Što bi bilo da smo onda znali ono što znamo danas? Pitanje je jednostavno, ali odgovor nikada nije lagan. Posebice nije lagan u kontekstu mirovinskog planiranja, jer često možemo samo zaključiti da je prekasno za promijeniti nešto na svojim odlukama. Međutim, jedno od glavnih gesla investicija je to da je pravo vrijeme za početak investicija upravo sada. U idealnom slučaju, o investicijama bi trebali početi voditi računa na naš prvi radni dan, dok je druga najbolja prilika malo šire objašnjenje ranije spomenutog „sada“ – najvažnije je dugoročno ulagati i u tome biti konzistentan.
Recentna istraživanja financijske pismenosti hrvatskih građana pokazuju blagi napredak. Prosječna ocjena porasla je na 12 od mogućih 20 bodova, odnosno 60 posto, ali i dalje otkrivaju zabrinjavajuće praznine u razumijevanju osnovnih financijskih pojmova i proizvoda. Posebno brine što upravo mladi u dobi od 18 do 29 godina, oni koji bi najviše profitirali od ranog početka štednje zbog dugog vremenskog horizonta, pokazuju najveći nedostatak financijskog znanja i vještina, a time posljedično i financijskog planiranja.
Mirovine u Hrvatskoj, unatoč redovitim usklađivanjima poput onog od srpnja ove godine koje je donijelo povećanje od 6,48 posto prema novoj formuli koja daje prednost većem rastu (inflacije ili plaća), i dalje za velik broj umirovljenika predstavljaju svakodnevni izazov. Nova formula usklađivanja u omjeru 85:15 pokušava ublažiti pritisak rastućih troškova života, no pitanje ostaje: je li mirovina iz prvog i drugog stupa dovoljna za dostojanstven život?
Donosimo priče troje umirovljenika, neki koji su u mirovini već dulje vrijeme, a neki koji su tek nedavno ušili u nju. Naši sugovornici s nama su podijelili svoja razmišljanja o tome što bi bilo da su u radnim godinama aktivnije upravljali svojom mirovinskom budućnošću.
Marija (78)
Marija je u mirovini već više od 15 godina. Kada je otišla u mirovinu, iznos koji joj se tada isplaćivao bio je dovoljan za pristojan život, a imala je i nešto ušteđevine koju je držala u banci na oročenju. Mogla je plaćati sve račune, priuštiti nešto sebi, ali i unucima. I uz mirovinu, njeni blagdanski ručkovi bi bili najbogatiji, s najviše vrsti kolača.
Danas je priča sasvim drugačija. Nakon cijelog radnog vijeka provedenog u obrazovnom sektoru, njena mirovina svake godine je sve manje dovoljna za pristojan život, unatoč usklađivanjima.
- Računi i cijene u trgovinama, a posebice na placu, rastu brže nego moja mirovina. Ono što mi je bilo dovoljno za cijeli mjesec sada jedva pokriva moje osnovne potrebe. Više ne idem u kino, niti u kazalište – priznaje Marija.
Premda je štedjela u banci, prinosi na njenu ušteđevinu su kroz godine bili mizerni, znatno manji nego da je odabrala druge načine štednje. Nakon 15 godina u mirovini, ta ušteđevina se sve više topi, a i ne generira nikakav prinos.
- S današnjim znanjima i mogućnostima, bilo bi mi mnogo lakše da sam pravovremeno reagirala pa pronašla neke načine za dobivanje pasivnog mjesečnog prihoda. Raditi uz mirovinu mi nije nikada palo napamet. Naradila sam se kroz cijeli svoj radni vijek dovoljno – zaključuje Marija.
Mladen (65)
Mladen je ove godine ušao u mirovinu, a odmah na početku razgovora nam kaže kako mu je to najbolja odluka koju je napravio u posljednje vrijeme. Premda su mu ponudili da nastavi još raditi na pola radnog vremena ili kao vanjski suradnik, svoju karijeru novinara odlučio je ostaviti za sobom.
- Mogao sam ostati još koju godinu i dobiti veću mirovinu, ali jednostavno sam htio stati. Htio sam uživati dok još imam zdravlja. Imam više vremena nego ikada do sada, a i ne moram sjediti za onim laptopom koji mi para oči. Žao mi je jedino što sada ide zima, pa ne mogu toliko često biti vani koliko sam planirao – kaže nam Mladen.
Premda je u mirovini, vodi vrlo aktivan život. Učlanjen je u planinarsko društvo već više od 20 godina, s kojim je obišao gotovo sve vrhove Hrvatske i okolice. Danas ipak bira nešto lakše staze, ali ne odustaje od malog nogometa.
- Dok me koljena drže, penjat ću se i naganjat loptu – smije se Mladen.
Premda je štedio u trećem stupu, počeo je nešto kasnije, s povremenim uplatama. Unatoč toga, iznos koji je akumulirao dobro mu dođe.
- Odabrao sam mjesečnu isplatu tijekom 15 godina, da si malo „podebljam penziju“. Da sam bio pametniji i ulagao ranije, vjerojatno bi imao još i veći iznos nego sada, pa bi možda i mogao pristati na prijevremenu mirovinu. Ostao sam raditi još gotovo dvije godine dulje, kako bi mi mirovina bila malo veća. Sve što sam mogao odvojiti od plaće sam uplaćivao u treći stup, kako bi radije njega „podebljao“ – kaže Mladen.
Iako nije nezadovoljan, Mladen zna da je moglo biti bolje.
- Nisam dovoljno iskoristio mogućnosti trećeg stupa. Plaćao sam ponekad, ali ne redovito. Da sam bio dosljedniji, sada bih imao možda dvaput više. I to me grize. Sada znam da nisam morao čekati da imam puno novaca kako bi počeo štedjeti. Čak i pedeset eura mjesečno, redovito, kroz trideset godina napravilo bi ogromnu razliku – zaključuje Mladen.
Dražen (71)
Dražen je u mirovini već gotovo pet godina, a cijelo to vrijeme se svaki dan diže za posao u osam sati, kao i nekad. Odlazi u ured u centru grada, gdje radi na pola radnog vremena, radeći posao koji je radio i do odlaska u penziju.
- Nastavio sam raditi zbog dvije stvari, da si podebljam kućni budžet, ali i da ostanem aktivan. Ne znam što bi radio cijeli dan od kuće. Ovako mi posao dijelom dođe i kao hobi – priča nam Dražen.
Premda da je godine pred mirovinu radio na relativno sigurnoj i dobroj poziciji unutar tvrtke, raniji dani u karijeri bili su nešto turbulentniji. Početkom 90-ih se pronašao u turističkoj branši koja je zbog Domovinskog rata gotovo izumrla. Bilo je brojnih otpuštanja, drugih poslova baš i nije bilo, a živjelo se iz mjeseca u mjesec, ponekad s pola plaće, a ponekad i bez plaće. Dok su kolege iz inozemstva u tim godinama ozbiljnije počele štedjeti za mirovinu, Dražen nije mogao, jer baš i nije imao otkuda. Drugi troškovi bili su bitniji za namirenje.
- Devedesete su me koštale više nego što sam mogao znati tada. Propustio sam najbolje godine za početak štednje. Tih sam godina još bio mlad, bio sam pun energije, ali jednostavno nisam mogao odvajati koliko sam htio. Trebalo je nahraniti obitelj, platiti račune, sanirati razne štete i općenito se nekako snaći – prisjeća se Dražen.
Kada se situacija stabilizirala početkom dviju tisućitih, Dražen je već imao obiteljske obveze, kredit za stan, školovanje djece.
- Svaki put kad bih pomislio: ‘Sada je vrijeme da krenem štedjeti za mirovinu‘, pojavilo bi se nešto drugo. Krov, auto, vikendica... Uvijek je bilo nekih za mene tada ‘važnijih‘ stvari – nastavlja Dražen.
Oko toga kolika će mu biti mirovina i nije previše vodio računa.
- Uplate za mirovinu su išle, ja nisam previše provjeravao koliko je na tom računu. Nekada je to bilo i kompliciranije, nije sve bilo na internetu. Računao sam da će uvijek biti mirovine, da se to lagano gradi i povećava. Ali kad sam išao po prve izračune za mirovinu, ostao sam razočaran. Očekivao sam više nakon cijelog radnog vijeka – priznaje Dražen.
Dražen je računao da će uplate za mirovinu koje mu se odvajaju automatski od plaće biti dovoljne, pa nije uopće razmišljao o dodatnoj štednji, osim povremenom „stavljanja u čarapu“.
- Da sam s 30 ili 35 godina počeo odvajati što sam mogao svaki mjesec i uplaćivao si u treći stup, danas bi imao značajnu ušteđevinu. Mogao bih birati, raditi ili ne raditi, putovati ili ne putovati. Ali tad mi se činilo da imam vremena. E, pa nisam imao – dodaje Dražen.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i AZ mirovinskim fondovima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....