Sanaderovo “Bumo vidli”, na pitanje hoće li se kandidirati za predsjednika Republike, još je gora retorička figura od Bandićeva dosta tragikomičnog podražavanja zagrebačkog kajkavskog govora.
Međutim, Sanaderov posve nepotreban pokušaj da, kao autentični Splićanin, govori kajkavskim zagrebačkim (Tuđman je, primjerice, posjedovao dovoljno samopouzdanja da ne pokušava oponašati “splitski” hrvatski) mogao bi imati puno ozbiljnije političko značenje od rasprava o populizmu i lokalnim dijalektima.
Naime, Sanader je tim odgovorom razmjerno otvoreno prihvatio mogućnost da se kandidira za predsjednika Republike.
O Sanaderovoj se kandidaturi za mjesto Mesićeva nasljednika govori već dulje vrijeme.
Dijelom iz prirodnih spekulativnih razloga, dijelom zbog stranačkih potreba (najlakše je suzbiti ambicije jednog Andrije Hebranga lansiranjem informacije da bi se sam Hebrangov šef mogao natjecati da dođe na Pantovčak), a dijelom i zato što i sam premijer Sanader već barem godinu dana nejavno testira svoje predsjedničke ambicije.
Akumulacija političke moći
Tako je, prema iskazu jednog od potpredsjednika Vlade, dr. Sanader još lani u Kninu, na proslavi Oluje, pitao sve svoje potpredsjednike što misle o njegovoj eventualnoj kandidaturi.
Potpredsjednik Vlade koji mi je prenio tu informaciju, kaže da je Vladin uži kabinet reagirao negativno, uz obrazloženje da Vladu neće imati tko voditi preseli li se Sanader na Pantovčak.
Čini se, dakle, da Ivo Sanader već dulje vrijeme analizira dobre i loše strane svoje eventualne predsjedničke kandidature.
Dobre su strane (za Sanadera i HDZ) sasvim jasne: ako pobijedi na predsjedničkim izborima, dr. Sanader zadržao bi se još pet godina u najužem vrhu hrvatske državne politike.
Ne kandidira li se za predsjednika Republike, Sanader riskira odlazak u političku penziju, u slučaju da HDZ izgubi sljedeće parlamentarne izbore.
Sanaderova buduća državničko-politička karijera u Bruxellesu, o kojoj se dosta spekuliralo posljednjih godina, sada je uglavnom izvan realnog dometa jer više nitko ne može ozbiljno prognozirati kada će Hrvatska ući u Europsku Uniju.
Sanaderova pobjeda na predsjedničkim izborima značajno bi koristila i HDZ-u jer bi nakon dva teška poraza, koja im je bio nanio Stipe Mesić, Hrvatska demokratska zajednica dokazala da ipak može osvojiti predsjedničke izbore.
Još je važnije da bi i Hrvatska demokratska zajednica, Sanaderovim eventualnim trijumfom na predsjedničkim izborima, ostala u državnoj vlasti bez obzira na ishod parlamentarnih izbora 2011. godine.
Sanaderova predsjednička kandidatura koristi, dakle, i njemu osobno i njegovoj stranci.
Loše strane eventualne premijerove predsjedničke kandidature jednako su očigledne kao i one koje HDZ i njegovi birači mogu smatrati dobrima.
Ovdje, prije svega, treba reći da je posve nejasno tko bi mogao postati predsjednik Vlade ako bi Sanader otišao na Pantovčak: Polančec, Šuker, Hebrang, Kalmeta?!
Nemojmo se zezati.
Nitko od njih ne bi mogao preživjeti dvorske bitke u HDZ-u, što je čak manje važno.
Važnija je činjenica da niti jednog člana Sanaderove Vlade i Sanaderova užeg HDZ-ova kruga hrvatska javnost ne prihvaća kao samostalnog političkog vođu.
A predsjednik Vlade mora biti politički vođa.
Nadalje, tko bi postao predsjednik HDZ-a u slučaju Sanaderove pobjede na predsjedničkim izborima?
Zasad ne vidimo baš nikoga tko bi mogao barem donekle autonomno preuzeti taj posao.
Ovi očigledni HDZ-ovi unutarnji problemi do kojih bi došlo kada bi Ivo Sanader postao predsjednik Republike, vode, zapravo, do glavnog, i to nacionalnog problema, zbog kojeg se takav ishod čini vrlo, vrlo lošim za Hrvatsku.
Naime, ako bi premijer Sanader postao predsjednik Sanader, u Hrvatskoj bi došlo do neobične, vrlo vjerojatno i protuustavne koncentracije političke moći.
Ivo Sanader bi, kada bi postao predsjednik Republike, nastavio voditi Vladu, kao što bi nastavio, de facto, voditi i vladajuću stranku.
Ivo Sanader u stvarnosti bi, dakle, bio predsjednik Republike, predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.
Sasvim je iluzorno uopće razmišljati o tome da bi Sanader bilo kome u HDZ-u uistinu prepustio važne elemente državnih i stranačkih ovlasti.
Sanader bi, sasvim je jasno, postane li predsjednik Republike, akumulirao najveću količinu političke moći u Hrvatskoj, još od vremena pokojnog Franje Tuđmana.
Jedna od brojnih razlika između Tuđmana i Sanadera jest i u činjenici da se Tuđmanova moć temeljila i na ustavnim ovlastima.
Sanaderova bi moć, pak, bila posve neformalne naravi, ali bi bila stvarna, što znači da bi, teoretski govoreći, omogućavala još puno veću razinu različitih zloporaba, nego u Tuđmanovo vrijeme.
S druge strane, Sanader bi se našao pod neusporedivo opsežnijim i oštrijim javnim nadzorom od onoga kojemu je bio izložen Tuđman: Tuđmanova se vremena, barem kada je riječ o kontroli medija, ipak, srećom, ne mogu vratiti.
Suspenzija Ustava
Odluči li se kandidirati za predsjednika Republike, i ako pobijedi na predsjedničkim izborima, Ivo Sanader postat će donekle autentični nasljednik Franje Tuđmana.
Raspolagat će gotovo jednakom moći kojom je raspolagao Tuđman te će, de facto, suspendirati hrvatski politički sustav i Ustav Republike Hrvatske: hrvatski politički sustav ne dopušta ujedinjenje premijerskih i predsjedničkih ovlasti, kao što ne dopušta da predsjednik Republike obnaša dužnost predsjednika bilo koje stranke, što će Sanader sasvim sigurno nastaviti činiti, iako će formalno morati zamrznuti članstvo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (kao što će i njegov sugrađanin Željko Kerum navodno morati odustati od upravljanja vlastitim tvrtkama otkako je izabran za gradonačelnika, iako će, naravno, kao gradonačelnik koristiti sve prednosti svoga novog posla da bi uspješnije vodio svoj stari posao).
Upusti li se, dakle, u predsjedničku utrku, Ivo Sanader postat će - u slučaju pobjede - najmoćniji hrvatski političar poslije Franje Tuđmana, ali će ga, na kraju, dočekati slična povijesno-politička ocjena kojoj je danas izložen dr. Tuđman.
S tim da Sanader nije stvorio državu i nije pobijedio u ratu.
Spekulirajući o svojoj predsjedničkoj kandidaturi, Ivo Sanader suočio se, zapravo, s vlastitim, posve specifičnim političkim paradoksom.
S jedne strane, Ivo Sanader političar je koji je možda najzaslužniji za detuđmanizaciju Hrvatske.
Franjo bi bio zgrožen
Sanader je, ponovimo, pružio ruku Srbima, omogućio rast tolerancije u društvu, odlučno i žestoko poništio bilo kakvu mogućnost povezanosti HDZ-a s ustaškim nostalgičarstvom i s radikalnim nacionalističkim ideologijama; Ivo Sanader poslao je Antu Gotovinu u Haag, počeo obračun s organiziranim kriminalom te omogućio da se Hrvatska polako počne pretvarati u normalnu, umjerenu postkomunističku državu.
Da je Franjo Tuđman bio živ u vrijeme Sanaderova prvog mandata, žestoko bi se bio zgražao nad politikom svoga svojedobnog šefa kabineta.
U posljednje je dvije godine Ivo Sanader, vjerojatno i pod pritiskom svoga europskog neuspjeha, a još više pod pritiskom svoga biračkog tijela, od reformskog političara umjerene desnice postao tipični HDZ-ovac u lošem smislu te riječi; dakle, u svim onim negativnim značenjima što smo ih opravdano bili vezali uz HDZ u drugoj polovici devedesetih godina.
Naposljetku, sada, na pola svoga drugog mandata, koji neće biti zabilježen ni po čemu posebno dobrom, Ivo Sanader razmišlja o tome da postane jednako velik, moćan i pompozan kao Franjo Tuđman.
Ponovimo još jednom: pobijedi li Sanader na predsjedničkim izborima, on će koncentrirati, i to neformalno, onoliku količinu moći koliku je posjedovao još jedino predsjednik Tuđman.
I tako se svojedobni glavni provoditelj detuđmanizacije odlučio vratiti Tuđmanu.
Barem na razini vlasti (i svih mogućih zloporaba vlasti).
Što je jako loše i za Ivu Sanadera i za ovu zemlju kojoj, definitivno, više ne treba politički vođa koji želi ostvariti apsolutnu ili što je veću moguću vlast.