Preksinoć, na vijest o smrti američkog pisca Johna Hoyera Updikea (r. 1932.) pala mi je napamet jedna neobična slika. Naime, moj srednjoškolski prijatelj Ratko i ja obožavali smo Updikeov roman “Kentaur” (Zora, Zagreb 1968., prev. Milenko Popović). Stajali smo na ćošku nedaleko od njegove kuće i razgovarali o - Peteru Caldwellu.
Peter je sedamnaestogodišnjak, sin profesora Georgea Caldwella. (Updikeov otac bio je srednjoškolski profesor matematike, a majka spisateljica.) Ovaj tinejdžer teško se snalazi u malom gradu u Americi, koga je Updike navodno napravio prema mjestima u Pennsylvaniji u kojima je odrastao (Reading, Shillington i Plowville). Peter je opterećen, to smo zvali “iskompleksiran”, zbog “rijetkog oblika kronične kožne alergije”, neki kažu psorijaze. On ima problema u komunikaciji s ocem, kao i s prijateljima, odnosno djevojkama. Jednom riječi, voljeli smo glavnog junaka “Kentaura” zato što nam je bio po svemu sličan. Zar nismo imali naše osobne komplekse, zar nismo imali problema u razgovoru s našim roditeljima samoupravljačima?
Paralelizmi s mitološkim
Onaj drugi sloj Updikeova danas već klasičnog romana o životnom sazrijevanju, onaj mitološki, mi nismo poznavali. Išli smo u “opću”, trešnjevačku gimnaziju, tako da nismo poznavali sudbinu mitološkog kentaura Hirona, “koji bijaše najplemenitiji i najpametniji od kentaura”. Njemu je bila povjerena naobrazba Ahila, a kada je bio smrtno ranjen, odrekao se besmrtnosti u korist Prometeja.
To govori grčki mit “kojim se autor poslužio da prikaže muke i plemenitost novoga Hirona, profesora općih nauka na visokoj školi u Olingeru”, u spomenutoj saveznoj državi.
Paralelizam između mitološkog protagonista i junaka WASP-ovske (bijele-anglosaksonske-protestantske) Amerike jasno ukazuje na možda temeljnu crtu Updikeova stvaralaštva.
Toga sam se prisjetio recenzirajući jedan od posljednjih u nas prevedenih Updikeovih romana - “Gertruda i Klaudije”. Naime, Updikeu nije bilo važno treba li mu za njegovo djelo neki od mitova iz Gravesovih “Grčkih mitova” ili pak kakva srednjovjekovna, možda apokrifna kronika kojom se poslužio i William Shakespeare. Updike je čak i u povijesnim temama prepoznavao aktualnu Ameriku.
Napokon, i kada piše u prvome licu ispovijed jednog bivšeg afričkog diktatora (“Državni udar”, odnosno “The Coup” iz 1979.), bavi se međuzavisnostima diktature i demokracije.
Bavi se opet, posredno i na drugi način, svojom malom Amerikom, koja podrazumijeva travnjak, štrcaljke za travu, garažu s košem za klince i dva automobila, od kojih je jedan station-vagon (karavan) za obiteljske izlete.
Drugi je problem to što Europljanima ta Updikeova mala Amerika nije bila interesantna praktično sve do bestselera “Parovi” (1968., ali preveden mnogo kasnije nego što je roman doveo Updikea na naslovnu stranicu magazina Time), odnosno do “Vještica iz Eastwicka” (1984).
Čak je i nama Updike bio nekakav pisac odlikaš s Harvarda “kome su strane reklamno-privatne ekscentričnosti kakvima se odaje i podliježe Norman Mailer” (iz pogovora Zvonimira Majdaka spomenutom izdanju “Kentaura”). Zato ga i nema u kultnom “Američkom romanu” s početka 80-ih, u kome je Liber predstavio deset klasičnih djela američke književnost. U toj se kolekciji, međutim, nalaze “Goli i mrtvi” Normana Mailera.
Updike je imao nekakav običaj da romane niže u ciklusima. Tako je, recimo, napisao cijeli ciklus o Harryju Angstromu i njegovoj alkoholu sklonoj supruzi Janice - slavni ciklus o Zecu (ukupno pet romana, od “Rabbit, Run” 1960. do “Rabbit Remembered” 2001.). Po tome je blizak, primjerice, kolegi Philipu Rothu. Napokon i već spomenutom romanu bestseleru, koga je sakralizirao holivudski uspjeh s Jackom Nicholsonom u naslovnoj ulozi, pisac je još prošle godine dodao drugi roman pod naslovom “Udovice iz Eastwicka”. Napisao je ukupno 28 romana i ništa manji broj knjiga pripovijetki, pjesama i književne kritike, odnosno publicistike. Pritom je jednu od knjiga posvetio golfu (“Golf Dreams: Writings on Golf”, 1996.), hobiju svih imućnih sredovječnih Amerikanaca iz Ipswicha u Massachusettsu, u kome je pisac proživio najveći broj svojih godina i prema kome je stvorio - Eastwick.
Otvarao vrata Europljanima
Obožavao je rodnu Ameriku i sve što je činilo njenu svakodnevicu
‘Samosvijest’
Njegovi su memoari najbolje štivo o starenju i starosti
Kratke priče
Sve ima glavu i rep, brine o gradnji karaktera i ljepoti metafore
Sasvim sigurno Updikea je oblikovao ne samo studij na Harvardu, već i to što je studirao grafiku na Ruskinovoj školi crtanja i lijepih umjetnosti u Oxfordu u Engleskoj. Bio je rijetko kompetentan književni kritičar i pisac o slikarima i slikarstvu. S time je započeo praktično s jedva 22 navršene godine, od 1954. u uglednom mjesečniku The New Yorker. Updike je bio jedan od onih autora koji su spomenuti mjesečnik učinili riznicom dobroga pisanja i visokog uvažavanja u književnim krugovima sve do danas. Uostalom, povremeno se javljao u njemu i iz čistog užitka, kada mu više nije trebao prihod od njega. Gotovo je nemoguće nabrojati sve Updikeove kritike, ili pak europske pisce kojima je nesebično otvarao vrata američkih čitatelja. Često se javljao i u The New York Review of Books.
Martin Amis, sin britanskog pisca Kingsleya Amisa, dakle još jedan književni plemić ili koljenović poput samoga Updikea, podijelio je ovom američkom piscu velike komplimente, ali i neke packe. Usporedio je njegovu darovitost sa samim životom, dok je njegove memoare pod naslovom “Samosvijest” (“Self -Consciousness”) nazvao “naj-boljim pisanjem o tome što predstavlja starenje i starost”. Zanimljive su Amisove opaske u povodu Updikeove knjige “Honorarni poslovi: eseji i kritike”. Ustvrdio je, naime, da kod Updikea ima “previše američkog mita o baseballu, previše zaljubljenosti u pretke i previše - milosrđa”.
Možda bi se ova stroga ocjena mogla prenijeti na barem neke Updikeove romane, ako ne na sve.
Oblikovao ga je Harvard i oxfordski studij grafike
Slavni ciklus
Imao je običaj romane nizati u cikluse, pa ih je o Zecu napisao pet
Nesumnjivo, ovaj je pisac obožavao rodnu Ameriku i sve ono što je činilo i čini njenu svakodnevicu. Od “Kentaura”, preko “Sajma u ubožnici” do ciklusa o “Bechu” (tri romana) Updike je radio na posvećenju Amerike i utkao u taj posao svoju veliku darovitost. Nažalost, on se iz medijske perspektive čini svojevrsnim predradnikom aktualne TV serije “Kućanice”, odnosno cijelog niza sapunica koje su u maloj Americi i besposlenim kućanicama majkama prepoznale profit. (Na stranu to što u ekonomskoj krizi neće biti ovoga zanimanja iz 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća). Updikeu nije trebala “Dinastija”, ili perspektiva korporativne Amerike, već dinastije iz ubavih, malih dvorišta koja gledaju prema moru, bez obzira na to je li ono Pacifik ili Atlantik.
Kratke priče ovoga pisca upravo su uzorite u klasičnom smislu. Kod njega sve ima glavu i rep, napisana je svaka među-rečenica, vječito se brine o gradnji karaktera i o ljepoti metafore. Kad bi trebalo imenovati školski primjer američke, pa i svake druge lijepe književnosti, trebalo bi izreći ime Johna Updikea. Ipak, nije mi žao što ga nisam uvrstio u davnu “Antologiju američke kratke priče” (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985.), zato što sam tada bio skloniji književnom eksperimentu i tradiciji na drugi način. Napokon, Updike je prvenstveno romanopisac iako se nalazi u većini američkih antologija i priručnika kratke priče, što, primjerice, nije slučaj s njegovim zanimljivim pjesmama.
Odbojnost prema WASP-u
S Updikeovim odlaskom s američke i globalne spisateljske scene odlazi samosvojno, dobro pisanje kome u Americi nema para. Odbojnost prema njegovu djelu možda je stvorila odbojnost prema WASP-ovskoj Americi, iako je to Amerika veća i od New Yorka i od Los Angelesa, iako je to Amerika iz koje su došli i bivši Clinton, sadašnja Clintonica i Obama. Amerika srednje klase, koju upravo guši recesija, kako javljaju mediji, izgubila je u Updikeu svoj najvažniji glas. Ruku na srce, svijet je više volio i voli južnjačku, crnačku i židovsku američku prozu od ove harvardske, istočnoobalne, bijelo-američke. Napokon, Nobelovu nagradu primili su i Bellow i Morrison, ali Mailer i Updike nisu. Jedan je bio vjerojatno odveć razbarušen i rabijatan, a drugi odveć uredan i decentan. Bilo kako bilo, 27. siječnja ove godine Updike se pridružio Maileru u onostranosti, a svima nama ostavio je svoje dokraja još nepročitane knjige.
“Kao mladi profesor čitala sam redovno sve što je pisao Updike, naročito pamtim ciklus o Zecu, te ‘Parove’, uostalom kao i radove Philipa Rotha i Saula Bellowa iz tog vremena. Bilo mi je zanimljivo što su se ti pisci vratili ‘korak unatrag’ i modernizam zamijenili jednom vrstom klasičnog realističnog pripovijedanja. Na taj način ono o čemu su pisali - dakle promišljanje života liberalnih intelektualaca u svijetu velikih seksualnih, kulturoloških i ideoloških previranja - postalo je centralno za njihove romane, oni su nam nudili tu društvenu revoluciju na promišljanje direktno, bez literarnog eksperimenta. Mailer, Burroughs, Gaddis bili su možda revolucionarniji, no Updike je bio kultiviran, svestran, pa čak zanimljiv i po tome što je bio vjernik i pokušavao pomiriti sve te društvene promjene 60-ih sa svojim dubokim intelektualnim uvjerenjima.”
Željko Ivanjek
| Napisao je ukupno 28 romana i ništa manji broj zbirki pripovijedaka, pjesama i književne kritike, odnosno publicistike, i u svima se, na ovaj ili onaj način, bavio Amerikom |
Peter je sedamnaestogodišnjak, sin profesora Georgea Caldwella. (Updikeov otac bio je srednjoškolski profesor matematike, a majka spisateljica.) Ovaj tinejdžer teško se snalazi u malom gradu u Americi, koga je Updike navodno napravio prema mjestima u Pennsylvaniji u kojima je odrastao (Reading, Shillington i Plowville). Peter je opterećen, to smo zvali “iskompleksiran”, zbog “rijetkog oblika kronične kožne alergije”, neki kažu psorijaze. On ima problema u komunikaciji s ocem, kao i s prijateljima, odnosno djevojkama. Jednom riječi, voljeli smo glavnog junaka “Kentaura” zato što nam je bio po svemu sličan. Zar nismo imali naše osobne komplekse, zar nismo imali problema u razgovoru s našim roditeljima samoupravljačima?
Paralelizmi s mitološkim
Onaj drugi sloj Updikeova danas već klasičnog romana o životnom sazrijevanju, onaj mitološki, mi nismo poznavali. Išli smo u “opću”, trešnjevačku gimnaziju, tako da nismo poznavali sudbinu mitološkog kentaura Hirona, “koji bijaše najplemenitiji i najpametniji od kentaura”. Njemu je bila povjerena naobrazba Ahila, a kada je bio smrtno ranjen, odrekao se besmrtnosti u korist Prometeja.
To govori grčki mit “kojim se autor poslužio da prikaže muke i plemenitost novoga Hirona, profesora općih nauka na visokoj školi u Olingeru”, u spomenutoj saveznoj državi.
Paralelizam između mitološkog protagonista i junaka WASP-ovske (bijele-anglosaksonske-protestantske) Amerike jasno ukazuje na možda temeljnu crtu Updikeova stvaralaštva.
Toga sam se prisjetio recenzirajući jedan od posljednjih u nas prevedenih Updikeovih romana - “Gertruda i Klaudije”. Naime, Updikeu nije bilo važno treba li mu za njegovo djelo neki od mitova iz Gravesovih “Grčkih mitova” ili pak kakva srednjovjekovna, možda apokrifna kronika kojom se poslužio i William Shakespeare. Updike je čak i u povijesnim temama prepoznavao aktualnu Ameriku.
Napokon, i kada piše u prvome licu ispovijed jednog bivšeg afričkog diktatora (“Državni udar”, odnosno “The Coup” iz 1979.), bavi se međuzavisnostima diktature i demokracije.
Bavi se opet, posredno i na drugi način, svojom malom Amerikom, koja podrazumijeva travnjak, štrcaljke za travu, garažu s košem za klince i dva automobila, od kojih je jedan station-vagon (karavan) za obiteljske izlete.
Drugi je problem to što Europljanima ta Updikeova mala Amerika nije bila interesantna praktično sve do bestselera “Parovi” (1968., ali preveden mnogo kasnije nego što je roman doveo Updikea na naslovnu stranicu magazina Time), odnosno do “Vještica iz Eastwicka” (1984).
Čak je i nama Updike bio nekakav pisac odlikaš s Harvarda “kome su strane reklamno-privatne ekscentričnosti kakvima se odaje i podliježe Norman Mailer” (iz pogovora Zvonimira Majdaka spomenutom izdanju “Kentaura”). Zato ga i nema u kultnom “Američkom romanu” s početka 80-ih, u kome je Liber predstavio deset klasičnih djela američke književnost. U toj se kolekciji, međutim, nalaze “Goli i mrtvi” Normana Mailera.
Updike je imao nekakav običaj da romane niže u ciklusima. Tako je, recimo, napisao cijeli ciklus o Harryju Angstromu i njegovoj alkoholu sklonoj supruzi Janice - slavni ciklus o Zecu (ukupno pet romana, od “Rabbit, Run” 1960. do “Rabbit Remembered” 2001.). Po tome je blizak, primjerice, kolegi Philipu Rothu. Napokon i već spomenutom romanu bestseleru, koga je sakralizirao holivudski uspjeh s Jackom Nicholsonom u naslovnoj ulozi, pisac je još prošle godine dodao drugi roman pod naslovom “Udovice iz Eastwicka”. Napisao je ukupno 28 romana i ništa manji broj knjiga pripovijetki, pjesama i književne kritike, odnosno publicistike. Pritom je jednu od knjiga posvetio golfu (“Golf Dreams: Writings on Golf”, 1996.), hobiju svih imućnih sredovječnih Amerikanaca iz Ipswicha u Massachusettsu, u kome je pisac proživio najveći broj svojih godina i prema kome je stvorio - Eastwick.
Otvarao vrata Europljanima
Obožavao je rodnu Ameriku i sve što je činilo njenu svakodnevicu
‘Samosvijest’
Njegovi su memoari najbolje štivo o starenju i starosti
Kratke priče
Sve ima glavu i rep, brine o gradnji karaktera i ljepoti metafore
|
Glas srednje klase
|
Martin Amis, sin britanskog pisca Kingsleya Amisa, dakle još jedan književni plemić ili koljenović poput samoga Updikea, podijelio je ovom američkom piscu velike komplimente, ali i neke packe. Usporedio je njegovu darovitost sa samim životom, dok je njegove memoare pod naslovom “Samosvijest” (“Self -Consciousness”) nazvao “naj-boljim pisanjem o tome što predstavlja starenje i starost”. Zanimljive su Amisove opaske u povodu Updikeove knjige “Honorarni poslovi: eseji i kritike”. Ustvrdio je, naime, da kod Updikea ima “previše američkog mita o baseballu, previše zaljubljenosti u pretke i previše - milosrđa”.
Možda bi se ova stroga ocjena mogla prenijeti na barem neke Updikeove romane, ako ne na sve.
Oblikovao ga je Harvard i oxfordski studij grafike
Slavni ciklus
Imao je običaj romane nizati u cikluse, pa ih je o Zecu napisao pet
|
Slikarstvo
|
Kratke priče ovoga pisca upravo su uzorite u klasičnom smislu. Kod njega sve ima glavu i rep, napisana je svaka među-rečenica, vječito se brine o gradnji karaktera i o ljepoti metafore. Kad bi trebalo imenovati školski primjer američke, pa i svake druge lijepe književnosti, trebalo bi izreći ime Johna Updikea. Ipak, nije mi žao što ga nisam uvrstio u davnu “Antologiju američke kratke priče” (Nakladni zavod Matice hrvatske, 1985.), zato što sam tada bio skloniji književnom eksperimentu i tradiciji na drugi način. Napokon, Updike je prvenstveno romanopisac iako se nalazi u većini američkih antologija i priručnika kratke priče, što, primjerice, nije slučaj s njegovim zanimljivim pjesmama.
Odbojnost prema WASP-u
S Updikeovim odlaskom s američke i globalne spisateljske scene odlazi samosvojno, dobro pisanje kome u Americi nema para. Odbojnost prema njegovu djelu možda je stvorila odbojnost prema WASP-ovskoj Americi, iako je to Amerika veća i od New Yorka i od Los Angelesa, iako je to Amerika iz koje su došli i bivši Clinton, sadašnja Clintonica i Obama. Amerika srednje klase, koju upravo guši recesija, kako javljaju mediji, izgubila je u Updikeu svoj najvažniji glas. Ruku na srce, svijet je više volio i voli južnjačku, crnačku i židovsku američku prozu od ove harvardske, istočnoobalne, bijelo-američke. Napokon, Nobelovu nagradu primili su i Bellow i Morrison, ali Mailer i Updike nisu. Jedan je bio vjerojatno odveć razbarušen i rabijatan, a drugi odveć uredan i decentan. Bilo kako bilo, 27. siječnja ove godine Updike se pridružio Maileru u onostranosti, a svima nama ostavio je svoje dokraja još nepročitane knjige.
“Kao mladi profesor čitala sam redovno sve što je pisao Updike, naročito pamtim ciklus o Zecu, te ‘Parove’, uostalom kao i radove Philipa Rotha i Saula Bellowa iz tog vremena. Bilo mi je zanimljivo što su se ti pisci vratili ‘korak unatrag’ i modernizam zamijenili jednom vrstom klasičnog realističnog pripovijedanja. Na taj način ono o čemu su pisali - dakle promišljanje života liberalnih intelektualaca u svijetu velikih seksualnih, kulturoloških i ideoloških previranja - postalo je centralno za njihove romane, oni su nam nudili tu društvenu revoluciju na promišljanje direktno, bez literarnog eksperimenta. Mailer, Burroughs, Gaddis bili su možda revolucionarniji, no Updike je bio kultiviran, svestran, pa čak zanimljiv i po tome što je bio vjernik i pokušavao pomiriti sve te društvene promjene 60-ih sa svojim dubokim intelektualnim uvjerenjima.”
|
Obilježio je i mene, kao i 60-e, 70-e
|
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....