Nakon više od 20 godina i prvi put u neovisnoj Hrvatskoj na HTV-u je prikazan jedan od najboljih hrvatskih filmova, “Deveti krug”
Franceta Štiglica i
Zore Dirnbach, i to onako potajice, u sitne noćne sate, u povodu Svjetskog dana sjećanja na holokaust.
U filmu se prikazuje hrabrost hrvatske obitelji koja za spas mlade židovske djevojke svoga sina privoli da se s njom fiktivno vjenča, i to u crkvi, kako bi je spasili. Film snažno prikazuje mutno vrijeme NDH i ima naglašeno tragičan kraj, ali gledajući sadržaj, koji govori o velikom podvigu malih ljudi u kaotičnom vremenu bezumlja, nije jasno zašto su “Deveti krug” lažni čuvari “nacionalne savjesti” skrivali od očiju javnosti.
- Teško mi je to objasniti. Ne bih tražila neke urotničke porive, ali ne znam zašto ga nisu željeli prikazivati sve ovo vrijeme. Film pokazuje stradanje Židova kroz lik djevojke Ruth, ali i hrabrost jedne hrvatske obitelji koja se, dovodeći se u opasnost, othrvala tada vladajućem režimu. Većina Hrvata, čemu sam svjedočila i sama, odbacivala je ustaški režim koji je i samim Hrvatima nanosio veliko zlo. Ne želim vjerovati da film nije prikazan zbog nekih niskih pobuda - rekla je vitalna 80-godišnja književnica Zora Dirnbach, dugogodišnja urednica Dramskog programa na zagrebačkoj televiziji i scenaristica “Devetog kruga”, dok smo razgovarali u opuštenoj atmosferi kluba u Židovskoj općini u Zagrebu.
Scena iz filma koja pokazuje
ustašku raciju na Dolcu gdje ustaše
izvode Židove i odvode ih u logor.
Dojmljiva je dramatična scena
sa starim Židovom koji nosi kolajne
iz Prvoga svjetskog rata, ali ga
ni vapaji ‘Ja sam se borio za
Njemačku’ ne spašavaju od
odvođenja u konclogor
Impresivna nadrealistična scena u
logoru gdje ustaše groteskno plešu
s klonulim i izmučenim uznicima,
skačući svojim teškim vojničkim
čizmama po njihovim bosim nogama
Boris Dvornik u ulozi Ive Vojnovića,
mladog studenta iz zagrebačke
obitelji kojega roditelji protiv njegove
volje žene Židovkom Ruth (glumi je
Dušica Žegarac) kako bi je spasili
od progona. No, s vremenom se
njegovo neraspoloženje mijenja te
se između njih dvoje rađa ljubav
koja će tragično završiti
Jesu li urednici podlegli atmosferi ‘revizije povijesti’, kojoj smo bili izloženi tijekom 90-ih godina?
- Možda je bilo i toga, ali ‘Deveti krug’ nije jedini film koji se nije prikazivao. Ima još zanimljivih filmova koji se rijetko ili nikako ne prikazuju. Mislim da ih urednici ne stavljaju iz bojazni da im netko ne prilijepi neku ideološku ili nacionalnu etiketu. Trebalo bi im samo malo više hrabrosti. Naravno da je tada bilo loših filmova, ali i jako dobrih, a svi su oni naša kulturna baština i nije dobro da ih se odričemo jer se netko boji da će biti napadnut zbog toga. Ako je nešto vrijedno, vrijedno je bez obzira na to tko je i kada to radio.
Je li film provokativniji danas, nego 1960. godine kad se pojavio?
- Kao njegova autorica, trebala bih biti ponosna što je film i nakon gotovo 50 godina aktualan, odnosno izaziva pozornost. No, s jedne strane, ne bih rekla da sam tužna, ali možda se osjećam nelagodno što film s takvom tematikom i danas pobuđuje kontroverzne osjećaje i povijesne razmirice. Stalno se mora govoriti o tim strašnim danima nacizma kako bi generacije koje dolaze bile svjesne zla koje se dogodilo i koje je bilo tako strašno da se ne smije zaboraviti. Žalosno bi bilo da je tema filma, za nekoga tko ga gleda prvi put, neko otkriće, i o tome da je NDH bila takva kakva je bila i da su Hrvati, a film govori i o njima kroz obitelj Vojnović, pokazali građansku hrabrost i otpor tom monstruoznom režimu.
Možda je lakše nekoliko puta pokazati ‘Sophijin izbor’ ili ‘Schindlerovu listu’, nego ‘Deveti krug’?
- Da, upravo tako. Odradili ste ono što morate. Pokazali strahotu holokausta, a niste morali, da tako kažem, ‘uplitati sebe’, otvarati rasprave, što je uvijek osjetljivo.
Kako ste vi proživjeli to vrijeme NDH?
- Kao dijete iz miješanog braka Židova i katolkinje ipak sam bila obilježena. Majka je mene i sestru početkom rata krstila u crkvi te svećeniku dobro platila da krivotvori datum krštenja. No, taj pečat podrijetla ipak nismo mogli izbjeći. Moja se sestra ni nakon toga nije usudila ići u školu, dok ja jesam. Majka je željela da se i tako osjetim ravnopravnom te zbacim sa sebe osjećaj inferiornosti koji je, uz sve ostalo, Židovima nametan. Moram priznati da sam imala nekoliko neugodnih situacija kada su neki učenici hodali za mnom i govorili da ‘ovdje smrdi na Čifuta’. No, branile su me neke moje kolegice, poput Zlate Petlić. To dragoj mojoj Zlati nikad neću zaboraviti.
Komotno ste, dakle, nakon rata mogli živjeti kao Hrvatica, ali ste se ‘vratili židovstvu’.
- Da, mogla sam izabrati konformistički put, ali moja majka, Austrijanka, bila je žestoka antinacistkinja i nakon rata nam je kazala: ‘Djeco moja, vrijeme je da se zbog mnogih vaših nastradalih rođaka i onoga što se dogodilo Židovima vratite svojim korijenima’. Učinila je to, kako je znala reći, da se ‘dopuni broj’ i pokaže dda nacisti nisu uspjeli u svom suludom naumu, da su Židovi ostali.
Određuje li vas upravo iskustvo holokausta kao Židovku?
- Točno tako. Mene i moje iskustvo i iskustvo stradanja Židova određuje Židovkom. Strašno je što sam se ja, tada još kao djevojčica od deset, 11 godina, suočila s tim. Osim što nas je mama krstila da spasimo glavu, vidjela sam i nazočila stradanju mojih sunarodnjaka. U halama oduzete tvornice papira mog oca u Osijeku jedno je vrijeme bio sabirni logor za Židove. To je bila tvornica papira Mursa Mill. Tvornica je bila naslonjena na našu kuću, u koju sam katkad znala dolaziti da bih uzela stvari koje su još bile neopljačkane, i tada sam viđala starce, djecu i žene kako su onako bespomoćni i izbezumljeni bili satjerani kao u tor. Tamo su bili odvedeni i moja baka, tete, bratići... Neka lica i scene nikad neću zaboraviti. To je to što me je odredilo kao Židovku. Nije mene odredila vjera, jer sam ateistkinja, pa ni odgoj, jer moja je majka bila katolkinja. Mi smo slavili Božić u tom tradicionalnom smislu. Nisam Židovka po vjerskoj i kulturnoj tradiciji, nego me je odredila identifikacija s nevinom žrtvom. Moja domovina je Hrvatska. Kulturološki i društveno pripadam Hrvatskoj. Ja sam hrvatska Židovka. Kada sam se nakon prvog posjeta Izraelu vraćala u Zagreb, pomislila sam: ‘Konačno, idem doma!’
Dio vaše obitelji je stradao u logorima.
- Moja je baka, što nam je potvrdio jedan očevidac, ubijena u Jasenovcu udarcem malja u glavu. Tamo su nastradali i moj stric, teta i još neki rođaci. Dio obitelji, pa i moj otac, spasili su se bijegom u Italiju.
Kako ste nakon iskustva NDH gledali na Hrvate?
- Reći ću nešto banalno: u svakom žitu ima kukolja. No, činjenica jest da je u ustašama bio manji broj Hrvata, da su oni u velikoj većini - netko odmah, netko malo kasnije, ali da tako kažem na vrijeme - uočili tko su ustaše. Hrvati su se tijekom rata pokazali u najvećem broju na razini. Grozim se kada se danas želi Hrvatima nabaciti krivnja ustaša i NDH.
Nedavno je i slovenski parlament želio izjednačiti današnju Hrvatsku s NDH.
- To su gluposti koje više govore o onima koji ih iznose te pokazuju njihovu neukost i neobrazovanost. To ne znači da ovdje nema ljudi koji žele opravdati NDH.
Kako gledate na te pokušaje revizije povijesti?
- Naravno da ne odobravam, ali mislim da se Hrvatska posljednjih godina vrlo dobro nosi s time, da se o karakteru ustaškog pokreta govori sve otvorenije i objektivnije i u školama i u javnosti. Kao osoba kojoj je Hrvatska domovina, osjećam nelagodu kada se želi iskriviti povijesnu istinu jer ne mislim da to ide u korist Hrvatskoj.
Kako gledate na fenomen Thompson?
- Osobno ne slušam tu vrstu glazbe, ali ako je netko voli, neka izvoli. U njegovu slučaju smetaju mi neki tekstovi pjesama, a pogotovo ikonografija njegovih koncerata i taj fluid ustaštva koji prati njegovu karijeru. On se od toga nikada nije jasno odredio i odbacio. Možete vi reći da niste ustaša ili nešto slično, ali ako vas prati takav glas, onda to treba jasno opovrgnuti i pokazati da niste dio toga, ako vam to stvarno smeta. Politička orijentacija je pitanje političke zrelosti jedne osobe i društva. Treba osmisliti što je u nekoj orijentaciji pozitivno i dobro te se onda opredjeljivati.
Znaju li današnje generacije dovoljno o onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu?
- Krive su neobrazovanost i bojazan od suočavanja s istinom. Najlakše je sve gurati pod tepih, zato nam se neke stvari sada vraćaju. U prošloj je državi povijest prikazivana jednostrano ili je zataškavana. Zato se sada stvorio kaos, brkaju se stvari, pa je NDH tek želja za svojom državom i ništa drugo, Bleiburgom se želi umanjiti Jasenovac i slično. Treba se suočiti hrabro i otvoreno, raspraviti o svemu, pogotovo zato što zločini NDH, pa i oni koje su počinili partizani, nisu i ne moraju biti toliko na savjesti Hrvata kao naroda da ih gurnu pod tepih.
Napisali ste i knjigu ‘Dnevnik jednog čudovišta’ o Domovinskom ratu iz vizure jedne djevojčice.
- Kada je 90-ih počeo rat, to me je bacilo u očaj. Nisam vjerovala da ću ponovno doživjeti rat. Drugi svjetski rat doživjela sam kao djevojčica pa sam se lako prebacila u svijest jedne plahe djevojčice koja proživljava strahote rata. Ne smijemo, ako se nadovežem na prethodno pitanje, zataškavati i neke ružne stvari koje su se dogodile u tom ratu. Time ga nećemo učiniti pravednijim nego je bio, ali ćemo ga učiniti manje opterećenim. Nemojmo ponavljati pogreške.Iz njih sve proizlazi.
Vlado Vurušić
U filmu se prikazuje hrabrost hrvatske obitelji koja za spas mlade židovske djevojke svoga sina privoli da se s njom fiktivno vjenča, i to u crkvi, kako bi je spasili. Film snažno prikazuje mutno vrijeme NDH i ima naglašeno tragičan kraj, ali gledajući sadržaj, koji govori o velikom podvigu malih ljudi u kaotičnom vremenu bezumlja, nije jasno zašto su “Deveti krug” lažni čuvari “nacionalne savjesti” skrivali od očiju javnosti.
- Teško mi je to objasniti. Ne bih tražila neke urotničke porive, ali ne znam zašto ga nisu željeli prikazivati sve ovo vrijeme. Film pokazuje stradanje Židova kroz lik djevojke Ruth, ali i hrabrost jedne hrvatske obitelji koja se, dovodeći se u opasnost, othrvala tada vladajućem režimu. Većina Hrvata, čemu sam svjedočila i sama, odbacivala je ustaški režim koji je i samim Hrvatima nanosio veliko zlo. Ne želim vjerovati da film nije prikazan zbog nekih niskih pobuda - rekla je vitalna 80-godišnja književnica Zora Dirnbach, dugogodišnja urednica Dramskog programa na zagrebačkoj televiziji i scenaristica “Devetog kruga”, dok smo razgovarali u opuštenoj atmosferi kluba u Židovskoj općini u Zagrebu.
Scena iz filma koja pokazuje
ustašku raciju na Dolcu gdje ustaše
izvode Židove i odvode ih u logor.
Dojmljiva je dramatična scena
sa starim Židovom koji nosi kolajne
iz Prvoga svjetskog rata, ali ga
ni vapaji ‘Ja sam se borio za
Njemačku’ ne spašavaju od
odvođenja u konclogor
Impresivna nadrealistična scena u
logoru gdje ustaše groteskno plešu
s klonulim i izmučenim uznicima,
skačući svojim teškim vojničkim
čizmama po njihovim bosim nogama
Boris Dvornik u ulozi Ive Vojnovića,
mladog studenta iz zagrebačke
obitelji kojega roditelji protiv njegove
volje žene Židovkom Ruth (glumi je
Dušica Žegarac) kako bi je spasili
od progona. No, s vremenom se
njegovo neraspoloženje mijenja te
se između njih dvoje rađa ljubav
koja će tragično završiti
|
|
Židove odvode u konclogore
|
 |
|
Gr
oteskan ples s uznicima
|
 |
|
Prisilno vjenčanje za spas Židovke
|
- Možda je bilo i toga, ali ‘Deveti krug’ nije jedini film koji se nije prikazivao. Ima još zanimljivih filmova koji se rijetko ili nikako ne prikazuju. Mislim da ih urednici ne stavljaju iz bojazni da im netko ne prilijepi neku ideološku ili nacionalnu etiketu. Trebalo bi im samo malo više hrabrosti. Naravno da je tada bilo loših filmova, ali i jako dobrih, a svi su oni naša kulturna baština i nije dobro da ih se odričemo jer se netko boji da će biti napadnut zbog toga. Ako je nešto vrijedno, vrijedno je bez obzira na to tko je i kada to radio.
Je li film provokativniji danas, nego 1960. godine kad se pojavio?
- Kao njegova autorica, trebala bih biti ponosna što je film i nakon gotovo 50 godina aktualan, odnosno izaziva pozornost. No, s jedne strane, ne bih rekla da sam tužna, ali možda se osjećam nelagodno što film s takvom tematikom i danas pobuđuje kontroverzne osjećaje i povijesne razmirice. Stalno se mora govoriti o tim strašnim danima nacizma kako bi generacije koje dolaze bile svjesne zla koje se dogodilo i koje je bilo tako strašno da se ne smije zaboraviti. Žalosno bi bilo da je tema filma, za nekoga tko ga gleda prvi put, neko otkriće, i o tome da je NDH bila takva kakva je bila i da su Hrvati, a film govori i o njima kroz obitelj Vojnović, pokazali građansku hrabrost i otpor tom monstruoznom režimu.
Možda je lakše nekoliko puta pokazati ‘Sophijin izbor’ ili ‘Schindlerovu listu’, nego ‘Deveti krug’?
- Da, upravo tako. Odradili ste ono što morate. Pokazali strahotu holokausta, a niste morali, da tako kažem, ‘uplitati sebe’, otvarati rasprave, što je uvijek osjetljivo.
Kako ste vi proživjeli to vrijeme NDH?
- Kao dijete iz miješanog braka Židova i katolkinje ipak sam bila obilježena. Majka je mene i sestru početkom rata krstila u crkvi te svećeniku dobro platila da krivotvori datum krštenja. No, taj pečat podrijetla ipak nismo mogli izbjeći. Moja se sestra ni nakon toga nije usudila ići u školu, dok ja jesam. Majka je željela da se i tako osjetim ravnopravnom te zbacim sa sebe osjećaj inferiornosti koji je, uz sve ostalo, Židovima nametan. Moram priznati da sam imala nekoliko neugodnih situacija kada su neki učenici hodali za mnom i govorili da ‘ovdje smrdi na Čifuta’. No, branile su me neke moje kolegice, poput Zlate Petlić. To dragoj mojoj Zlati nikad neću zaboraviti.
Komotno ste, dakle, nakon rata mogli živjeti kao Hrvatica, ali ste se ‘vratili židovstvu’.
- Da, mogla sam izabrati konformistički put, ali moja majka, Austrijanka, bila je žestoka antinacistkinja i nakon rata nam je kazala: ‘Djeco moja, vrijeme je da se zbog mnogih vaših nastradalih rođaka i onoga što se dogodilo Židovima vratite svojim korijenima’. Učinila je to, kako je znala reći, da se ‘dopuni broj’ i pokaže dda nacisti nisu uspjeli u svom suludom naumu, da su Židovi ostali.
Određuje li vas upravo iskustvo holokausta kao Židovku?
- Točno tako. Mene i moje iskustvo i iskustvo stradanja Židova određuje Židovkom. Strašno je što sam se ja, tada još kao djevojčica od deset, 11 godina, suočila s tim. Osim što nas je mama krstila da spasimo glavu, vidjela sam i nazočila stradanju mojih sunarodnjaka. U halama oduzete tvornice papira mog oca u Osijeku jedno je vrijeme bio sabirni logor za Židove. To je bila tvornica papira Mursa Mill. Tvornica je bila naslonjena na našu kuću, u koju sam katkad znala dolaziti da bih uzela stvari koje su još bile neopljačkane, i tada sam viđala starce, djecu i žene kako su onako bespomoćni i izbezumljeni bili satjerani kao u tor. Tamo su bili odvedeni i moja baka, tete, bratići... Neka lica i scene nikad neću zaboraviti. To je to što me je odredilo kao Židovku. Nije mene odredila vjera, jer sam ateistkinja, pa ni odgoj, jer moja je majka bila katolkinja. Mi smo slavili Božić u tom tradicionalnom smislu. Nisam Židovka po vjerskoj i kulturnoj tradiciji, nego me je odredila identifikacija s nevinom žrtvom. Moja domovina je Hrvatska. Kulturološki i društveno pripadam Hrvatskoj. Ja sam hrvatska Židovka. Kada sam se nakon prvog posjeta Izraelu vraćala u Zagreb, pomislila sam: ‘Konačno, idem doma!’
Dio vaše obitelji je stradao u logorima.
- Moja je baka, što nam je potvrdio jedan očevidac, ubijena u Jasenovcu udarcem malja u glavu. Tamo su nastradali i moj stric, teta i još neki rođaci. Dio obitelji, pa i moj otac, spasili su se bijegom u Italiju.
Kako ste nakon iskustva NDH gledali na Hrvate?
- Reći ću nešto banalno: u svakom žitu ima kukolja. No, činjenica jest da je u ustašama bio manji broj Hrvata, da su oni u velikoj većini - netko odmah, netko malo kasnije, ali da tako kažem na vrijeme - uočili tko su ustaše. Hrvati su se tijekom rata pokazali u najvećem broju na razini. Grozim se kada se danas želi Hrvatima nabaciti krivnja ustaša i NDH.
Nedavno je i slovenski parlament želio izjednačiti današnju Hrvatsku s NDH.
- To su gluposti koje više govore o onima koji ih iznose te pokazuju njihovu neukost i neobrazovanost. To ne znači da ovdje nema ljudi koji žele opravdati NDH.
Kako gledate na te pokušaje revizije povijesti?
- Naravno da ne odobravam, ali mislim da se Hrvatska posljednjih godina vrlo dobro nosi s time, da se o karakteru ustaškog pokreta govori sve otvorenije i objektivnije i u školama i u javnosti. Kao osoba kojoj je Hrvatska domovina, osjećam nelagodu kada se želi iskriviti povijesnu istinu jer ne mislim da to ide u korist Hrvatskoj.
Kako gledate na fenomen Thompson?
- Osobno ne slušam tu vrstu glazbe, ali ako je netko voli, neka izvoli. U njegovu slučaju smetaju mi neki tekstovi pjesama, a pogotovo ikonografija njegovih koncerata i taj fluid ustaštva koji prati njegovu karijeru. On se od toga nikada nije jasno odredio i odbacio. Možete vi reći da niste ustaša ili nešto slično, ali ako vas prati takav glas, onda to treba jasno opovrgnuti i pokazati da niste dio toga, ako vam to stvarno smeta. Politička orijentacija je pitanje političke zrelosti jedne osobe i društva. Treba osmisliti što je u nekoj orijentaciji pozitivno i dobro te se onda opredjeljivati.
Znaju li današnje generacije dovoljno o onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu?
- Krive su neobrazovanost i bojazan od suočavanja s istinom. Najlakše je sve gurati pod tepih, zato nam se neke stvari sada vraćaju. U prošloj je državi povijest prikazivana jednostrano ili je zataškavana. Zato se sada stvorio kaos, brkaju se stvari, pa je NDH tek želja za svojom državom i ništa drugo, Bleiburgom se želi umanjiti Jasenovac i slično. Treba se suočiti hrabro i otvoreno, raspraviti o svemu, pogotovo zato što zločini NDH, pa i oni koje su počinili partizani, nisu i ne moraju biti toliko na savjesti Hrvata kao naroda da ih gurnu pod tepih.
Napisali ste i knjigu ‘Dnevnik jednog čudovišta’ o Domovinskom ratu iz vizure jedne djevojčice.
- Kada je 90-ih počeo rat, to me je bacilo u očaj. Nisam vjerovala da ću ponovno doživjeti rat. Drugi svjetski rat doživjela sam kao djevojčica pa sam se lako prebacila u svijest jedne plahe djevojčice koja proživljava strahote rata. Ne smijemo, ako se nadovežem na prethodno pitanje, zataškavati i neke ružne stvari koje su se dogodile u tom ratu. Time ga nećemo učiniti pravednijim nego je bio, ali ćemo ga učiniti manje opterećenim. Nemojmo ponavljati pogreške.Iz njih sve proizlazi.
Vlado Vurušić