Ustajanje ranije često se spominje kao čudesna navika uspješnih ljudi, ali rijetko se govori o tome kako ona izgleda u stvarnom životu, izvan motivacijskih citata i savršeno posloženih jutara s društvenih mreža. Što se zapravo događa kad alarm zazvoni pola sata ranije nego inače? Donosi li to više mira, bolju organizaciju ili samo dodatnu borbu sa snom?
Kako bi to provjerili, tri osobe odlučile su promijeniti svoju jutarnju rutinu i ustajati ranije tijekom određenog razdoblja. Bez velikih planova i nerealnih očekivanja, samo s idejom da si ukradu malo vremena prije nego dan preuzme kontrolu. Njihova iskustva razlikuju se, ali povezuje ih jedno pitanje: može li tih nekoliko dodatnih minuta ujutro zaista promijeniti način na koji doživljavamo dan koji je pred nama?
Ivan (35): ‘Ako ću ustajati ranije, želim to i iskoristiti za nešto‘
Prvih par jutara ovog jednotjednog eksperimenta počelo je identično. Sat na ruci mi vibrira ranije, u 6.15, dok se kroz prozor mogao vidjeti prosinac u svojem najcrnjem izdanju. Još je par dana do najkraćeg dana u godini, pa Sunce niti ne razmišlja ustati zajedno sa mnom. Spuštam noge na pod, fulam papuče, pod je hladan. Išuljam se iz spavaće sobe, da ne probudim ukućane. Dok još svi spavaju, točim vodu i džezvu i spremam sve za prvu kavu. Prekipim ju tri puta, dodam šećer, stavim malo hladne vode i pustim ju par minuta da se slegne.
Prvih par dana bilo mi je čudno biti prvi. Čak ni pas nije došao provjeriti što ja radim, previše je rano to bilo za nju, pa se okrenula u svojem krevetiću prema zidu, kao da mi daje do znanja da ovaj eksperiment ne nailazi njeno odobrenje. I dalje sam sam u kuhinji, jedini zvuk koji se čuje su mjehurići u kipućoj vodi. Kroz prozor kuhinje ne vidim niti jedno drugo svijetlo u obližnjim zgradama. Cijeli kvart još spava, osim šestice koja taman ulazi u zavoj pa cvili.
No, donio sam odluku, ako ću već ustajati ranije, onda želim to vrijeme iskoristiti za nešto. Četvrtog dana napravio sam eksperiment, pa sam na brzaka napravio palačinke. Taj eksperiment naišao je na opće odobravanje, čak i pseće, ali i moje. Možda Amerikanci u serijama ipak nisu ludi kada rade palačinke svako jutro?
Eksperiment s palačinkama je ipak ostao jednokratna stvar. Vratio sam se na svoj uobičajeni doručak: kombinaciju cornflakesa i zobene kaše. Međutim, s jednom bitnom razlikom. Sada nisam žurio, uzeo sam si vremena. Sjeo sam za stol, lagano jeo. Neke dane sam čitao ebook koji sam davno skinuo, a druge sam čitao sve ono što sam davno spremio u read later aplikaciju. Dobio sam dvadesetak minuta samo za sebe, u miru. To novo jutarnje vrijeme dalo mi je dovoljno prostora da se bez žurbe otuširam i spremim, ne stvarajući gužvu u kupaonici. Pas je bio najsretniji - umjesto pola sata brzog obilaska kvarta, dobila je 45 minuta šetnje.
Nisam bio siguran hoću li izdržati buđenje 45 minuta ranije, ionako se budim dva sata prije posla, a sat vremena bilo bi definitivno previše. Ali dvadesetak minuta? To je sweet spot. Dovoljno da se osjećam kao da imam jutro, a ne samo tranziciju iz kreveta u ured.
Jesam li imao više energije za dan? Apsolutno. Umjesto da dođem na posao već umoran od jutra, dolazio sam pomalo pribraniji. U ovo predblagdansko vrijeme, kada su rokovi kraći, a zadataka je sve više, svaka dodatna mrvica fokusa je važna. A ta mirna kava ujutro nekako mi je postavila ton, ako mogu proći jutro bez žurbe, mogu i radni dan bez panike. Budući da mi je buđenje bilo ranije, a time i doručak, svi ostali obroci u danu su se također pomaknuli. Najbitnija stvar je ta što sam večerao ranije, stoga sam i nekako mirnije spavao.
Najviše mi se promijenila kava. Do sada sam je uvijek pio s nogu, često čak u to go šalici dok šećem psa po parku ili dok se oblačim. Tako se šalica uvijek sa mnom selila po stanu. Samo što nisam i zube prao kavom. Sada si uzmem tih desetak minuta nakon doručka da sjednem, popijem kavu za stolom, u miru. Ne jurim, samo sjedim s toplom šalicom i čitam. Uz leći u krevet navečer, ovakva jutra su mi postala najdraži dio dana. Hoću li nastaviti? Definitivno.
Ida (37): ‘Ako pitate mene, i 10 ujutro je dobra rutina‘
Nikada nisam bila jutarnji tip osobe koji s entuzijazmom ulazi u dan, osim ako nisam na moru. Znate i sami da je na moru sve lakše. No, u posljednje vrijeme stalno nailazim na ispovijesti ljudi koji su ranijim ustajanjem uspjeli poboljšati neke aspekte života, postali zadovoljniji sobom i drugima te stvorili zdrave navike. Rutina ranog dizanja čak je „opjevana“ u knjizi „The 5 AM Club“ autora Robina Sharme koji glorificira ustajanje u cik zore jer smatra da tako maksimalno možemo iskoristiti jutro za rad na sebi i fokusiranje na dan pred nama.
Svjesna sam toga da je za uspjeh važna disciplina, no pet ujutro činilo mi se previše ekstremnim potezom jer još nisam savladala ni ustajanje u osam. Ipak, da si malo začinim rutinu i isprobam nešto novo, zadala sam si zadatak da tjedan dana dosljedno ustajem sat vremena ranije jer tko zna, možda mi se svidi, možda nađem neku svrhu u tome.
Moja jutra obično izgledaju uvijek isto – navijem si budilicu u 10 do osam, kad zvoni, odgađam alarm još 10 minuta i tek onda ustajem. Obavljam jutarnju higijenu, odijevam se i na brzinu si radim sendvič ili, ako kojim slučajem imam vremena, napravim si malo bolji doručak koji obavezno ponesem na posao. Pritom me moja tri mačka znatiželjno gledaju, kao da mi žele poručiti „kamo žuriš, daj si vremena, budi kao mačka“.
Kako su tek bili zbunjeni kad sam odjednom bila budna točno u vrijeme kada oni počinju sa svojom jutarnjom trkom po stanu. Prvog dana ranijeg buđenja osjećala sam se kao da nisam spavala tri dana, toliko sam bila umorna. Nije pomogao ni tuš, a ni hladna voda po licu. Ipak, kad sam već ustala, bilo bi šteta prebaciti se opet u krevet pa sam odlučila napraviti si kraljevski doručak. Tako zovem obična pečena jaja i tost s usitnjenim avokadom, obogaćen začinima, maslinovim uljem i limunovim sokom. Jer, avokado je puno boljeg okusa kad se oplemeni dodacima. Osim toga, napravila sam što već dugo nisam – skuhala si kavu uz doručak. Nemam naviku, poput mnogih, piti kavu na prazan želudac vrlo rano ujutro, jer mi izaziva žgaravicu i loše utječe na probavu. Ali ovo ustajanje, pomislila sam, idealna je prilika da u miru i tišini popijem kavu, naravno, nakon doručka.
Nakon što sam jela, ostalo mi je još pola sata do trenutka kada moram krenuti na posao pa sam to vrijeme iskoristila za kavu i zadnje pripreme za blagdane. Pregledavala sam recepte za kolače, smišljala još neke ideje za poklone. I moram priznati da su dolazile jedna za drugom. Pripisala sam to sporom jutru i kvalitetnom doručku, ipak ima nešto u tom ustajanju. Na posao sam došla nekako svježija i puna elana, no nakon ručka mi se energija samo spustila i počela sam opasno zijevati. Toga dana legla sam u krevet u 10, što mi se gotovo nikada ne događa. Bila sam premorena.
Sljedećih nekoliko dana mi je ustajanje sat vremena ranije izgledalo kao kazna, a ne nagrada. Doručke sam uredno pripremala i jela, pila kavu uz čitanje vijesti ili par stranica knjige. Rado bih ujutro i pospremala, ali nisam htjela bučiti jer su ukućani spavali snom pravednika. Blago njima.
Iako je tijelo rob navika i treba mu neko vrijeme da prihvati drugu rutinu, ustajanje u 7 i 15 mi je bilo izrazito teško jer bih u tim trenucima dala sve da mogu odspavati još pola sata. Ali znate što, drago mi je da sam pokušala. Možda sam si trebala zadati veći vremenski okvir da se naviknem na novu rutinu, ali nisu svi za sve. No, uvijek postoje vikendi i godišnji. Tada ne moram ustajati u sedam da bih si napravila doručak, popila kavu i u tišini se posvetila sebi. I 10 ujutro je jednako dobra rutina!
Tena (31): ‘Već drugi dan sam primijetila promjene‘
Cijeli jedan tjedan budila sam se pola sata ranije nego inače. Ne zato što sam odlučila postati jutarnji tip ili jer sam pročitala motivacijski citat koji me preobratio preko noći, nego iz čiste znatiželje. Htjela sam vidjeti hoće li se u tih trideset minuta dogoditi nešto čarobno ili ću samo biti pospana verzija sebe s podočnjacima. Prvi dan bio je, očekivano, mali šok za organizam. Alarm je zazvonio prerano, tijelo je ustalo, ali je mozak još tražio gumb za odgodu stvarnosti. Ipak, u toj tišini jutra bilo je nešto ugodno, kao da sam ukrala vrijeme koje mi inače uvijek izmiče.
Svako jutro započinjala sam s malo čitanja. Ne ambiciozno, bez cilja da promijenim život ili postanem pametnija osoba, nego čisto da dan ne krene odmah u petoj brzini. Knjiga je bila lagana, taman da me razbudi, a da me ne preoptereti. Već drugi dan primijetila sam da čitam pažljivije nego navečer, kad mi se oči zatvaraju nakon tri stranice. Ujutro mi je koncentracija bila tiša, stabilnija, bez onog večernjeg umora koji sve pretvara u mehanično prelaženje preko teksta.
Kako je tjedan odmicao, ujutro sam počela i malo pospremati stan. Ništa spektakularno: posložena kuhinja, namješten krevet, stvari vraćene na mjesta gdje barem glume red. Taj mali jutarnji red davao mi je iluziju kontrole nad životom, što mi je bilo iznenađujuće motivirajuće. Stan je izgledao bolje, a ja sam se osjećala kao osoba koja ima stvari pod kontrolom, makar do prve nepredviđene situacije. Ponekad bih u tom vremenu i odradila kratko vježbanje ili si bez žurbe pripremila doručak, umjesto da ga jedem usput ili preskačem.
Kava je bila poseban ritual. Pila sam je polako, u tišini, bez skrolanja i žurbe. To nije bila samo kava, nego mali jutarnji luksuz. Čak i za vikend, kad sam otišla na more i raspored se potpuno promijenio, ustrajala sam u tom ritualu ranijeg ustajanja. Probudio me zvuk mora i svjetlo koje je ulazilo kroz prozor, ali osjećaj je bio isti – imala sam vrijeme samo za sebe prije nego što dan stvarno počne.
Do petka sam shvatila da se ne osjećam umornije nego inače, čak naprotiv – bila sam smirenija i spremnija za dan. Na kraju tjedna zaključila sam da me tih pola sata nije pretvorilo u novu osobu, ali mi je donijelo osjećaj da jutro pripada meni. A to je, u ovom brzom ritmu, poprilično velika stvar.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Francka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....