Vila Batory, jedan od reprezentativnih primjera nadaleko poznate osječke secesije, napokon je dobila vlasnika koji je nakon deset godina muke s državnom birokracijom napokon uspio kupiti ovaj, kako ga stručnjaci nazivaju, “osječki secesijski bonbon”. Branko Ostović, poznati osječki filantrop, mecena i humanitarac, koji se prije više od deset godina povukao iz aktivnog poslovnog svijeta u kojem je izgradio vrlo uspješnu bankarsku karijeru, napokon je ostvario svoj višegodišnji san i kupio zgradu smještenu na zemljištu od 3000 četvornih metara na križanju Radićeve i Reisnerove ulice.
- Napokon je i ta priča dobila epilog. Ponosan sam na činjenicu da sam konačno uspio ostvariti svoj davni naum i kupiti tu, nekoć prekrasnu zgradu kojoj samo želim vratiti njezin stari sjaj, onako kako ona to zaslužuje i kako to zaslužuju ljudi koji su je projektirali i gradili. Ništa više i ništa manje od toga - potvrdio je za Nedjeljni Jutarnji kupovinu Vile Batory Ostović, koji se, kako je i sam rekao, već deset godina spominjao kao najozbiljniji potencijalni kupac ovog nekoć prekrasnog labuda, od kojega su državne ustanove potom učinile ružno pače, kojemu Ostović sada želi vratiti puni sjaj i bjelinu kakvu zaslužuje.
- Iskreno, kad sam prvi put ušao u nju, došlo mi je da zaplačem koliko sam bio tužan i očajan zbog njezina izgleda. To je za mene bio strašan prizor, ali ja ću to riješiti - poručio je naš sugovornik, koji ističe da s Vilom Batory nema nikakvih posebnih planova. Najvažnije mu je da ona ponovno bude osječki dragulj i motiv za razglednice.
Otvoren za inovativne ideje
- Nemam nikakvih planova. Kupio sam je iz čiste ljubavi prema gradu i prema ljepoti. Meni je 68 godina i stvarno nemam nikakve planove s tom zgradom, samo je želim vratiti gradu, da ponovno bude na ponos. Kako gradu, tako i sebi. Možda bi se moglo reći da želim od nje napraviti još jedan vrijedan osječki spomenik - rekao je Ostović, priznavši i kako je u proteklih mjesec dana, nakon što se pročulo da je kupio Vilu Batory, imao nekoliko različitih prijedloga o njezinoj budućoj namjeni.
- Bilo je doista raznih prijedloga, ali ništa od toga nije me zaintrigiralo do te mjere da bih se u to upustio. Neću bježati od toga da se njezin interijer može u budućnosti iskoristiti za neku posebnu namjenu i, ako se pojavi netko s idejom koja će mi se svidjeti, možda bih se i upustio u neku plansku akciju. No, o tom potom. Sada sam usmjeren samo na to da je obnovimo. Kako sam pred krajem životnog vijeka, jedino što želim jest da napravim nešto prelijepo, a poslije... Što bude! - istaknuo je Ostović, koji je već angažirao arhitektonsku kuću koja će mu izraditi konzervatorski elaborat za obnovu Vile koja ima status kulturnog dobra Republike Hrvatske, tako da se svi radovi koji će se na njoj i u njoj izvoditi moraju uskladiti sa strogim konzervatorskim uvjetima i propisima poštujući njezino izvorno stanje i, po mogućnosti, uz upotrebu istih materijala. Pri tome se, naravno, ne smije mijenjati niti njezin osnovni prostorni raspored, drvena obloga i stubište s galerijom na katu.
- Arhitekti su već počeli raditi na elaboratu, a imam i dogovor za sljedeće projektantske poslove koji će doći na red nakon što prođe konzervatorski elaborat. Kad će sve biti gotovo? Što se mene tiče, najbrže moguće. To ponajprije ovisi o brzini institucija i birokracije, odnosno vremenu u kojem ću pribaviti sve potrebne dozvole. Nakon što dobijem sve dozvole, radovi će biti završeni u roku od godinu dana. U to sam uvjeren i što se tiče financijskih sredstava i organizacije posla - zaključio je ovaj samozatajni Osječanin o čijem se životu već godinama raspredaju gotovo pa legende, a on, kakav već jest, uporno odbija otvoriti vrata svoje privatnosti i podijeliti je s javnosti.
Strast za automobile
- Mislim da za time nema nikakve potrebe. Ja sam samo običan čovjek koji je u životu puno radio, i još uvijek radim. Nisam javna osoba i zato nemam želju ni potrebu na takav se način isticati - poručio je Ostović, koji ipak ne može ostati nezamijećen kada se pojavi na osječkim ulicama u jednom od svojih luksuznih i raritetnih automobila.
Ostović je, naime, poznat kao najveći hrvatski kolekcionar rijetkih i skupocjenih automobila poput kabrioleta Rolls-Royce Phantom Drophead Coupe iz ograničene serije Spirit of Ecstasy, jedan od samo 35 takvih koji su proizvedeni, ili recimo Alfa Romea 8C Spyder, Porschea 911 Sport Classic odnosno Rolls-Roycea holivudske legende Freda Astairea. Za svoje limene ljubimce Ostović je svojevremeno napravio i posebno uređen prostor u kojem ih je garažirao, a onda je prije nekoliko godina odlučio rasprodati većinu svoje kolekcije. Sebi je ostavio tek jedan manji dio, kako bi i dalje mogao uživati u toj svojoj strasti. Ni o tome ne voli govoriti javno. I to je dio njegove intime, kao i ono što radi u humanitarnom smislu, a s čime su upoznati smo oni kojima je ovaj čovjek financijski pomogao.
Doduše, poznate su njegove višemilijunske donacije Kliničkom bolničkom centru Osijek za kupovinu različitih dijagnostičkih uređaja i opreme, no manje je poznato da je njegov novac pomogao brojnim siromašnim i bolesnim osobama, ljudima u potrebi, humanitarnim udrugama, poput primjerice “Rijeke ljubavi”, koja skrbi o tisućama socijalno ugroženih Osječana. Svime time Ostović se ne želi javno hvaliti. Od njegovih prijatelja doznajemo kako ne želi da se ta priča potencira, jer mu ne godi takva vrsta pozornosti, zbog koje bi se osjećao neugodno. I nije pri tome lažno skroman, nego doista tako misli i osjeća. Za one koji se pitaju čime sve to financira dovoljno je izdvojiti samo jedan detalj, a to je činjenica da je bio osnivač banke Sonic, koju je razvio te prodao talijanskoj Banco Popolare.
Ostović je, zapravo, rijedak primjer čovjeka koji ima financijsku moć, ali koji je ne potencira niti se bahati. Jedan primjer za to je i činjenica da se Osijekom nikada u svom kabrioletu Rolls-Royce nije provozao sa spuštenim krovom. Njemu takva vrsta slave ne treba. Kupovina Vile Batory, pak, može se promatrati i kao altruistički čin. Kako, naime, drugačije nazvati to što je jedan čovjek odlučio uložiti najmanje 45 milijuna kuna samo zato što želi spasiti jedan povijesni gradski biser, zgradu koja govori o nekoj slavnijoj i bogatijoj, urbanijoj essekerskoj prošlosti, kada se gradom upravljalo planski i sa smislom za estetiku, ali istovremeno vodeći računa i o tome da sve što se radi i gradi bude optimizirano i u skladu s prostornim, urbanističkim, demografskim i inim planovima i potrebama.
Ostović je za kupovinu ruinirane zgrade, naime, izdvojio gotovo pet milijuna kuna, no zahtjevni i skupi radovi koji ga očekuju, prema slobodnoj procjeni stručnjaka, stajat će najmanje 40 milijuna kuna. I sve to iz čistoga gušta. Iz ljubavi prema ljepoti i prema gradu. A, da se u dvorištu na križanju Radićeve i Reisnerove doista krije prava osječka Pepeljuga među zgradama, potvrđuju i riječi Grgura Marka Ivankovića, povjesničara umjetnosti iz Muzeja Slavonije u Osijeku, čovjeka koji je posljednjih godina puno vremena i rada potrošio na proučavanje njezine povijesti sa željom da potakne odgovorne da joj podare novi život. Podsjetimo, Vila Batory izgrađena je 1906. godine prema projektu osječkog graditelja Otta Struppija kao vila upravitelja Paromlina Union, tada jednog od najvećih mlinskih postrojenja u okolici, koji se nalazio neposredno uz Vilu. Inače, riječ je o jedinoj zgradi bogate osječke secesije koja je planski građena kao stambeni prostor za jednu obitelj. No, 1928. godine prenamijenjena je i preuređena u sanatorij dr. Julija Batoryja i dr. Karla Weissmanna, poznatih i priznatih osječkih liječnika.
Omiljeni motiv razglednica
- Sanatorij je bio uzoran za cijelo ovo područje, a mnogim liječnicima bila je velika čast postati stipendistima ili praktikantima u njoj, jer su ondje stjecali velika iskustva - ispričao nam je Ivanković prije godinu dana kada smo zajedno obišli zgradu, koja je nakon 2. svjetskog rata nacionalizirana i oduzeta tadašnjim vlasnicima, ali joj je namjena ostala ista, pa je od 1947. do 1998. godine u njoj bila Ortopedska bolnica sa 50 kreveta. Inače, vila je nakon prenamjene u klinički sanatorij bila dograđena prema nacrtima uvaženog osječkog graditelja Franje Dlouchyja. Kada su stručnjaci Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Osijeku radili njezin dosje, napisali su, između ostalog, kako “pomalo bajkovit izgled Vile okružene zelenilom odlikuje arhitektura ladanjskog tipa”.
- Vila je bila čest motiv starih osječkih razglednica, ali i slika uglednog osječkog slikara Guide Jenyja - rekao je Ivanković. Uglavnom, Vila je posljednjih godina bila u vlasništvu KBC-a Osijek, čije uprave nikada nisu htjele, mogle ili znale raspolagati njome na adekvatan način. No, još je žalosnije što je godinama nisu znali ni prodati. I tako sve donedavno, kad je naša nevjerojatno troma birokracija napokon našla način da ovaj dragulj stavi na tržište. Srećom, Ostović je bio dovoljno strpljiv.
