REPORTAŽA MARIJA PUŠIĆA

SPECIJALNI IZVJEŠTAJ: KAKO SMO ZA DVA DANA KUPILI KALAŠNJIKOV 'Ovo je 'srbijanka', tu je i okvir sa streljivom. Znam da ste novinari i baš me briga'

    AUTOR:
    • Mario Pušić

  • OBJAVLJENO:
  • 19.01.2020. u 17:16

Robert Fajt / Hanza Media

Reporter Jutarnjeg Mario Pušić kupuje automatsku pušku

 

Kalašnjikov. Možemo li mi kupiti kalašnjikov? - pitao me urednik Nedjeljnog.

- Ne znam, nisam nikada bio u takvoj situaciji. Možemo probati - rekoh mu.

Bio je utorak, kasno poslijepodne, tri dana nakon masakra u Splitu.

U petak, nešto poslije 20 sati, u mom prtljažniku bio je spremljen AK-47, odnosno njegova kragujevačka inačica “srbijanka”, spremnik za njega pun streljiva i nastavak na cijev za tromblon.

- Očito možemo - bilo je moj odgovor.

Mi smo, dakle, doista kupili automatsku pušku na crnom tržištu, drukčije i nismo mogli jer je ona zabranjena za upotrebu za građane i legalno se ni ne može kupiti.

Posao smo realizirali u samo 50 sati u središtu Karlovca i automat smo platili 600 eura. Baš poput nas, ovo je mogao napraviti bilo tko. Za razliku od nas, koji smo odmah oružje predali policiji, mnogi ga mogu upotrijebiti za loše stvari, recimo, nedaj Bože, ako požele ispraviti loš rad institucija, istjerati svoju pravdu ili pokazati njime mišiće u jednom danu vlastitog ludila.

Šokantan splitski slučaj pokazao je koliko je to lako, ali i koliko može biti tragično. Policija istražuje kako je Filip Zavadlav došao u posjed ovog opasnog oružja, a s obzirom na to da je ono vojnog porijekla, u to su uključili kolege iz vojne policije, SOA-e i VSOA-e. Ako to ikada doznaju, Zavadlavovu pušku zasigurno neće povezati s nekim većim krijumčarskim lancem ili pak opakim trgovcem ilegalnog oružja, nego prije s tavanom ili podrumom nekog branitelja koji se skinuo ‘95., ostavio si AK-47 kao ratni trofej, pa ga sada prodaje za parsto eura kako bi zakrpao minus na tekućem ili riješio ovrhu za struju.

Robert Fajt / CROPIX
 

Naoružani do zuba

Analitičari procjenjuju da na svjetskom crnom tržištu danas ima čak i do 100 milijuna komada ovog oružja. Nosi ime po svojem konstruktoru Mihailu Kalašnjikovu. Malo je poznata informacija da se zapravo radi o plagijatu prvog automata Sturmgewehra, čuvenog njemačkog inženjera Huga Schmeissera. Njega je zarobila Crvena armija te je bio na prisilnom radu u pogonima, u kojima je u poratnim godinama Drugog svjetskog rata osmišljena AK-47. Je li to stvarno točno ili ne, danas je manje bitno, jer se pod imenom kalašnjikov, odnosno AK-47, ta puška više od 70 godina dila po čitavom svijetu. Proizvodila u još 14 zemalja osim u Rusiji te je pritom dobivala razne derivacije, preinake i dorade, što je bio slučaj i u bivšoj Jugoslaviji. Bez obzira na to, nije se mijenjala jedna stvar.

Ona je bila i ostala jednostavna za rukovanje, pouzdana i izdržljiva i kao takva najpoznatija i najraširenija automatska puška svih vremena. Proizvedena je u više primjeraka od ijedne druge jurišne puške, a popularna je u zemljama gerilskog ratovanja. No, jednako tako je dragocjena terorističkim skupinama u Europi. Pokolj na koncertu u pariškoj dvorani Bataclan počinjen je ovom puškom, 130 ljudi ubijeno je inačicom proizvedenom u kragujevačkoj Zastavi, a napad na redakciju Charlieja Hebdoa počinjen je streljivom nabavljenim u BiH. Bila su to dva napada koja su prije nekoliko godina potresla svijet.

Karlovac, 180120.
Reporteri Jutarnjeg lista istrazili su koliko je lako na crnom trzistu doci do Kalasnjikova - kupili su jedan primjerak za 600 eura i za manje od 50 sati.
Na fotografiji: Puska Kalasnjikov u garazi krijumcara.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Samo na području država nastalih raspadom Jugoslavije i njezinih krvavih ratova ostalo je oko šest milijuna komada oružja. Područje Balkana zato je u ovom trenutku najveći svjetski bazen ilegalnog automatskog oružja. Vlade zapadnih zemalja ovom su puškom opskrbljivale kurdske vojnike u Iraku i provladine snage u Afganistanu. Iako je namjena bila borba protiv ISIL-ovih terorista, dobar dio oružja završio je u upravo u njihovim rukama. Kontingent oružja koji je iz Hrvatske poslan za Irak također je, podsjećamo, završio u rukama sirijskih militanata te pobunjenika u Iraku. Prema nekim procjenama, čak 17 posto oružja kojim su pripadnici tzv. Islamske države činili zlodjela po Bliskom istoku potječe iz država s područja Balkana. AK-47 i njegove varijacije bili su im udarne igle.

Srbijanci su i danas naoružani do zuba, tamo je najveća koncentracija pušaka i pištolja po glavi stanovnika u Europi, procjenjuje se da barataju s čak 2,7 milijuna komada pištolja i pušaka, od čega je više od pola ilegalnih. U Hrvatskoj je ta brojka nešto manja od milijuna, što znači da svaki četvrti Hrvat ili svaka obitelj ima po jedan komad oružja. U Hrvatskoj u čak 95 posto raznih kaznenih djela počinjenih vatrenim oružjem bude počinjeno ilegalnim naoružanjem.

Na temelju ovih brojaka stručnjaci procjenjuju da se do automatske puške na ovim prostorima može doći lako, brzo i za relativno mali novac. U Srbiji i Bosni cijena se kreće oko 200 eura, u Hrvatskoj je ona između 300 i 500, a na inozemnom tržištu do 800 eura po komadu. Može se naručiti i online, na dark webu cijena joj iznosi 800 dolara.

Tko je ima

Ovim našim novinarskim istraživanjem u realnom životu i tamo gdje se on odvija, na ulici, htjeli smo dokazati koliko je doista dostupno ovo oružje te ovim tekstom još jednom javnosti ukazati na to koliko je ono opasno, a usput smo se uvjerili da MUP radi doista sjajan posao s akcijama “Manje oružja - manje tragedija” i “Zbogom oružje”, kojima se javnost nastoji senzibilizirati da se vlasnici ovog zla mogu riješiti bez ikakvih posljedica i sankcija, i to potpuno anonimno.

sama akcija kupnje ilegalno oružja, AK-47, izgledala je ovako.

Utorak, popodnevni sati.

OK, odlučili smo kupiti kalašnjikov. Trebamo li se javiti karlovačkim kriminalcima ili braniteljskim strukturama? Je li bolje sjesti u auto i odvesti se linijom nekadašnje bojišnice, sjesti u zadimljenu birtiju s domaćim dečkima, zapiti se, staviti eure na šank i pitati tko je ima? Oružje svakako predajemo policiji, no što ako nas uhvate na djelu ili ako nas slučajna patrola zaustavi s AK-47 u prtljažniku, postajemo li krijumčari oružja i hoćemo li završiti u zatvoru? Pitanje su se redala, ne i odgovori, ali trebalo je nekako i odnekud krenuti. Zato sam informaciju pustio na Facebooku. Htio sam osjetiti kako ljudi dišu po tom pitanju, ono kada vide nečiji status “Kupujem Kalašnjikov”, nadajući se da će u inboks doći nešto konkretno. To se, dakako, ipak nije dogodilo, jer me nitko nije ozbiljno shvatio. Krenule su šale na moj račun, a i sam sam se u njih uključio.

Karlovac, 180120.
Reporteri Jutarnjeg lista istrazili su koliko je lako na crnom trzistu doci do Kalasnjikova - kupili su jedan primjerak za 600 eura i za manje od 50 sati.
Na fotografiji: Puska Kalasnjikov u prtljazniku automobila.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
CROPIX
 

Srijeda, popodnevni sati.

Jasno nam je da moramo biti konkretniji i ići s upitima prema osobama koje bi mogle biti od pomoći. Kriterija nemamo. Jednostavno, uzimamo mobitele u ruke i listamo imenik. Izdvajamo imena ljudi koji bi mogli znati druge ljude, a oni one koji nama trebaju. Okrećemo brojeve i šaljemo poruke. Povratne informacije su sljedećeg tipa: “Ti si lud! Kaj si pukao?”, pa do onih manje ekscentričnih poput: “Ja sam svoj razdužio ‘95”. Shvaćamo da to nije dobar način, pa drugi put mijenjamo strategiju. Moramo stupiti u kontakt s ljudima koje nemamo u imeniku i sjesti s njima za stol, bez mobitela, licem u lice. To je trenutak koji možemo označiti stvarnim i konkretnim početkom naše akcije. Za sutradan dogovaramo neke kave.

Četvrtak.

Ljudi s kojima sada pričamo nisu iznenađeni onime što čuju od nas, njihovi odgovori su ohrabrujući, poput: “Eh, da si se barem javio prošli tjedan”, ili “Vidjet ću, nije to baš tako jednostavno”. Nismo dobili - ni da ni ne. A onda - pun pogodak.

U popodnevnim satima sjeli smo za stol s čovjekom kojega ne poznajemo, ali za njega znamo iz grada. Nije kriminalac, nikad nije osuđivan i ima uredan obiteljski život. On jednostavno nabavlja stvari. Kava je trajala gotovo dva sata.

- Treba nam kalašnjikov - rekoh u jednom trenutku.

Čovjek kao da nije čuo što sam rekao, nastavio je pričati o Karlovcu iz prošlih vremena, kamo se izlazilo devedesetih i što se u to vrijeme sve “šveralo”. Teme su se iscrpile same po sebi. Onda nas je zamolio da odnesemo mobitele u automobil, a to je učinio i on sa svojim aparatom.

- Ne tražite dalje, smatrajte to riješenim. Sutra ga imate. Cijena je 500 eura - rekao je prilično hladno, ne pitajući za namjenu.

Robert Fajt / CROPIX

Pokušavamo doznati ima li je već na lageru ili je nabavlja. Otkriva da ih još od devedesetih godina ima zakopanih 20 komada na tajnoj lokaciji, dobro su konzervirane i vjeruje da su u jako dobrom stanju. Neposredno nakon rata mijenjao ih je za neke stvari, vjerujući da će mu jednom dobro doći, za neki novi rat, prodaju i zaradu, bilo što. Njemu je tada bilo potpuno svejedno, a stvar se nije promijenila ni danas.

Petak, dopodne.

Oko podneva trebali bi realizirati stvar. Čekamo upute, a on se ne javlja. Strpljivi smo, jer telefoni ionako nisu u igri, već neposredan kontakt, a za tako nešto treba vremena. Mi razrađujemo novu strategiju - kako to sve snimiti, kako prezentirati i ispričati? Javljaju se pravna pitanja, što ako nas uhvati policija prije nego što sami kažemo da radimo društveno korisnu stvar, ukazujemo na svakodnevnu opasnost i u konačnici - s tržišta uklanjamo predmet koji bi u jednom trenutku nekoga mogao stajati života. Odlazim u Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, kucam na vrata sobe 321 na trećem katu i kažem ženi da sam došao najaviti i prijaviti da ću uskoro možda doći u posjed ilegalnog oružja. Konzultira se s državnom odvjetnicom i prenosi mi njenu poruku da to rješavam s policijom.

 

Osjećam olakšanje, ako stvari krenu po zlu, tužitelj će mi biti ista ta ustanova, a svoje motive sam im unaprijed najavio. Pri izlasku iz zgrade srećem Antu Ujevića, predsjednika Županijskog suda. Pozdravljamo se, pitam ga kako je i čuva li se, jer je odnedavno na slobodi Zdenko Mrzljak Mrzli, čovjek kojega je osudio na 10 godina zatvora zbog pet kaznenih djela, između ostalog i zbog oružanog pohoda gradskom četvrti Švarča, pucnjave i pokušaja ubojstva dvojice policajaca bombom. Tri godine ranije izrešetao je poslovnicu Erste banke i automobil ugostitelja koji mu je potrubio da se makne s ceste - s kalašnjikovom, dakako. Sudac Ujević kaže da s Mrzlim nema nikakvih problema, vjeruje da se promijenio i da će sve biti OK.

Približava se podne, a mi nemamo nikakvih informacija, što nije dobar znak. Ubrzo stupamo u kontakt. On ne želi raskapati svoju zalihu.

- Hladno je, zemlja je pretvrda, ne mogu to sam kopati, a ne želim nikoga kraj sebe. Ne brinite, riješit ću stvar. Nabavit ću je na drugi način - kaže nam umirujuće.

Ostavite mobitele

Petak, popodne.

Situacija se dodatno komplicira. Kaže da su mu dva izvora zakazala, preostao mu je treći. Sada kaže da će biti teško. Stavljeni smo na led. Bila je to njegova igra, kasnije će nam to biti jasno. Shvatio je koliko nam je stalo do toga da posao realiziramo, znao je da smo sigurni kupci i htio je zaraditi više.

- Možemo to riješiti večeras, ali po cijeni od 600 eura - rekao je konačno.

Svjesni smo da ima pušku i samo izvlači novac. Dogovaramo mjesto sastanka - karlovačka četvrt Rakovac. Vidimo se u 19 sati, on dolazi po nas svojim automobilom i vratit će nas na isto mjesto. Nema telefoniranja i potvrde ili odgode sastanka. Na tome inzistira. Posao je pred realizacijom.

Karlovac, 180120.
Reporteri Jutarnjeg lista istrazili su koliko je lako na crnom trzistu doci do Kalasnjikova - kupili su jedan primjerak za 600 eura i za manje od 50 sati.
Na fotografiji: Novnar Jutarnjeg Mario Pusic drzi pusku.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Novinar Jutarnjeg Mario Pušić s puškom

 

Petak, večernji sati.

Fotoreporter Robert Fajt i ja stojimo na ulici. On ima fotoaparat, iako ne znamo hoćemo li i kako sve to snimiti. S obzirom na to koliko nam je love izvukao, trebao bi pozirati kao maneken, gunđamo jedan drugome, svjesni da se tako nešto, naravno, nikada neće dogoditi. Naučili smo do sada da se u ovakvim poslovima stvari ne planiraju puno unaprijed. Nervozni smo, adrenalin je na najjače, instinktivno se osvrćemo gleda li nas itko, iako stojeći na cesti ne radimo ništa loše. Dolazi automobil, staje i ulazimo u njega bez riječi. Sjedim na suvozačevu mjestu, Fajt je otraga. Pričamo o nebitnim i svakodnevnim stvarima. Lik je nevjerojatno opušten, kao da idemo kupiti ramu za bicikl ili aparat za varenje. Ne znamo kamo idemo, on vozi po gradu.

- Zna li se tko je ovaj koji se roknuo na Popović Brdu - pita, misleći na esploziju koja je nedaleko Karlovca bila smrtonosna za nekoga tko je htio dignuti u zrak kamion lokalnog švercera.

- Još se ne zna. Raznijelo ga skroz, morat će na DNA analizu, ne mogu ga fizički prepoznati - odgovaram

- Što kažu, snijeg sutra? - pita, uključujući brisače da obriše kapi sumaglice koja mu se u njih pretvarala na vjetrobranskom staklu.

- Da, ali tek popodne i ne jako - odgovara Fajt straga.

- Dobro, idem na put, pa mi to odgovara - kaže on.

Staje pred jednom od garaža u nizu. Prije nego što ćemo ući moli da mobitele ostavimo u autu, što i činimo. Iz prtljažnika uzima naprtnjaču. Vadi na pod “srbijanku”, kaže da je ona bila najbrže dostupna, stavlja na nju tromblonski nastavak, a potom vadi i okvir. Pun je streljiva.

Robert Fajt / CROPIX
 

- Je li mi ovo baš trebalo u životu? - prolazi mi kroz glavu, dok glumim da sam kul i pregledavam pušku.

- Nije kalašnjikov - kažem.

- Pa, “srbijanka” je, ne jebi, ista stvar - kaže.

- Odakle je? - pitam.

- Iz braniteljskih krugova - kaže čovjek, ne pojašnjavajući detalje, stavljajući i skidajući okvir s mecima i repetirajući je kako bi dokazao da se ne radi o robi s greškom.

- Okvir je pun? - pitam.

- Da, dobivate komplet - kaže on.

Skriveno snimanje bit će nemoguće, tehnički je neizvedivo, ali bilo bi i prilično nezgodno. Ipak, nakon toliko dogovaranja i pregovaranja odlučujemo čovjeku reći da smo novinari i što zapravo radimo.

- Znam, raspitao sam se i baš me briga tko ste i što ste. Je li to - to? - pita.

Objašnjavamo što radimo, da pravimo priču za novine i da nam trebaju slike.

- Radite što hoćete, ali mene nema, jasno? - kaže grubljim glasom.

Dozvoljava nam fotografiranje u garaži, bez njega dakako. Uz malo nagovaranja pristaje na fotografiranje primopredaje, na slici će mu se vidjeti samo ruka, ali za to navlači rukavice. No, ne samo iz toga razloga - ne želi svoje otiske ostavljati na njoj. Na garažna vrata navlači staru plahtu. Ona je bila u garaži, ali će je ponijeti sa sobom i negdje odbaciti. Ne želi riskirati ni u čemu.

- Jel’ to sad to? - pita nakon nekoliko trenutaka, ali mu se sada u glasu osjetila nervoza.

- Je, gotovi smo, kaže mu.

Karlovac, 180120.
Reporteri Jutarnjeg lista istrazili su koliko je lako na crnom trzistu doci do Kalasnjikova - kupili su jedan primjerak za 600 eura i za manje od 50 sati.
Na fotografiji: Puska Kalasnjikov u garazi krijumcara.
Foto: Robert Fajt / CROPIX
Robert Fajt / CROPIX

Odradili smo još nekoliko snimaka, uzeo je novac, dogovorenih 600 eura. Pušku je spremio u ruksak i vratio je u svoj prtljažnik te nas odvezao tamo gdje nas je i pokupio. Parkirao se kraj mojeg automobila, preuzeo sam pušku i stavio je u svoj prtljažnik. Tada sam doista bio nervozan. Htio sam se što prije riješiti te puške, a Fajt me molio da se još malo strpim jer je morao, sada u miru, odraditi fotografiranje. Zatvaram prtljažnik i zovem policiju na 192. Zbog novinarskog posla glasovi koji se javljaju s druge strane žice na taj broj su poznati, sada ne tražim informaciju o nekom crnokronikaškom događaju, već se “prijavljujem”.

Kažem da radim na istraživačkom novinarskom tekstu o ilegalnoj trgovini oružjem te da sam spletom okolnosti došao u posjed automatske puške, koja se u ovom trenutku nalazi u prtljažniku mojeg vozila. Čovjek smirenim glasom pita gdje sam i predlaže da pošalje ekipu da je izuzme. Imam je mogućnost dovesti i sam, jer nema opasnosti ni za koga. On se slaže te me upućuje u policijsku postaju u karlovačkoj Mačekovoj ulici.

Bez potpisa

Odlazimo do postaje i javljamo se na porti. Tamo imaju pune ruke posla, tako je to petkom uvečer. Prilazi mi policijski službenik kojeg poznajem, igrom slučaja i sam je vidio onu moju prvu objavu na Facebooku. Tada doduše nije mogao ni naslutiti da ću posao realizirati za nekoliko dana i pokucati na vrata policije baš u njegovoj smjeni. Pušku nisam nosio, nego sam je ostavio u automobilu na parkiralištu. U pratnji policajca došli smo do vozila i on je uzeo ono što sam dovezao. Bio je to trenutak istinskog olakšanja.

Zapravo, ne samo olakšanja. Bez obzira na to koliko ponekad bili kritični prema policiji, postupak predaje oružja pokazao se vrlo jednostavnim. Iako je to zapravo jedini mogući način da se izuzme što više opasnih sredstava iz zajednice, on je bezopasan za svakog posjedovatelja ilegalnog oružja i bezopasan za bilo koga. Ne moram ostaviti nijedan svoj osobni podatak, niti potpisati da sam nešto predao. Ja sam u ovom slučaju anonimni građanin koji je učinio dobro i društveno korisno djelo. Zakon štiti moju anonimnost, u mojem slučaju zbog predaje jednog komada automatske puške, ali jednako tako bi bilo da sam dovezao kombi pun oružja i eksploziva.

Robert Fajt / CROPIX
 

Komentar Inoslava Beškera: Bilo bi nam draže da smo dokazali da je ova akcija nemoguća

Oružje služi za ubijanje. Svaki komad oružja je nečija potencijalna smrt. Oružje je opasnije od droga, alkohola i nikotina. Osobito u ruci sumanute osobe. I tu je ključ. Razlog zašto oružjem smiju raspolagati samo ovlaštene i osposobljene osobe. Zašto ono ne bi smjelo biti na slobodnom tržištu.

Ono, kao i svaka zabranjena ili kontrolirana roba, naravno kotira na crnom tržištu. Provjerili smo koliko je lako doći do njega. Ne za uputu, nego za pouku. Ne samo do praktičnoga osobnog naoružanja, kao što su pištolji i revolveri, i inoga u kategoriji B, nego i do vojnoga i policijskoga (ratnoga), u kategoriji A, kamo pripada i famozni kalašnjikov. U Zagrebu se ubijalo i zoljom na Cvjetnom trgu, i bombom u Vlaškoj, u Splitu je radio kalašnjikov.

Nisu posrijedi samo obračuni u „podzemlju“ ni njegovi napadi na novac u bankama, mjenjačnicama ili poštama.

U Centru za socijalnu skrb u Đakovu nije bilo detektora kovina. Sumanut korisnik je ubio djelatnicu koja se za nj najviše skrbila i pravnika. U Zagrebu je tuženi muž pištoljem okončao brakorazvodnu parnicu ubivši sutkinju, suprugu i njezinu odvjetnicu. Na dan tog pokolja obilježavamo Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

Posao je novinara, ne samo istraživačkoga, ispitivati poštivanje ljudskih prava, počev od prava na život, te elemente građanske sigurnost. Fascinantno je da nije trebao ni prikriveni identitet (legitiman kada je zakonitost ozbiljno ugrožena).

Bilo bi nam daleko draže da smo dokazali da je do instrumenta za ubojstvo doći teško ili nemoguće. Na žalost, može se i brzo i lako. A Hrvatska nije iznimka. (Inoslav Bešker)

 

Izdvajamo