Zašto ne smijemo biti slobodni i originalni

Gost urednik - Ivan Fijolić Akademski kipar rođen je u Zagrebu 1976. godine. Upoznali smo ga kao autora javnog spomenika Brucea Leeja u Mostaru, a nedavno nas je sve oduševio izložbom “Neo NOB” u Laubi, posvetom stradalim spomenicima u Drugom svjetskom ratu. Kroz likove iz popularne kulture komentira našu svakodnevnicu.

Moram priznati da mi je u početku bilo teško pohvatati konce za Ivanovu temu: Vilenodorfska Venera nekad i dječje igračke danas. Pa, to su dvije teme? Ne, to je jedna tema. Priča o simbolima? Ne, priča o društvu.

Pa dobro, vjerujem da umjetnik koji je na Titov spomenik u Kumrovcu stavio Jovankino lice, a javni spomenik Brucea Leeja postavio u Mostaru, ne može imati pogrešnu asocijaciju.

A priča ide ovako:

Prije nekoliko desetaka tisuća godina ljudi su iza sebe ostavili spiljske crteže kompleksnog sadržaja i jezika. Na različitim krajevima svijeta informacije su se prenosile crtežima na posve jednak način, što je jasan znak da su zajednice na neki način među sobom komunicirale. Mnogi su crteži, ne treba to posebno napominjati, bili veličanstveni. Kao i skulpture. Manje su zajednice, njih tridesetak, četrdesetak, živjele u pećini. U toj je zajednici postojao slikar, po svojoj prilici, jedan. Ostali stanovnici zajednice nisu bili neosjetljivi na njegov talent. Jednako su cijenili i kipare i glazbenike i one koji su pripovijedali priče.

Prenošenje znanja

Očito je i da je majstor prenosio znanje na svoje učenike, koje je odabirao na temelju pokazanog talenta. Ako se, dakle, rekonstruira preko umjetnosti, to je bilo sretnije vrijeme, i socijalno osjetljivije. Jedni prema drugima ljudi su bili humanije nastrojeni, za pojedince je bilo više razumijevanja, puštalo ih se da budu što žele. Bili su slobodni. Ipak, postojao je isti model promatranja, prikaza čovjeka koji se nije mijenjao tri tisuće godina, što govori o određenom ustroju i hijerarhiji, jasnom modelu života. Ljudi su u skupinama migrirali i prenosili znanja. Imali su i isti ideal ljepote. Kako je danas nametnuti ideal ljepote estetika kakvu promoviraju primjerice Playboyeve zečice, tada su ideal ljepote bile one koje danas zovemo Venere. Iz današnje perspektive, punašnije žene. No, nije teško za povjerovati da su ovi umjetnici mogli apstraktno razmišljati. Pa su Venere, protumačeno je, u stvari simboli plodnosti. U Europi i Aziji pronađeno je više od 130 verzija ovih skulptura iz paleolitika. Društvo je podržavalo svoje talente. Danas ih više ne podržava, umjetnost nestaje. Za bazični talent i dalje nije toliko presudna Likovna akademija, dovoljno je pogledati podzemnu katedralu koju su napravili rudari u rudniku soli u poljskom mjestašcu Wieliczka.

Društvo je, dakle, podržavalo svoje talente. Danas za umjetnost malotko mari. Pa Ivan vidi kao simbole umjetnosti i umjetnika u našem društvu one koji oblikuju igračke.

Nisu to loši umjetnici, dapače, nekima od njih talent je neosporan, portretna karakterizacija nije im strana, niti umješno oblikovanje.

Igračke s Hrelića

Danas slavimo hiperrealističke skulpture kipara Rona Muecka, koji je karijeru započeo radeći specijalne efekte za filmsku industriju (Star Track: New Generation). Sada ga ne zaobilazi niti jedno bijenale.

Ivan mnoge igračke pronalazi na Hreliću, pa tako kupuje i fotografira igračku s likom Billy Idola ili Action Mana (kojemu je jedno dijete nanijelo dosta zabrinjavajuće ozljede, no ta “roba s greškom” rijetka je zapravo autentična igračka).

Pitanje originala

No, te se igračke štancaju, proizvode se serijski, pitanje originala, kao i mnoga druga važna pitanja, izumiru. Malo nas se danas pita gdje smo stigli kao ljudi, malo ih je koji su svjesni da je današnje doba ustvari doba ostataka.

Baš zato igračke su autentičan dokaz našeg vremena, bolji nego najbolja skulptura na svijetu.

Vratimo se opet malo u prošlost. Faza koja je uslijedila nakon pećinskog života bio je sistem džungle, kaže Ivan, i taj je sistem preživio do današnjeg dana. Kreću ratovi i pitanje posjeda, izumljeni su nož, luk i strijela.

I tako smo stigli u neoliberalni kapitalizam. Dobrodošli.

A što bi Ivan napravio da uslijedi kataklizma, katastrofa koja će razoriti cijeli svijet, a on bude među tih tridesetak preživjelih? Isklesao bi nešto iz prvog kamena, ostavio bi trag.

Kakvu inspiraciju će pronaći u datom trenutku.

( Patricia Kiš)

intervju

Ivan Ladislav Galeta, dobitnik nagrade za životno djelo Vladimir Nazor 2012.

Digitalni signal je zapravo kraj čovječanstva

Ivan Ladislav Galeta, dobitnik nagrade za životno djelo Vladimir Nazor 2012. i profesor novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu govori o analognom i digitalnom signalu

Zašto je digitalni signal po vašem mišljenju kraj čovječanstva?

Kada je ovakva delikatnost u pitanju, obično koristim ovu misao koju sam negdje pročitao: Kad bi pčele nestale, nestalo bi i čovjeka! Ja se k tome usuđujem dodati: A kad bi čovjeka nestalo, to bi bio spas za ukupan život na zemlji!

No vratimo se na ovo “sačasto” digitalno pitanje i pokušajmo ga malo slobodnije promisliti. Vidjet ćete da stvar i nije tako jednostavna.

Možete li nam pokušati pojednostaviti?

Engleska riječ digit, prst, označava i svaki broj od nule do devet. I latinska riječ digitus isto tako znači prst. Iz nje proizlazi i digitacija, prstomet (prebiranje prstiju po žicama, klavirskim tipkama, tastaturi, ‘zubalu’ pisaće mašine…). Digitalis purpurea je biljka naprstak, crvena pustikara, neka vrsta droge ili otrova koji ozbiljno može ugroziti život. Naprstak je i mala piksla, koju štikarice stavljaju na prst prilikom štikanja goblena da im se prst od igle ne bi ozlijedio.

Ova okrugla kutijica, piksla, ima na sebi mnogo malih udubina, koje oku izgledaju kao sitne točkice, pixeli. Neka vrsta pravilnog rastera. Pixy je vilenjak koji zavodi ljude s puta, a piksa (u vulgarnom govoru: glava) opet može imati veze s engleskom riječi pyks, što znači pokaznica, odnosno monstranca, moćnik za prikazivanje posvećene hostije. Sitni kvadratići, koje zovemo pikseli, u digitalnom mediju digitaliziraju sliku na ekranu. Što su pikseli sitniji i gušći, na zaslonu nam se slika pokazuje ‘savršenijom’. Veća digitalnost omogućuje nam bolju digestivnost, odnosno probavljivost slike, koja se uglavnom koristi u računarstvu. Nar je mogranj, a mogranj je granat. Granatus, osim što znači zrnat, proziran je dragi kamen, lapis, crvene boje kao crno vino. Lapis je i olovka, pisaljka (koje su nekada bile od kamena). Njome se ‘lapisiralo’ na pločici. Laptop je malo sofisticiranija pločica. Lap je, osim terre humide, i prijevjes. Prijevjes nas veže za ‘Veronikin rubac’, a vera icona nas dovodi gotovo do ruba ‘prave slike’, takozvane mandylion koja je očitovanje neposrednog utisnuća stvarnosti.

Obično se kaže da digitalni signali nose ili jedan ili dva elektronička ili optička impulsa - logička 1 (impuls postoji) ili 0 (impuls nedostaje). Laički rečeno, 1 znači da napona ima, a 0 da nema.

Kao yin i yang?

Upravo tako, ali ne baš. U digitalnom sustavu impulsi su “apsolutni” u svojoj biti. Recimo to ovako, ako je nešto jedan, onda u toj jedinici nema ništa od nule. Ako je pak nula, onda u toj nuli nema ništa od jedinice. Dakle, između ta dva polariteta postoji granica. Za razliku od takozvane yin yang “analogne” koncepcije, crna čestica uvijek u sebi nosi iskru svoje suprotnosti i obratno. Što znači da granice nema, nego nam se ona samo čini. Kao neka vrsta “maye”. Ako pak među impulsima nema granice, onda negdje tamo u dubini postoji i neka unutrašnja snaga koja ih drži u dinamičkoj ravnoteži. Možda bi upravo ta snaga mogla biti ono “analogno”, životno, vitalno, razumu nedokučivo.

Ja i dalje tvrdim, što je (digitalna) slika savršenija, to smo dalje od stvarnosti, koju zapravo sve više mjerimo onako, od oka.