Sve što je ikad želio bilo je popravljati diskove na kočnicama, mijenjati gume, popravljati motore i biti do ramena zamrljan uljem i naftom. No, sada mu radni dani uglavnom prolaze u zatvorenom i urednom prostoru, bez ikakvih alata osim tableta i školske ploče, ruke su mu čiste, a odjeća uredna i ispeglana. Ispred njega nije otvorena hauba već znatiželjne glave učenika.
Tomislav Antolović (27) dvije je osobe u jednoj – profesor i automehaničar. Ovaj mladić je završio trogodišnju srednju školu za automehaničara, na istom mjestu gdje je kasnije postao profesor.
- Otkad znam za sebe nešto sam šarafio, popravljao, montirao jer su to radili svi u mojoj obitelji. Krenulo je s biciklima, nastavilo se s motorima, a onda sam došao do automobila i zahtjevnijih strojeva. Bio sam odličan učenik u osnovnoj školi, imao gotove sve petice, ali kasnije sam želio postati samo automehaničar. Srećom, imao sam podršku svoje obitelji i bližnjih jer su razumjeli moju strast – priča Tomislav, simpatičan i elokventan mladić.
U srednjoj školi je uživao jer je napokon učio i u praksi radio sve ono čime se već zabavljao kao dijete. Rasturao je državna natjecanja i skupljao medalje. Odmah po završetku srednje škole počeo je raditi u servisu gdje je i tijekom školovanja išao na praksu, a istovremeno je upisao i Veleučilište u Velikoj Gorici.
- Nije to išlo sve toliko glatko koliko je bilo planirano, između druge i treće godine fakulteta krenuo sam s polaganjem pedagoških ispita kako bih mogao biti profesor u školi. No, ti predmeti su se mogli položiti samo u Slavonskom Brodu pa sam svaki vikend bio tamo na predavanjima, cijeli tjedan radio u servisu, a tu su još bile obaveze na studiju. Sada se to može položiti i u Zaboku. Bilo je izazovno, ali definitivno se isplatilo, već sa 21 godinom života postao sam stručni suradnik u školi – prisjeća se Tomislav.
Upravo ove godine je ispratio prvu generaciju kojoj je bio razrednik. Oproštaj je bio emotivan, priča mi, a svoje prve učenike će pamtiti cijeli život. To je ujedno i glavna razlika između posla automehaničara i profesora u školi – Tomislav sada ne oblikuje vozila već oblikuje mlade ljude.
- Najponosniji sam kada ih vidim da savladavaju znanja i rješavaju probleme. Pokušavam im objasniti cijeli proces, staviti ih kontekst, naučiti ih da oni nisu samo automehaničari. Oni su mladi ljudi čija osobnost se tek gradi i jako me veseli što sam ja dio toga. Nisam mislio da ću raditi kao profesor, nisam se vidio nigdje osim u radionici, ali slobodno mogu reći da me ovo ispunjava svaki dan iznova - otkriva Tomislav.
S druge strane, automehaničarskim radovima se i dalje bavi, i tijekom radnog, ali i slobodnog vremena. Kao profesor drži i praktičnu nastavu gdje s učenicima i dalje zaprlja ruke, popravlja i svoj automobil, iako je to puno manje nego što bi želio.
- I dalje obožavam zadovoljstvo nakon dobro odrađenog posla, posebno ako je to neki zahtjevniji posao. Za mene su sati u radionici čisto uživanje, samo se oslonim na svoje ruke i pustim ih da rade, bez previše razmišljanja. To je vrijeme za mene, vrijeme u kojemu pročistim misli i zaboravim na stres svakodnevice – priča Tomislav.
No, i dalje je najsretniji kada mu se jave bivši učenici i ispričaju kako im je njegovo predavanje ili pomoć na praksi pomogla u nekom radnom zadatku. Kaže da bi vjerojatno imao veću plaću da radi kao automehaničar u nekoj privatnoj radioni nego kao profesor u srednjoj školi, no ne žali zbog izbora zanimanja. Ima bolje radne uvjete, normalno radno vrijeme i radi posao koji obožava.
Na pitanje koliko mu je strukovna škola pomogla na studiju, a koliko odmogla, Tomislav odgovara kako je bilo puno više korisnih znanja koja je donio sa sobom iz Selske nego što mu je išta nedostajalo.
- Moram priznati da sam imao malo problema s matematikom, to je nešto što automehaničari ne rade na razini koja je potrebna na fakultetu, ali sam jednostavno zagrijao stolicu i položio je. Za sve ostalo mi je strukovna škola pomogla jer ono što sam tamo učio u teoriji sam zapravo već znao iz prakse – kaže mladi profesor.
Struka automehaničara, ali i općenito strukovne škole, često se gledaju podcjenjivački. Najčešće u smislu "aha, nisi uspio upisati ništa bolje pa hajde idi za tamo nekog automehaničara ili bravara". Pitam Tomislava koliko se percepcija ovog zanimanja promijenila tijekom godina.
- Prije su automehaničari bili jako cijenjeni, ali odjednom kao da je nastala neka rupa. Ne razumijem ni sam što se točno dogodilo, zašto je struka dobila negativnu percepciju. Porastom automobila i zbog kompliciranijeg održavanja to se sve više mijenja, na moju veliku radost. Najviše me veseli kada vidim da učenici zbilja žele upisati školu za mehaničara, većini smo zbilja prvi izbor – tvrdi Tomislav.
Upoznao nas je i s ravnateljem škole u Selskoj Antom Delačem koji ima prijedlog za poboljšanje percepcije strukovnjaka.
- Sada kada više nema obavezne vojske mislim kako bi sve strukovne škole trebale trajati četiri godine. Da nema više te podjele trogodišnje i četverogodišnje, gradiva ima, prakse ima, jednostavno bi sve izjednačili i onda ne bi imali 17-godišnjeg majstora i 17-godišnjeg učenika gimnazijalca. Strukovne škole napokon ponovno dobivaju na važnosti jer ima viška posla, a i plaće su lijepe – smatra ravnatelj Delač koji se itekako sjeća školarca Tomislava.
- Odmah smo znali da je talent, poticali smo ga da daje više od sebe i na kraju da upiše fakultet kako bi nam se vratio i pomagao budućim generacijama. Naši bivši učenici ionako su naša najveća snaga i naša slika u vanjskom svijetu – govori ravnatelj dok se Tomislav zadovoljno smješka.
Kliknite OVDJE i saznajte više o tome kako živjeti od svojih ruku.
Prilog je napravljen u produkciji Native Ad Studija Hanza Medije, u skladu s najvišim profesionalnim standardima Jutarnjeg lista
SADRŽAJ JE ISKLJUČIVA ODGOVORNOST MINISTARSTVA GOSPODARSTVA, PODUZETNIŠTVA I OBRTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....