi se tu toliko o uvjetima i stavovima Europske komisije. Bugarska i Rumunjska odavno su ispunile sve kriterije za Schengen, ali države članice, prije svih Francuska i Nozozemska, uz prešutnu potporu Njemačke, ne dopuštaju formalni ulazak tih dviju država u schengenski prostor. Zato će njemački pristup i u našem slučaju biti “strog ali pošten” i pustit će nas u Schengen samo budu li sigurni da su svi uvjeti ispunjeni te, naravno, ako Schengen bude opstao, jer su temelji uvijek nestabilni.
Njemačka kancelarka Merkel i hrvatski premijer Plenković imaju sličan pristup i budućnosti Europske unije. Hrvatska će biti dio budućih dubljih integracija jer ne namjerava ostati izvan njih, na margini. Oboje pripadaju umjerenoj struji i Europskoj pučkoj stranci, unutar koje su i sve jače populističke snage. Merkel i Plenković više su prema centru nego prema desno u toj obitelji desnog centra. Plenkovićeva uloga u EPP-u važna je zato što je on predstavnik mlade struje umjerenih, a Merkel i Juncker već pomalo u zalasku karijere.
Važna je i najava akcijskog plana za pojačanu suradnju dviju država jer potencijali njemačkih investicija u Hrvatskoj nisu dovoljno iskorišteni. Za to se mnoge stvari u Hrvatskoj moraju hitno promijeniti jer je Hrvatska donedavno bila sredina ne baš prijateljski nastrojena prema stranim investicijama - zbog nepovoljnog poslovnog okoliša, neefikasnosti pravosuđa, što je uvijek velika prepreka stranim investicijama, i raznih birokratskih prepreka.
Uloga Hrvatske u regiji je važna i Njemačka to prepoznaje. Zbog toga je Hrvatska i sudionik Berlinskog procesa za zapadni Balkan koji je lansirala osobno kancelarka Angela Merkel. Taj proces nije povezan toliko s procesom integracije regije u EU, već je konkretan proces orijentiran prema projektima za razvoj regije, ostala ona izvan Unije ili postala njenim dijelom. Zato su i razgovori o regiji između kancelarke Merkel i premijera Plenkovića bili važan dio sastanka u Berlinu. Naime, situacija u regiji izrazito je osjetljiva zbog najavljenih mogućih rješenja između Srbije i Kosova.
To bi, umjesto dugoročnih rješenja, mogli biti recepti za kaos u regiji jer uključuju i ideje o promjeni granica, čemu se međunarodna zajednica do sada snažno protivila, a sad se pojavljuju i utjecajni krugovi koji su spremni pristati i na to. Hrvatska, kao država koja je do sada podržavala načelo nepromjenjivosti granica, odnosno činjenicu da su sve države na prostoru bivše Jugoslavije postale države u granicama koje su imale kao federalne jedinice bivše Jugoslavije, trebala bi se protiviti idejama o promjeni granica. Zasad se tome protivi i kancelarka Merkel.