Nedavno mi je Dečko rekao da više ne može iz mojih usta čuti riječ “žena”. Moli me i preklinje da ne spominjem “ženske probleme”, “žensko pitanje”, “ženski mozak” barem godinu dana. U protivnom će se iseliti.
Dok sam ga gledala razjapljene vilice, objašnjavao mi je da se nije pretplatio na život s bijesnom feministicom koja mu je spremna odrezati ruku zbog komentara “ahhh, kako tipično ženski, brblja na telefon i nema pojma kaj radi s volanom, odvalila mi je cijelu stranu auta”, već s veselom djevojkom kojoj nikada ne bi palo na pamet a priori stati na “žensku stranu”, samo zato što je - ženska.
Počela sam se braniti. Objašnjavala sam da sve više uviđam, kako sam starija, da živimo u šovinističkom mulju i osjećam se dužnom urlati protiv takve nepravde, kad mi je već dana prilika. Prekinuo me je izrazito nervozno.
- Sve je to super, dušo, ali...
- Super?! Ti misliš da je nama super?! Ti misliš da je lako biti žena u ovom all boys društvu gdje se na žene gleda kao na inkubatore?! Ti misliš...
- E, ajde, skuliraj. Vjeruj mi, ako netko zna koliko je ŽENAMA teško u ovoj državi, onda sam to ja. I možda suprug Vedrane Rudan. Toliko si mi to puta ponovila da bih priznao da vam je teško čak i da me tučeš.
- Pa što onda želiš reći?
- Želim reći da i vi imate mana. Sorry, baby, ali niste nadnaravna bića s Olimpa ili kako se već zvala planina gdje su Amazonke stvarale svoj svijet - slobodan-od-beskorisnih-muških-gnjida...
- Zaboga, to nije bio Olimp...
Prestani! Mjesto nije poanta ovog razgovora! Poanta je, najdraža moja... Meni je dosta tvog idealiziranja ženskog roda. Znam da ste pravo glasa dobile puno kasnije od nas i da vam Milinović ne dopušta trudnoću in vitro bez partnera, ali JA NISAM NI POGLAVAR KATOLIČKE CRKVE NITI DARKO MILINOVIĆ I NE ŽELIM ODGOVARATI ZA NJIHOVE POSTUPKE. Mogu ti zamijeniti gumu na autu koja je pukla, ako ćemo biti iskreni, jer si po stoti put vozila kao manijak po oštrim ležećim policajcima ili odštopati WC školjku iako sam ti tisuću puta rekao da u odvod ne ide vata za skidanja šminke, ali tu negdje otprilike povlačim granicu. Odbijam otplaćivati dug ženama koji su napravili radikalni muslimani. Osim toga, probudi se. Imate i vi mana.
- Daaa?! Možda zato što inzistiramo da muškarac od tridesetak godina konačno mora odrasti i prihvatiti odgovornost...
- Ne, nego zato što ste kučke jedna prema drugoj. To što vi možete izgovoriti o nekoj ženi koju uopće ne poznajete slično je Hitlerovim govorima. A sad me pusti na miru, počinje drugo poluvrijeme.
Pojačao je ton. Neki odlični ruski klub igrao je protiv jednako izvrsnog rumunjskog, što sam shvatila kao znak da je službeno završen razgovor (prije solilokvij modernog muškarca punog razumijevanja, kojem je, doduše, i neka stvar puna mog feminizma).
Nakon što sam demonstrativno zalupila vratima i legla u krevet s prekriženim rukama, počela sam razmišljati: “O, Bože, kako je u ovoj spavaćoj sobi prokleto dosadno. Zašto ON nakon svađe uvijek ostaje u dnevnoj, gdje se nalaze i telka i kompjutor i frižider?! To nije pošteno!” Bijesno sam dohvatila stari Vogue u potrazi za modnom inspiracijom (i zaliječenjem smrtno povrijeđene duše). No, kako to slučaj želi, otvorio se upravo na tekstu “Poremećene sestre”.
Prstom u drek, rekla bi moja baka, no možemo to nazvati i Prstom Sudbine. Tekst govori o tome kako žene znaju biti beskrajno zle, i to pogotovo jedna prema drugoj. Iako ga je napisao muškarac, moram skrušeno priznati, objektivan je i duhovit. Odjednom u “našem časopisu” pronašla sam briljantno štivo u kojemu nas analitički raščlanjuje beskrajno talentirani Alex Bilmes (koji kao da je poput malog vraga šaptao mom dečku za vrijeme naše raspravice).
Zašto žene više ne mogu biti dobre jedna prema drugoj?”, pita se Bilmes, tvrdeći da sve slobodno vrijeme provodimo u tračanju celeb koka (“premršava, izgleda kao vješalica!”, “tko nju odijeva?!”, “toliko mi je antipatična da gasim telku kad joj vidim onaj izoperirani nos”, “vidjela bih ja gdje bi ona danas bila da se nije poševila s pola redakcije”) ili opanjkavanju treće prijateljice koja je morala otići (“Nisam htjela ništa reći, ali fakat mi je digla živce kad opet nije platila svoj čaj! Ona štedi za skijanje, a mi je financiramo!”). Patološki smo ljubomorne, smatra, prema svakoj ljepšoj/uspješnijoj/bolje udanoj/uopće udanoj.
Ima li Dečko pravo? Mana svakako imamo. Ima li Alex pravo? Jesmo li baš toliko grozne? Ne bih rekla da je na pomolu izbijanje sestrinskog rata među pripadnicama ljepšeg spola, no ako ćemo iskreno, činjenica je da smo često odvratne jedna prema drugoj.
Nekako se “sestrinstvo” koje se gradilo spaljivanjem grudnjaka i vađenjem pramenova kose iz okova toplih uvijača, baš kao i pluća iz okrutnih steznika, onih koji su dizali dekolte kao i onih koji su sputavali žensku misao, pretvorilo u bljutavu sliku sestrinstva iz srednjih škola američkih predgrađa. Kada smo oslobađale grudi, nismo ni slutile da ćemo si jednog dana, iza leđa, otvarati kladionice “Silikoni ili ne?”
Kako se i kada točno dogodilo da umjesto da si pletemo pletenice, držimo stranu i dojimo jedna drugoj djecu, ogovaramo zajedljivo i zavidno? Zašto najednom za onu koja ima manekensku liniju zaljučujemo da potajno povraća, a za onu sa skupim vjenčanim prstenom da sigurno ima ljubavnika?
Kako to da najglasniju u društvu uvijek proglašavamo glupom i neobrazovanom? Ne bismo li trebale zajedno marširati u neku sretniju budućnost bježeći od prošlosti u kojoj smo mogle biti samo vještice i kurve ili majke i supruge?
Daleko od toga da ja idealni svijet zamišljam bez božanstvenih, muških, testosteronskih navika i želja i zasigurno ne mislim da bismo ih trebale ubijati nakon što nas oplode, a sebi odrezati sise poput Amazonki da bismo bile bolje ratnice. No, priznajem, često sam znala pomisliti kako bi sve bilo drugačije da je više žena na vodećim pozicijama (redakcija, država, restorana, humanitarnih zaklada, kuća), a više frajera na porodiljnom dopustu.
Stara izreka kaže da je žena ženi vučica, no u Bilmesovu tekstu postale smo kokoške, histerično ljubomorne individue koje grizu nokte u strahu da će iza ugla izroniti bolji primjerak i nekako nas ugroziti. Vučice još mogu podnijeti, jer imaju nekakav ratnički predznak, snagu, potenciju i natruhu borbe za sebe, ali zavidna kokoš?! Ja?! Nikada! Ili... ?!
Mrzim sve žene osim svojih prijateljica - istaknula je moja Tena hladnokrvno kao da je to božanska istina koju se samo ona, eto, usudi priznati. Zašto, pitam ja znatiželjno, iako odgovor naslućujem.
Svaka bi mi zabila nož u leđa, spavala s mojim frajerom, udala se za moga muža, preuzela moj posao, samo da se na sekundu okrenem.
Je li zaista tako? Ne vučice, već guje? Negdje prije pedesetak godina otvorila su nam se vrata slobodi, užitku, samostalnosti i pravu na izbor (ili smo ih otvorile pritiskom hrpetina naguranih duša, koje su čekale naslonjene na taj tajni prolaz stoljećima). Jesmo li vrlo brzo shvatile kako će samo malen broj sretnica doći živ do nečega što se može zvati uspješan i ispunjen život, pa smo se počele laktariti iz panike da ne ostanemo pred vratima? Ili nas se i odgaja da mrzimo? Mediji povećavaju prištiće, privatne sms poruke, celulit i zanoktice u želji da ponize, okrutno i s nasladom pretresaju preljube i rastave, pa zašto ne bismo i mi uživale u tuđoj nesreći, kad nam je već daruju kao vijest dana čim otvorimo Safari ili Windows Explorer?
Ponekad se ulovim kako razmišljam bi li se neka cura u društvu svidjela Dečku. Ako je njegov tip (ili ono što umišljam da je njegov tip), počinjem joj tražiti mane. Nesigurnost očito još uvijek nismo iskorijenile, koliko god vrata otvorile do danas. Zašto bih inače mislila da svaka žena koja bi možda bila ugodna oku Dečka nužno predstavlja opasnost za moju vezu?
Čini se da je feminizam zastario i da ženama više nisu najveći neprijatelji okrutni muškarci već same - žene. Životna sreća još je uvijek luksuz, a neke od nas su poput male djece - ako si ja sreću ne mogu priuštititi, e bogami neće ni ona!
No kako onda objasniti ženska prijateljstva do groba? Možda je u našoj prirodi fatalnost - ili smo spremne ubiti suparnicu ili kad je zavolimo, postajemo spremne ubiti ZA nju? Kako god bilo, krvi kod žena mora biti, pomislih autoironično prije priprema za drugu najvažniju večer u životu.
A friend in need is a friend indeed, prva je izreka na engleskom jeziku koju sam naučila, no imam osjećaj da je samo frajer mogao smisliti da u nevolji saznajemo tko su nam pravi prijatelji. Kod žena vrijedi obrnuto: lako je biti prijateljica onoj koja pati, tuguje, ima višak kila.
No iskreno se veseliti zbog sreće druge žene? Priznati da je lijepa i ne osjećati se ugroženo? Dati kompliment i ne gristi usnicu od zavisti? Ne procjenjivati bokove, prste, trepavice, torbicu, ne brojati zalogaje hrane? Lako je tugovati s prijateljicom, no slaviti s njom iskrena srca? To mogu samo najbolje od nas. Možda je Bilmes i u pravu, možda nas borba za još uvijek rijetka vodeća mjesta, dobre frajere, dobre poslove i dobar život pretvara u kuje. No, bolje je biti kuja koja laje, a ne grize.
Dok sam izlazila iz stana, Dečko me odmjeri:
Nadam se da si stavila waterproof maskaru, cmizdrit ćete pola večeri.
Nasmijem se ponosno:
Možda i hoćemo, ljubavi, ali sve je to od sreće...
Na tren sam ulovila njegov ljubomorni pogled. Išla sam na svoju djevojačku večer, večer iznenađenja koju su mi pripremile najbolje prijateljice (njih osam!). Zna on dobro da nitko ne može mrziti kao žena ženu, ali bogme nitko ne može tako ni voljeti.