STANKO VRTOVEC Priča o zaboravljenom fotografu sa zagrebačke Trešnjevke

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 01.01.2018. u 20:43

stanko vrtovec 14092016 zagreb ispred van gogha fotografija ivan posavec

 

“Rad Stanka Vrtovca jedan je od ključeva za čitanje hrvatske suvremene fotografije, iznimno je važan na ovom polju i među autorima je koji su mojoj generaciji mnogo značili za formiranje. Bio je neviđeni talent. Bio je, uz to, i izuzetan čovjek”, govori Ivan Posavec, koji je svoju novu fotomonografiju snimaka panoramskih formata (Meandarmedia) posvetio kolegama Mitji Komanu, Đuri Griesbachu i - Vrtovcu. Slikar i grafičar Ivica Šiško misli slično: “Zahvaljujući Vrtovcu, veza između grafike i fotografije uspostavljena je na novom nivou. Naravno, i kada se hvali prijatelja treba imati mjeru. No, vjerujte mi, ne pretjerujemo”.

 

Stanko Vrtovec preminuo je ljetos, u kolovozu, u sedamdesetoj godini života od srca. Kako to da nismo čuli za njega, da nije poznat u široj javnosti? Sve troje naših sugovornika, umjetnik Ivica Šiško te fotografi Ivan Posavec i Vladimir Vučinović Čarli slažu se u jednom: bio je po prirodi skroman, uvijek bi odbacivao prijedlog bilo kakvog javnog nastupa, nije se želio isticati, nisu se usudili dirati njegov mir, predlagati mu javne nastupe. Ivica Šiško kaže: “Bio je gospodin, to mu je bilo urođeno. Znam dva prava gospodina, njega i dizajnera Mihajla Arsovskog, a njih dvojica često su i surađivali. Takvo ponašanje proizlazi i iz odgoja i prirođeno je. Puno smo radili zajedno, no nikada se nisam s njim posvađao, takav je bio čovjek da je to nemoguće”.

Autor impresija

Ivan Posavec i Božo Biškupić, kolekcionar i bivši ministar kulture, spremaju se na proljeće 2018. godine napraviti i izložbu posvećenu ovom fotografu jer im je, kako kažu, stalo da njegov izniman opus ne potone u zaborav, da se dostojno vrednuje. Pokazuju mi portrete koje je snimio s uvažavanjem, postepeno me upoznaju s njegovim radom.

Božo Biškupić telefonski mi je ispričao: “Bio je važan fotograf. Osim toga, snimao je mnoge važne umjetnine. Za Muzej Vukovara u progonstvu snimio je 1200 dijapozitiva, i donirao ih tom muzeju. Radio je i grafike. Imam jednu mapu i u svojoj kolekciji”.

Službena biografija Stanka Vrtovca kaže slijedeće: rođen je u Mariboru, 23. studenoga 1947. godine. Završio je srednju kemijsko-tehničku školu, apsolvirao organsku kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Član je Foto kluba Zagreb od 1968., a ULUPUH-a od 1974. godine, ima počasno zvanje kandidata majstora fotografije Foto-saveza Jugoslavije. Izlagao je na stotinjak izložbi, primio je dvadesetak nagrada. U svome radu mnogo pozornosti posvećuje portretima, prirodi i life fotografiji, a onda se posvećuje fotomontažama i nadrealnoj fotografije. “S jedne strane, bavi se nadrealizmom, s druge on je ozbiljan autor impresija”, kaže Ivan Posavec.

 

Student kemije

Neslužbena biografija, pak, kaže da je u djetinjstvu, navodno zbog nekog lijeka, izgubio glas pa je čitav život govorio šapćući, glasnije nije mogao. Bio je estet u svim pogledima, sjećaju se moji sugovornici, uvijek se lijepo odijevao, a i njegov stan na Trešnjevci i vikendica u Zagorju bili su uvijek pomno, do detalja uređeni. Vozio je ljubičastog Spačeka: “U doba kada smo svi sanjali o nekom BMW-u, on je želio upravo ovaj auto s krovom koji se može otvoriti”, kaže Šiško. Dvaput se ženio i dvaput rastao. Nije imao djece.

Po ocu je Slovenac, po majci je iz okolice Varaždina, i to je razlog da je jedan je dio svoje ostavštine donirao Gradskom muzeju Varaždin. Njegov je djed bio, naime, voditelj imanja grofa Bombellesa u mjestu Vinica (grof Marko Bombelles, podsjetimo, važan je za osnivanje šumarskog društva i za razvoj autokluba). Naslijeđene djedove fotografije Vrtovec je donirao.

Otac, Slovenac, nakon što se rastao od Vrtovčeve majke, otišao je natrag u Sloveniju i tamo je sad njegov mlađi polubrat koji brine o fotografovoj ostavštini.

Rođen je u Mariboru, no vrlo su brzo po njegovom rođenju doselili u Zagreb i Stanko Vrtovec zapravo je čitav svoj život proveo na Trešnjevci. Volio se družiti, prijatelje je znao pozivati i u svoju vikendicu u Zagorju, priča nam Vladimir Vučinović Čarli. Ivan Posavec se s Vrtovcem nalazio, do njegove smrti, na tjednoj bazi: “Uvijek smo pričali o fotografiji. Dolazio bi i kod mene, u moj rodni kraj u Dužicu, pa smo zajedno fotografirali, pejsaž, krave i sl”.

 

Studirao je kemiju, u doba kada se odlučuje za zanimanje naime nije postojao studij fotografije, tek krajem šezdesetih je Nikola Tanhofer osnovao katedru za kameru, a studij fotografije na ADU postoji tek od nedavno. Ipak, na zadnjoj se godini studija kemije, a bio je solidan student, odlučio na ovaj životni poziv. Posavec, koji je izvorno studirao veterinu, a potom ADU, s ovim se dijelom biografije lako može poistovjetiti: “Tu potrebu za stvaranjem čovjek nosi u sebi i kad-tad izađe iz njega, to je nešto što čovjek sa sobom nosi, to neko kreativno ludilo”. Stanko Vrtovec se u Fotoklub Zagreb učlanjuje 1968. i vrlo brzo uslijedit će i njegova prva samostalna izložba. Njegov je talent brzo prepoznat, već sedamdesetih, dakle, dobiva titulu majstora fotografije. Vladimir Vučinović Čarli kaže: “Njegovi kolege odmah su shvatili da su Stankove fotografije neobične i izvan standarda” i prepričava jednu anegdotu: “Donio sam jednom svoju fotografiju koja je bila na prvi pogled nadrealizam. Đuro Griesbach, koji je tada bio glavni u fotoklubu, odmah je pozvao Stanka i rekao - ja to ne razumijem, pitaj njega. Naprosto je bio autoritet na ovom području”.

 

Čovjek s pomakom

Uvijek je, nadodaju, imao taj neki pomak. Dok je, primjerice, boravio u Parizu osamdesetih godina, s Fotoklubom, snimao je stolice na travi u francuskoj prijestolnici. Uz Pariz, poznati su njegovi ciklusi Izlet, Rab, Turopolje i sl. Motivi su razni. Ili neuobičajeni kadrovi iz svakodnevice ili nadrealizam, upravo onako kako se i opisivalo uz njegov opus.

Naši će se sugovornici složiti da mu je crnobijela fotografija nekako najprirodnija, iako je znao snimati i u boji. “Napravio je neke važne fotografije za ove prostore. Utjecao je i na generaciju oko Poleta, na Vesovića i na mene. Bio nam je neobično blizak taj njegov kadar. I crni rub, on je sam došao do zaključka o crnom rubu, mi smo o tom učili na Akademiji.” Posavec, dalje, pojašnjava kontekst u kojemu se pojavio Vrtovec, liniju po kojoj se razvijala hrvatska fotografija: “Tridesetih se godina pokazivala ljepota življenja, oblaci i sl., što je tehnički bilo vrlo korektno. Mahom su se fotografijom bavili amateri. Potom su na scenu došli Tošo Dabac i ekipa oko Agencije za fotodokumentaciju u kojoj je bio i Milan Pavić. Dolazi do pomaka, snima se nova država, gradnja tvornica i elektrana, radničke akcije, naravno uvijek s nekim pomakom (npr. ispucana zemlja kod Pavića i sl.). U jednom trenu dolazi do zasićenja ovom vrstom fotografije i počinje nova priča i tu na scenu među ostalima stupa Stanko Vrtovec. Skok je bio postepen, dogodio se krajem šezdesetih. Fotografija se okreće prema umjetnosti, važna je reduciranost, nastoji se izbjeći višak”.

Posavec, dalje, tumači, “poklonio mi je literaturu koja nam je obojici bila značajna, strane, posebno švicarske časopise koji su se bavili fotografijom, a koji u to vrijeme kod nas nisu bili toliko dostupni”.

U Vrtovčevoj kratkoj biografiji stoji i da se osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo zanimati za tehnike dubokoga tiska, pri čemu mu je pomagao lvica Šiško. Šiško i Vrtovec upoznali su se još sedamdesetih u ateljeu Joze Ćetkovića, a desetljeće kasnije počinje njihova intenzivna suradnja.

Nove mogućnosti
 

Josipu Škunci, koji je pisao predgovor jednoj njegovoj izložbi, na pitanje zašto se okrenuo grafici Vrtovec je odgovorio da ga interesiraju nove mogućnosti, odnosno, kako ga je “inicijalno kapkala zamisao da po fotografiji intervenira nekim slikarskim sredstvom, što nije htio, pa se radije priklonio ideji o spajanju fotografije i grafike”. Osim sa Šiškom, surađivao je s mnogim hrvatskim umjetnicima, od Miroslava Šuteja pa nadalje, često je znao snimati njihove radove. Također, bilježio je i umjetničku baštinu na svojim fotografijama. Često je surađivao s Mihajlom Arsovskim, Arsovski je radio prijelom, Vrtovec fotografiju.

A druženja Šiško opisuje: “Radili smo na Trešnjevci. Mi smo, nas nekolicina umjetnika, dobili ateljee koji su se nalazili iznad Društvenog doma ‘Joža Vlahović’, gdje su se često održavale probe folklornih sastava i sl. Ateljei su bili toliko mali da smo ih zvali golubinjacima, no mnogi su željeli baš u njima stvarati. Tamo se stvarala, ja ju tako zovem, trešnjevačka grafika, uz mene su atelje imali i Antun Boris Švaljek i Hamo Čavrk. Puno smo vremena provodili u ateljeima, vladala je kreativna atmosfera. Vrtovec je uspio spojiti fotografiju i originalnu grafiku, bio je nevjerojatno talentiran. A to što je studirao kemiju itekako nam je znalo pomoći u radnom procesu”.

Izdvajamo