U samim počecima karijere i na prvim morskim terenima biologinji i profesorici na PMF-u Zrinki Ljubešić istraživanje jadranskih dubina od stotinjak metara djelovalo je pomalo zastrašujuće. Danas se, međutim, iza nje nalaze mjeseci provedeni na velikim oceanskim istraživačkim brodovima i ekspedicije na Pacifiku, gdje se znanstveni instrumenti spuštaju i do dvije tisuće metara dubine. Put od jadranske obale do otvorenog oceana bio je istodobno profesionalni iskorak i osobna preobrazba.
- Kad se nađete na Pacifiku i spuštate instrumente na 2000 metara, shvatite koliko je Jadran zapravo mala točka na planeti - govori prof. dr. sc. Ljubešić.
Upravo taj susret s oceanskim prostranstvima, daleko od poznatih obala i lokalnih okvira, mijenja pogled na znanost, ali i na odnos čovjeka i prirode.
- Kad prestanete gledati samo jednu točku i vidite širu sliku, promijeni vam se način razmišljanja. Postane jasno koliko smo svi dio jedne zajedničke priče i koliko su granice, koje si često sami postavljamo, u prirodi zapravo besmislene - govori profesorica Ljubešić.
Ekspedicije velikih istraživačkih brodova obično bi trajale mjesec do mjesec i pol dana, a na njima bi bilo pedesetak ljudi, od kojih petnaestak znanstvenika. Za to vrijeme brod u potpunosti funkcionira kao zatvoreni sustav.
- Brod je oaza izoliranog života. Kad ste na njemu i ne pristajete, sve drugo prestaje postojati. Imate jednu mikrozajednicu, kao da ste na Marsu - opisuje Ljubešić.
U takvom prostoru suradnja je nužnost.
- Na brodu se ne smijete s nekim posvađati, jer inače život postane nemoguć. Nitko se nigdje ne može maknuti. Zato se jako puno ulaže u međuljudske odnose i u to da ljudi dobro funkcioniraju zajedno. Slave se rođendani, rade mali pokloni, organiziraju se joga i natjecanja. Na momente sam se tamo osjećala kao dijete u vrtiću. Sve je sjajno osmišljeno i organizirano – prisjeća se dr. Ljubešić.
Teška, ali vrijedna iskustva
Rad se odvija u smjenama, bez prestanka. Radi se 24 sata jer je ekspedicija preskupa da se ne bi maksimalno iskorištavalo svo vrijeme. Za vrijeme ekspedicije prolaze se brojne vremenske zone, ponekad i više njih u danu.
- Ponekad smo znali igrati igru ‘koji je dan i koliko je sati‘. Jednom nam se dogodilo da su nam ručak i večera bili razmaknuti samo sat vremena – smije se profesorica.
More, međutim, zna biti i neumoljivo.
- Kad smo se približavali obali Amerike, bili smo kao podmornica. Udari valova su bili takvi da ništa nije moglo stajati na palubi. Takvi su trenuci prilično zastrašujući. Ako vam nije dobro, nitko neće dolaziti po vas helikopterom. No, iako teška, takva su iskustva iznimno vrijedna. Nisu bitni ni automobili, stanovi ni tko što posjeduje. Važno je samo da svima bude ugodno, da svi na brodu budu nahranjeni i da nema problema. Kad se život svede na to, čovjek se puno bolje osjeća i nema potrebe za ikakvim sukobima – ističe cijenjena znanstvenica.
Iako je radila na velikim svjetskim morima, dr. Ljubešić se svaki put vratila Jadranu. Posebno su fascinantna nedavna istraživanja oko Lastova. Još prije 20 godina otkriveno je da se oko otoka događa specifična cirkulacija valova koja se zbiva samo na nekoliko mjesta u svijetu.
- Kada struja naiđe na otok, umjesto da prolazi pored njega, ona se zavrti i stvara krugove oko otoka. Sličan fenomen poznat je na Havajima, gdje takve cirkulacije podižu hranjive tvari iz dubine na površinu i povećavaju produktivnost mora – tumači.
Njezin zadatak i zadatak njezina tima bio je istražiti kako to utječe na biologiju mora, odnosno sitni fitoplankton koji nema sposobnost samostalnog kretanja, već ih nose struje, a prva su karika u morskom hranidbenom lancu.
- Ispostavilo se da se stanice planktona tijekom dana podižu i spuštaju, čime dolazi do povećane primarne proizvodnje. To pojačava količinu kisika i hranjiva u gornjim slojevima mora, a posljedice se šire i na druge organizme. Oko Lastova je puno ribe, glavonožaca i drugih morskih organizama, što je posljedica upravo ove posebne struje – tumači.
Profesorica ističe da takvi hotspotovi, vruće točke biodiverziteta, trebaju biti zaštićeni.
- Lastovo je već park prirode, ali to nije dovoljno. Postoje planovi za nove zone potpune zaštite, gdje bi se izlov zabranio i omogućilo prirodno razvijanje populacija. Takvi hotspotovi vrlo su važni jer imaju spillover-efekt. Organizmi se od tamo šire i obogaćuju okolna područja. Nama nije cilj zaštititi cijeli Jadran, nego prepoznati ključna mjesta koja održavaju ekosustav – objašnjava.
Iako je danas jedna od naših vodećih stručnjakinja za morsku biologiju, dr. Ljubešić je u ovoj branši završila gotovo slučajno. Za vrijeme studija više su je privlačile slatkovodne vode, no kroz karijeru je na koncu uspjela spojiti oba interesa. Puno je radila i s rijekama, na dinamici vodenog stupca, analizirala kako rijeke poput Zrmanje i Krke donose hranjive tvari u more i kako se slojevi slatke i morske vode miješaju – ili, bolje rečeno, ne miješaju. Na tim mjestima, unutar istog stupca vode, stvaraju se tri potpuno različita okoliša: površinski sloj slatke vode, sloj halokline i dno s punopravnim morem.
- To je fascinantno jer u jednom istom prostoru imate tri ekosustava, tri različita seta života koji međusobno komuniciraju – objašnjava profesorica.
Fizika i optika mora
Na terenima se najviše istražuje upravo to: tko zaista živi u našim vodama, tko su glavni proizvođači i kako energija i hranjive tvari putuju kroz ekosustav. Tu se posebno ističe dinamika malih organizama, koji se mijenjaju doslovno iz dana u dan, i metodologija njihova istraživanja.
- Problem je u tome što tradicionalno uzorkovanje često ne prikazuje pravu sliku. Organizmi su mali, grupirani u agregate koje ne vidimo, i ako ne znate kako pravilno uzeti uzorak, možete potpuno promašiti situaciju. Slično je kao kad pokušavate uhvatiti jato ptica ili rojeve insekata. Ako ne pratite njihov uzorak, dobivate pogrešne podatke – tumači znanstvenica.
Tako je, uz pomoć kolegice koja je ranije radila u Americi, počela primjenjivati metode iz fizike i optike mora. Boja mora, refleksija svjetlosti i emisija koju proizvode mikroorganizmi otkrivaju tko je prisutan u vodenom stupcu i u kojim količinama.
- To je revolucija u našem pristupu jer omogućuje da dobijemo pravu sliku ekosustava, a ne samo fragmentarnu, izoliranu informaciju – objašnjava profesorica.
Priča nam o zanimljivostima svijeta koji postoji u našem moru, ušćima i rijekama. Ljudi su, govori, često iznenađeni koliko more duboko ulazi u unutrašnjost. Iako rijeke poput Krke i Zrmanje teku u more, more prodire u njih unatoč malom dotoku rijeke i stvara slojeve koji podsjećaju na rijeku, ali su zapravo morski. Gore je slatka voda, a dolje je more – i to stvara jedinstveni ekosustav.
- Zbog toga možemo reći da Obrovac ima more! Također, često studente šaljem da se kupaju u Prokljanskom jezeru. Tamo je na površini slatkovodni sloj i nožni prsti vam budu gotovo vrući dok plivate. Bakterije u tom sloju toliko aktivno metaboliziraju hranjive tvari da zagrijavaju vodeni stupac. Takve zone iznimno su produktivne jer rijeke donose hranjive tvari koje bogate lokalni sustav, a istovremeno hrane okolna područja. Novigradsko more, primjerice, bogato je ribom upravo zahvaljujući ovom procesu – tumači profesorica.
Nakon godina provedenih na terenu, od ušća rijeka do otvorenog mora, slika stanja Jadrana za profesoricu Ljubešić prilično je jasna – i zabrinjavajuća. Jadransko more, malo i zatvoreno, sve teže podnosi pritisak kojem je izloženo, osobito tijekom ljetnih mjeseci kada broj ljudi na obali višestruko naraste. U vanjskim dijelovima obale bilježe se pojave koje ranije nisu bile uobičajene: slojevi organske tvari na površini mora, nagle promjene u mikrobiološkom sastavu i pojava patogenih bakterija.
– Nalazimo ljudske patogene na otvorenom moru, a njihov izvor su naša naselja, nautičari i infrastruktura koja nije prilagođena tolikom sezonskom opterećenju – objašnjava.
Turizam bez infrastrukture
Mediteran je, tumači, jedan od najosjetljivijih morskih sustava na svijetu upravo zato što je zatvoren i ima slab kontakt s otvorenim oceanom. Svako dodatno opterećenje u takvom sustavu ostaje dugo prisutno.
Istodobno naglašava da Hrvatska nije najveći izvor tog onečišćenja, ali posljedice osjeća jednako kao i druge zemlje.
– Velik dio otpada dolazi s juga Mediterana, iz Albanije, gdje se turizam razvija bez odgovarajuće infrastrukture – kaže.
Uz lokalne pritiske, Jadran sve snažnije osjeća i posljedice klimatskih promjena. One se, naglašava profesorica, u ovako malom i zatvorenom moru vide brže i izraženije nego drugdje.
– Prirodni ciklusi više nisu stabilni. Znanstvenici bilježe neobične cvatove fitoplanktona u razdobljima kada se ranije nisu pojavljivali, slabije zimsko hlađenje mora i nedostatak miješanja vodenih slojeva. Sve to ima izravne posljedice na dostupnost kisika. U nekim dubljim područjima već bilježimo pad kisika, a bez kisika nema života – upozorava.
Jedan od najupečatljivijih pokazatelja promjena je nestanak makroalgi, koje su nekad bile temelj obalnih ekosustava.
– Do prije desetak godina makroalge su okruživale velik dio obale, posebno Istru. Danas ih je sve manje, a na mnogim mjestima imamo golo morsko dno – kaže.
Profesorica pritom naglašava da se globalni procesi ne mogu zaustaviti lokalno, ali da se lokalnim odlukama može značajno smanjiti šteta.
– Klimatske promjene ne možemo poništiti, ali možemo prestati dodatno opterećivati sustav. Ako već znamo koliko je osjetljiv, onda bismo ga barem trebali prestati sustavno uništavati – kaže.
Projekt „Za žene u znanosti“
Ta svijest o potrebi za promjenom i poticanjem različitosti u znanosti prelazi i na druge sfere njezina profesionalnog života, osobito kada govori o ulozi žena u znanosti i vlastitom iskustvu. Profesorica Ljubešić ističe da je jedna od stvari koje su nju osobno u tom kontekstu značajno osnažile projekt „Za žene u znanosti“ (National L’Oréal-UNESCO For Women in Science), koji se u Hrvatskoj dodjeljuje već dvadestugodinu zaredom. Riječ je o programu kojim se nagrađuju i potiču mlade znanstvenice u prirodnim i interdisciplinarnim znanostima, i to kroz četiri stipendije u vrijednosti od 5.000 eura. Ova inicijativa UNESCO-a i L’Oréala tako želi smanjiti jaz u zastupljenosti žena u istraživačkoj zajednici. Profesorica Ljubešić i sama je bila dobitnica ovog priznanja, a sada je već godinama dio stručnog povjerenstva koje odlučuje o najboljim prijavama.
– To je jedno od najboljih povjerenstava u kojima sam ikad radila. Okuplja izuzetno kvalitetne ljude i način na koji se vodi rasprava i donose odluke za mene je veliko učenje – kaže.
Proces evaluacije, dodaje, nikad nije jednostavan.
– Godišnje se javi šezdesetak kandidatkinja, a nagrada je samo nekoliko. To znači da velik broj iznimnih znanstvenica ostane bez priznanja, ne zato što ne vrijede, nego zato što je prostor ograničen – objašnjava.
Dalje tumači u čemu je važnost ovoga priznanja, i to na vlastitom primjeru. Biologija je, govori, oduvijek slovila kao „ženski fakultet“, barem kada je riječ o broju studentica. No, ta se ravnoteža rijetko preslikavala na hijerarhiju moći i odlučivanja.
– Žena u sustavu ima puno, ali na vodećim pozicijama ih je znatno manje. Dovoljno je pogledati povijest našeg fakulteta ili Sveučilišta u Zagrebu. Imali smo jednu rektoricu i tek sada treću dekanicu. Sve ostalo bili su muškarci – kaže.
Takav nesrazmjer, ističe, nije specifičan samo za znanost, ali je u njoj dugo bio posebno vidljiv. Žene su često bile one koje su nosile velik dio tereta rada, dok su priznanja i napredovanja dolazila sporije.
– Činjenica je da su žene često bile podrška sustavu i muškim kolegama koji su onda brže napredovali. To nije zdravo. Nije dobro da žena radi, a netko drugi bere plodove njezina rada – naglašava.
Ipak, promjene su vidljive. Sporije nego što bi mnogi željeli, ali ipak se događaju.
– Danas se više govori o doprinosu, o vidljivosti i o tome tko je zaista nešto napravio. To je važno jer žene često funkcioniraju drugačije – više timski, više podržavaju zajednicu – ali to ne znači da njihov doprinos treba ostati nevidljiv – kaže profesorica.
Iskustva s terena, osobito na istraživačkim brodovima, dodatno su joj osvijestila razlike u kulturama rada. Na američkim istraživačkim brodovima, prisjeća se, rodna hijerarhija gotovo da nije postojala.
– Prvi put kad sam se ukrcala na američki brod, bila sam fascinirana. Nije bilo muško-ženske podjele. Drugi je oficir bila žena, znanstveni tim mješovit i nitko to nije dovodio u pitanje. Situacija na domaćim brodovima, osobito na početku moje karijere, bila je znatno drugačija. Iako sam bila voditeljica istraživanja, posada me nije htjela slušati. Morala sam govoriti što treba raditi muškom kolegi, a on je onda prenosio moje upute. To je bilo potpuno neprihvatljivo, ali tada jedini način da se posao odradi – prisjeća se.
S vremenom se i to počelo mijenjati, osobito s mlađim generacijama, no otpori nisu nestali preko noći. Za nju je ključno da se kvaliteta i doprinos prepoznaju, bez obzira na spol.
– Nije poanta da netko napreduje zato što je žena, nego zato što radi izvrsno. Ali isto tako, ako je žena stalno u sjeni muškarca, to nije dobra energija ni za koga – naglašava.
Unatoč svemu, vjeruje da se smjer polako mijenja.
– Za dobar sustav potrebne su obje energije. Kad surađujemo i priznajemo jedni drugima doprinos, tada svi napredujemo – zaključuje.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i L‘Oreala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....