Europska komisija našla se u nezgodnoj situaciji zbog spora Hrvatske i Slovenije oko arbitražne odluke koju Hrvatska ne priznaje, a Slovenija misli da je može jednostrano provesti. Iako je Komisija, nakon pisma Slovenije, morala pokrenuti postupak prema članku 259 temeljnog Ugovora EU, te pozvala obje strane da iznesu svoje argumente, privatno u Komisiji priznaju da bi najradije ostali po strani u ovom pitanju. Za Europsku komisiju nije nikada stati na stranu jedne države članice protiv druge. Tako je i u ovom slučaju. Spor između Hrvatske i Slovenije takve je prirode da ne bi trebao imati bilo kakve veze s Europskom unijom. No, on je imao utjecaj na EU još od kada je Hrvatska krenula na put integracije. Tada je Slovenija, koja je prije Hrvatske postala članica, iskoristila tu prednost i postavljala Hrvatskoj prepreke na putu prema EU zbog biletaralnog spora. Iz EU su govorili kako u procesu proširenja bilateralna pitanja ne treba koristiti za postavljanje prepreka susjedima. No, Hrvatska je u tom postupku izgubila nekoliko godina zbog slovenske blokade. Kako se granična pitanja rješavaju prema međunarodnom pravu, a ne prema pravu Europske unije, formalno EU tu nije mogla ništa. Neke države su prešutno podržavale Sloveniju zbog načela solidarnosti između država članica, a Hrvatska u to vrijeme to nije bila, a druge su samo slale poruku kako bi bilo dobro to pitanje riješiti bilateralno. Europska komisija u vezi s tim nije mogla ništa. U procesu proširenja sve se odluke, od stjecanja statusa kandidata, otvaranje pregovora, otvaranje i zatvaranje poglavlja pa sve do članstva, donose jednoglasno. Dakle, svaka država može barem 70 puta u procesu blokirati državu kandidatkinju. Slovenija je to činila i nije se previše obazirala na poruke Europske komisije.
Na kraju je proces odblokiran arbitražnim sporazumom prema kojem su obje države pristale da će prihvatiti konačnu odluku arbitražnog suda. Hrvatska je nakon toga zatvorila sva poglavlja i postala članica Europske unije. I nakon toga je Europska unija počela taj slučaj koristiti kao sjajan primjer kako se trebaju rješavati dogovorom granični sporovi ili pred arbitražom. Nije dugo trajalo, jer je nakon izbijanja skandala utjecaja Slovenije na arbitre Hrvatska izašla iz postupka i poručila kako arbitražu smatra nepovratno kompromitiranom i kontaminiranom te da neće prihvatiti odluku takve arbitraže. Sada je slučaj Hrvatske i Slovenije loš primjer. Zapravo je on velika opomena zbog čega je EU u procesu proširenja kao uvjet uvela rješenje takvih sporova prije nego što države pristupe Uniji. Tu je poruku državama koje su sada u postupku proširenja poslala nedavno i preko dokumenta strategije proširenja prema zapadnom Balkanu te u godišnjem paketu proširenja i izvještajima o napretku.
Slovenija je cijelo vrijeme, i dok Hrvatska nije bila u EU, pokušala pitanje granice postaviti kao pitanje EU. Tada se govorilo da se radi o vanjskoj granici Europske unije, a danas optužuju Hrvatsku da krši pravnu stečevinu EU time što ne priznaje arbitražnu odluku. Pozivaju se na to da je obveza poštivanja te odluke dio Ugovora o pristupanju Hrvatske. Zato je Slovenija i pokrenula postupak protiv Hrvatske za nepoštivanje prava EU i traži da je u tome podrži i Europska komisija. Hrvatska misli da tu nema uloge za Komisiju, da se radi o pitanju koje je međunarodnopravnog karaktera, a EU pravo nije substitut međunarodnog prava. Nad Hrvatskom više i ne visi pritisak koji je visio tijekom pristupnih pregovora, zbog čega je i pristala na sporazum koji su mnogi stručnjaci smatrali za nju nepovoljnim.
Međutim, pravni stručnjaci nisu sigurni da je Slovenija izabrala najbolji način. Na to je nedavno upozorio i predsjednik Suda Europske unije Baron Koen Lenaerts, inače i profesor europskog prava na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu, najpoznatijem belgijskom sveučilištu. On je izrazio mišljenje kako bi prikladnije bilo da Slovenija i Hrvatska iznesu zajedno svoj spor oko arbitražne odluke pred Sudom EU, što omogućava članak 273, od onoga što je Slovenija počela pokretanjm članka 259 Temeljnog ugovora EU. On je objasnio da članak koji koristi Slovenija pruža mogućnost državi članici da pred sud iznese, nakon određenog pretpostupka, tužbu protiv druge države članice pred Sudom EU zbog povrede EU prava kao takvog. To se ne događa često. Pri tome država članica koja nekoga tuži mora vagati određeni članak ugovora, direktivu, zakon, povelju o ljudskim pravima ili neku normu prava Unije koje je obvezujuće za tuženu državu članicu i koje je prema stavu država podnositeljice prekršeno.
Predsjednik Suda EU, govoreći više u svojstvu pravnog stručnjaka nego formalno kao čelnik tog Suda, rekao je da bi prikladniji bio članak 273 Ugovora EU koji pruža mogućnost za države članice da podnesu pred Sud Europske unije spor između njih o predmetu koji nije striktno EU pravo, ali je relevantan i za EU. No, to je pred Sudom EU moguće pokrenuti samo ako to žele obje države. Kao primjer taj je sudac spomenuo spor između Austrije i Njemačke. Radilo se o oporezivanju poreza na kamate u Njemačkoj. Austrija je to usporavala jer je išlo protiv konvencijskog ugovora o dvostrukom oporezivanju između Austrije i Njemačke. Ove konvencije nisu EU pravo niti o njima odlučuje sud EU, osim ako se države članice odluče iznijeti taj spor između njih, o bilateralnom ugovoru između njih, pred Sudom EU. U ovom slučaju onda stav suda postaje obvezan.
Slovenija i Hrvatska još su jednom ukopane u svojim čvrstim pozicijama iz koji se teško mogu pokrenuti. U Hrvatskoj je odluku o napuštanju arbitražnog postupka donio Sabor, i to jednoglasno. Dakle, ni jedna vlada ne može to primijeniti ako se o tome ponovo ne izjasni Sabor. Slovenija vjeruje da je arbitražna odluka konačna i ne želi pristati na bilo kakav sporazum s Hrvatskom o rješenju. Pri tome se iz Slovenije čuju i nepristojne poruke kako se “Hrvatima ne može vjerovati” a zaboravljaju razlog zašto je Hrvatska uopće izašla iz postupka. Europska komisija i dalje smatra da ima prostora za dogovor obiju država o rješenju, ali je ipak bliža stavu Slovenije da rješenje treba tražiti u implementaciji arbitražne odluke. U Bruxellesu vjeruju da se rješenje može pronaći i tijekom trajanja postupka koji je pokrenula Slovenija, pa čak i nakon što Slovenija eventualno pokrene tužbu pred sudom. U tom slučaju, Slovenija bi odustala od tužbe, što se događalo i u nekim prijašnjim slučajevima u sporovima između država članica.
U Hrvatskoj se pak sve više čuju ocjene kako odluka arbitražnog suda i nije loša za Hrvatsku. Dakle, nije toliko problem u samoj odluci koliko u načelu da se takva odluka ne može prihvatiti jer je tako odlučio Sabor. Kao opcija ostaje da se na kraju ta odluka provede, ali da ispadne da je to bio rezultat dogovora dviju država, a ne formalno hrvatsko prihvaćanje. Slovenija zasad na to ne pristaje jer, kažu, imaju “loše iskustvo sa Zagrebom koji može poslije opet reći da ne može prihvatiti sporazum”. Spominju sporazum Račan - Drnovšek, od kojeg je Hrvatska odustala, a nakon toga i arbitražni sporazum koji su dogovorile vlade Jadranke Kosor i Boruta Pahora koji je, prema ocjeni Slovenije, Hrvatska prekršila.
Kad se sve uzme u obzir, onda se ideja zajedničkog iznošenja ovog slučaja pred sud Europske unije čini dobrim rješenjem. Ako bi taj sud dao mišljenje da se odluka arbitraže treba implementirati, Hrvatska bi na to mogla pristati poštujući odluku suda EU. Ako bi pak ustvrdio da ta odluka ne obvezuje Hrvatsku, ili da se trebaju dogovoriti o implementaciji, onda bi Slovenija, poštujući sud EU, mogla pristati na to da se problem riješi sporazumom. To bi bio dobar izlazak i za Europsku komisiju koja se ne bi umiješala u spor koji je isključivo bilateralne prirode.
Ipak, za bilo kakav izlazak iz ove slijepe ulice u kojoj su opet Hrvatska i Slovenija najprije treba pričekati izbore u Sloveniji i formiranje nove vlade. Nakon toga bi se tražilo rješenje, a u Hrvatskoj bi Vladu vjerojatno podržala i oporba, jer nitko ne želi da se unedogled odgađa pitanje koje će čekati i bilo koju sljedeću Vladu.