Kada danas zakorači u restoran na splitskoj rivi u kojem radi, nasmiješena, optimistična, brza i spretna, teško je zamisliti da je Kristina de Conti (28) prije petnaestak godina živjela u dječjem domu. Bila je jedna od djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kojih je u Hrvatskoj 2024. godine bilo oko tri tisuće.
U dom sam došla nakon smrti oca. Imala sam 13, možda 14 godina. Bilo je to negdje 2010. ili 2011. godine. Najprije sam bila u domu u Koprivnici, ali sam nakon kratkog razdoblja prebačena u Split jer sam odbijala ići u školu i ikako surađivati. Ipak, u Splitu je sve krenulo na bolje. Sretna sam što sam završila tamo jer je to grad s više mogućnosti. Kad me netko danas pita kakav je to bio dom, uvijek kažem da nije bio ‘popravni‘, kako ljudi zamišljaju. Bio je to dom za odgoj, jedan od najboljih u Hrvatskoj - počinje svoju priču Kristina.
Rutina doma bila je jasna – buđenje u sedam, zaduženja, doručak, škola, učenje, slobodno vrijeme, večera i spavanje. Ali između tih rasporeda, događalo se ono pravo – prijateljstva, nestašluci, podrška.
Mi cure smo se znale i posvađati i smijati do suza. Kad nas uhvati ludilo, radile smo gluposti, ali sve to je dio odrastanja. Neke od najljepših uspomena iz tog vremena su mi te male ludosti - kaže.
Pomoć u svemu
Sjećanja na dom, za razliku od mnogih drugih, za nju su topla, posebice sada, kada na to razdoblje gleda s vremenskim odmakom.
Meni je stvarno bilo lijepo. Čitala sam kasnije po internetu neke anonimne izjave bivših korisnika i ostala šokirana. Ljudi pišu svakakve stvari, a moja iskustva se ne poklapaju s tim. Imale smo što jesti, piti, imale smo topli krevet i nekoga tko te pita kako si. Imale smo jedna drugu, i nekoliko stvarno sjajnih odgajateljica. Nisu svi bili idealni, ali većina je stvarno pokušavala. I dan danas kad mislim na njih osjećam poštovanje - kaže.
Odgajateljice su, priča, često bile i profesorice.
Mogle smo ih pitati bilo što u vezi škole što nam nije jasno. Doista smo imale pomoć u svemu - priča Kristina.
A radilo se i na usvajanju svakodnevnih vještina.
Vikendom bi ujutro, do ručka, imale generalku. Svaka bi dobila svoje zaduženje, a nakon toga bi bile slobodne do večere. Imale smo pravo izlaska do 22 sata. U slobodno bismo vrijeme šetale po rivi, gledale filmove i u to vrijeme posebno popularnog ‘Izeta‘. Dolazio nam je i barba Jure, dostavljač hrane, a nedjeljom bi nas ponekad on i učio kuhati. Sve u svemu, u domu smo dobile osnovne vještine potrebne za život. Imam hrpu prijateljica koje su odrasle s roditeljima i do danas ne znaju kuhati - kaže Kristina.
Kristina je i danas u kontaktu s prijateljicama iz doma. Vezane su na poseban način.
- Imamo WhatsApp grupu, ponekad se nađemo, prisjetimo se svega. Jednoj sam curi bila kuma na vjenčanju. Kad odlaziš, ne odlaziš samo iz neke ustanove, odlaziš iz kuće, iz sigurnosti. Zamisli da si godinama dijelio sobu s nekim, zajedno plakao i smijao se, i onda odjednom... tišina - kaže.
Najveći šok joj je bio upravo odlazak iz doma. No odgajateljice su joj, govori, značajno pomogle u tome procesu.
- Imala sam sreće jer mi je tata ostavio nešto ušteđevine pa nisam morala kompletno krenuti od nule. Odgajateljice su mi -pomogle da nađem stan i posao. Tako rade sa svima. Doista se maksimalno pokušavaju pobrinuti za svakoga tko izlazi. Kad sam otišla, rekla sam im da mi se više ne javljaju. Mislila sam da želim zaboraviti taj period života. No danas to ipak gledam drugačije i rado ih povremeno i posjetim - priča.
Izazovna i važna promjena
Po izlasku je, prisjeća se, bila prilično tužna. Punu kuću zamijenila je praznim stanom.
- Bilo mi je jako teško. Iza sebe ostavljaš dio života. Provela sam tamo puno godina, u tom periodu navikneš na sve ljude, i one koje voliš i one koje ne voliš. I onda se odjednom probudiš sama u stanu, nema ludila, nema vriske: ‘Dirala si mi majicu!‘ Danas pak u tome miru uživam, no na početku nije bilo lako - prisjeća se kroz smijeh Kristina.
Kaže kako je najizazovniji dio života u domu bila upravo pomirdba s različitim karakterima.
- Živiš s djecom najrazličitijih profila. Imali smo hrpu dječjih svađa, nekada se teško poklopiti sa svima. Na momente je to bilo jako teško. Pitaš se zašto baš ti nemaš ni mamu ni tatu, postavljaš si nepotrebna pitanja, misliš da si ti kriv za sve i da je smak svijeta - iskreno priča.
Ali onda, s vremenom, nastavlja, shvatiš da nije do tebe. Nisi ti problem.
- Bilo je i zadirkivanja druge djece, no ja sam tu znala zauzeti stav tako da se nije ponavljalo. Ljudi krivo gledaju djecu iz doma, no to je opet stvar njihovog odgoja. Ljudi možda ni ne razmišljaju o tome da će nekoga povrijediti. Ako ovo čita neko dijete koje je trenutno u domu, voljela bih da zna da će mu za nekoliko godina biti puno lakše i da će skroz drugačije gledati na stvari. Vjerujem da je brojnoj djeci teško i ovim im putem šaljem tisuću poljubaca - kaže Kristina.
Prošle je godine saznala i da je njezina majka u Rusiji gdje liječi tamošnje vojnike.
- Nevjerojatno mi je da je ostavila djecu, a u ruskim je medijima opisuju kao junakinju. Čak je dobila i njihovo državljanstvo - kaže.
Ipak, unatoč tome, Kristina je danas sretna i zadovoljna djevojka.
- Imam dobar posao, živim u miru, izlazim, zabavljam se, uživam. Što je bilo, bilo je. Jednom kad budem imala svoju djecu pokušat ću im omogućiti sve što ja nisam imala - zaključuje.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Kauflanda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....