Ovo je strašno. Ja već godinama ne idem na utakmice. Nisam lud da riskiram da ostanem bez glave. A kao mladi dečko išao sam redovito u Maksimir. No, s ovim luđacima, danas, ne želim imati baš ništa, lamentirao je jučer oko podneva taksist koji me u velikom, prastarom, srebrnom Renaultu vozio od Cascada do Bužanove ulice, dakle prema stadionu i kvartu gdje se u subotu navečer dogodio jedan od krvavijih sukoba između Dinamovih navijača i policije u posljednjih tridesetak godina.
Moj je vozač, međutim, bio duboko u krivu.
Krvavi obračuni
U svom desetominutnom monologu taj se gospodin u šezdesetim godinama svaki čas zaklinjao da nekada nije bilo tako, da se u Maksimir moglo bez opasnosti da vas netko pretuče ili da vam razbije auto.
Takvo mišljenje, koje je masovno rasprostranjeno i među građanima i u “kvalificiranoj” javnosti (novinari, političari, sportski djelatnici), jedna je od najgorih predrasuda koja nam onemogućava da se ispravno postavimo prema problemu navijačkog nasilja.
Navijačko je nasilje već više od tri desetljeća konstanta hrvatskog i jugoslavenskog profesionalnog sporta.
Primjerice, kada je Cibona početkom osamdesetih igrala finale jugoslavenskog Kupa sa sarajevskom Bosnom, tri Cibonina navijača noževima su ubili jednog navijača Bosne.
Evo i primjera s drukčijim predznakom. Kada je Dinamo, mislim u kolovozu 1982. godine, pobijedio Sarajevo 2-1 u Maksimiru, povorka navijača krenula je Maksimirskom prema centru grada.
Pratili su ih policijski džipovi. Kod Kvaternikova trga, posve točno kod trgovine cipela Šimecki, džipovi su se naglo okrenuli prema masi: iz njih su izletjeli policajci s kacigama, a ja sam iz sporedne ulice gledao najkrvaviju tučnjavu u svom životu.
Ili, treći primjer. Nakon što je Cibona, opet početkom osamdesetih, u polufinalu ili finalu jugoslavenskog play offa pobijedila Partizan, slušao sam, u tramvaju broj 12, kako se neki manijak krvavih očiju hvali da je prije utakmice lancem od bicikla izbio oko jednom Partizanovu navijaču.
Najbrutalnije nasilje već je desetljećima imanentno vrhunskom sportu. Dojam da je nasilje novija pojava samo je posljedica činjenice da se o domaćem stadionskom nasilju prije tridesetak godina nije smjelo izvještavati: no, oni koji su cenzurirali vijesti o smrtonosnim tučnjavama između Dinamovih i Zvezdinih navijača, nisu, naravno, cenzurirali izvješća s Heysela, stadiona gdje je sredinom osamdesetih, u sukobu engleskih i talijanskih huligana, ostalo nekoliko desetaka mrtvih.
Hrvatski Heysel (srećom, s neusporedivo manjim gubicima) 13. svibnja 1990. godine na Dinamovu stadionu, uoči utakmice Dinama i Crvene zvezde, ne bi se mogao dogoditi - neovisno o ondašnjim dramatičnim političkim okolnostima - da već nije postojala dugogodišnja tradicija navijačkog nasilja.
Navijačko nasilje nije, očigledno, posljedica nikakvog društvenog bunta, ni nikakvih specifičnih pomaka u različitim uličnim subkulturama.
Navijačko je nasilje, naprosto i nažalost, konstanta koja se redovito ponavlja u svim sustavima: bilo da se radi o krajnje represivnom komunizmu, o Tuđmanovu režimu ili o današnjoj, relativno liberalnoj demokraciji.
Navijačko nasilje nije prosvjed protiv sustava, kao što se ponekad pokušava obrazložiti.
Ukinuti skupine
Ono je, naprosto, posljedica udruživanja s ciljem ponižavanja protivnika i nanošenja fizičke boli.
Nije uopće sporno da Bad Blue Boysi vole svoj klub. No, da bi voljeli Dinamo, oni se ne moraju udruživati.
Oni se, prije svega, udružuju da bi se mogli tući, da bi mogli nadjačati i ponižavati suparničke navijače, da bi pokazali da se ne boje policije, a u posljednje vrijeme i da bi mogli maltretirati vlastite igrače i trenere (što ovi potonji, istini za volju, često zaslužuju). Ako je, dakle, jedina stvarna, dubinska svrha postojanja sadašnjih Bad Blue Boysa (kao i Torcide) čisto, brutalno, krvavo nasilje, jedino je rješenje da se navijačke skupine, kakve sada poznajemo, naprosto ukinu.
To, naravno, ne znači kraj organiziranog navijanja u Hrvatskoj. Na nedavnoj, uistinu herojskoj Ciboninoj utakmici protiv Partizana (znači, na utakmici prirodno visokog rizika) većina domaćih navijača nije se dala uvući u sukob s beogradskim navijačima, ni s redarima i policijom.
Isto vrijedi i za rukomet. O hokeju da ne govorimo.
Odlučna represija
Nogometni su navijači (“nogometno pleme”, kako bi rekao Desmond Morris) realni društveni problem koji se, u ovom trenutku, može riješiti isključivo odlučnom represijom. S jedne strane, riječ je o državnoj represiji na svim razinama: od striktnog pregledavanja navijača pri ulasku na stadion, čime se izbjegavaju sve moguće bakljade (koje često služe kao fitilj za fizičko nasilje), preko zabrane ulaska na stadion svima koji su ikada sudjelovali u sukobima s policijom ili s drugom navijačkom grupom, do ozbiljnih, višegodišnjih zatvorskih kazni za organizatore nereda ili najokrutnije nasilnike.
Ulagivanje navijačima
Navijačko se nasilje, nažalost, mora suzbiti državnom represijom. Svatko tko se poželi potući na utakmici, mora biti svjestan da idućih tri do pet godina može provesti u Lepoglavi.
S druge strane, nužno je da se klubovi odreknu svojih navijačkih skupina.
Dok se god Dinamo ulizuje Bad Blue Boysima, nitko osim Bad Blue Boysa neće htjeti dolaziti na stadion. I samim Dinamovim navijačima takvo stanje nije u interesu jer nitko tko voli nogomet, ne voli prazne stadione.
Stoga je jedino realno rješenje za Bad Blue Boyse da se naprosto raspuste te da se pokušavaju ponašati kao navijači Cibone ili Medveščaka. Ovakvi Bad Blue Boysi možda su nekome bili podnošljivi u osamdesetim ili devedesetim godinama, ali danas predstavljaju samo jednu žalosnu kriminalnu grupaciju.
U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da se prema nogometnim navijačima uvede politika nulte tolerancije.
Ako se to ne učini odmah, država će biti odgovorna za prvi sljedeći smrtni slučaj prije, tijekom ili poslije nogometne utakmice.