Novi Rimac, karlovački genijalac, mladi inovator, wunderkind, uspješni poduzetnik, tvorac igračaka, IT virtuoz... Još otkad je bio u srednjoškolac, što i nije bilo tako davno, na Alberta Gajšaka lijepe se razni epiteti.
- Joj, meni je tako smiješno kad me se toliko veliča – govori 23-godišnjak osmjehujući se kako bi prikrio da mu je zbog toga neugodno.
- Iskreno, ne smeta mi što me zovu novim Rimcem, to mi samo laska jer smatram da je čovjek genijalan. Bolje to nego one fore na račun toga što se zovem Albert, pa kao Albert Einstein, genijalac. Urnebesno. Kao da još nikad u životu nisam čuo tu foru – ističe Gajšak, mladić britkog smisla za humor koji spretno barata sarkazmom.
Još kao maleni dječak imao je velike planove za svoju budućnost. Sanjao je da će jednog dana postati astronaut. S godinama je prilagodio svoje snove i ostvario ih.
- Mislim da sam ja prvi u državi koji je to napravio. Slali smo prije tog dopis u ministarstvo da pitamo je li to legalno i potvrdili su da je – smije se Gajšak. Njegova tvrtka proizvodi 'uradi sam' elektroničke uređaje za edukaciju djece, a danas je jedan od najperspektivnijih startupa u Hrvatskoj s milijun eura prihoda u 2021. godini.
Poput hi-tech legića
- Naravno da uređaji nisu samo za djecu, ali mi ih ciljamo zato što su to pametne STEM igračke koje se slažu iz dijelova poput nekih hi-tech legića. Pritom se nauči nešto o elektronici i programiranju, a finalni proizvod je uređaj koji funkcionira. Polazimo od neke teme o kojoj svi bruje, poput autonomne vožnje koja je tehnološki komplicirana. Mi to simplificiramo i napravimo jako zabavnu igračku, primjerice, autić koji ima kamericu i ekran pa se može samostalno voziti. Igračka dolazi u sitnim dijelovima jer je cijela poanta da ih dijete može samo, uz naša video uputstva, slagati i pritom naučiti nešto o elektronici, a potom autić može spojiti na računalo i programirati kako bi se pokrenuo. Napravili smo nekoliko takvih proizvoda, primjerice, DJ pult zvan Jay-D koji djecu uči obradi zvuka, Chatter koji je poput walkie talkieja preko kojeg šalješ tekstualne poruke, a djecu uči bežičnoj komunikaciji i enkripciji. Prvi uređaj bio je MAKERbuino igraća konzola koju su djeca mogla programirati, a zadnje smo osmislili pretplatu preko koje kupci svaka tri mjeseca mogu dobiti novi proizvod na adresu. Trenutačno radimo uređaje vezane uz NFT-jeve i blockchain kako bismo naučili zainteresirane toj tehnologiji. Naš moto je pretvoriti potrošače u stvaratelje. Pokušavamo djecu naučiti vještinama budućnosti, a ne da samo štrebaju već da i kritički razmišljaju - objašnjava zaneseno.
Gajšak je rodom iz Karlovca. Odrastao je u četvrti Grabrik, a u susjednoj zgradi svoje prostore ima Zajednica tehničke kulture gdje je Albert kao mali krenuo na robotičare. S 11 je već išao na natjecanja na kojima je, kada se danas osvrne, najviše naučio.
Život na Knežiji
Trenutačno, njegov se život odvija u Zagrebu. Živi u stanu na Knežiji s djevojkom Tenom, a zajedno su već više od tri godine. Svoju tvrtku je, pak, preselio na Lučko u, kako kaže, proizvodno-uredski-skladišni prostor od 300 četvornih metara u kojem radi 23 zaposlenika u dobi od 18 do 30 godina.
- Morao sam se preseliti jer u Karlovcu nisam mogao naći ljude koji će raditi sa mnom. Sve je u Zagrebu, a još u Karlovcu nema baš ni toliko fakulteta pa većina kvalitetnih ljudi pokušava otići u Zagreb i onda se nikad ni ne vrate. Zagrebačka klima za zapošljavanje u IT-ju je jako kompetitivna, a problem je što nam je ionako teško naći ljude uz sve velike kompanije. Jedino što možemo napraviti je ponuditi ljudima neku novu priču i odličnu atmosferu – realan je Gajšak.
- Najviše smo radili s distributerima, dućanima i online shopovima koji bi kupovali naše uređaje i preprodavali ih. No onda je krenula korona, svi su počeli paničariti, dućani su se opskrbljivali samo wc papirom i nužnim potrepštinama, a nitko nije htio kupiti STEM igračke pa nam je prihod otišao na nulu. Napravili smo tada jedinu stvar koju smo mogli i totalno smo se prebacili u online prodaju – objašnjava.
To se pokazalo odličnom odlukom jer su uspjeli poduplati prihod za vrijeme pandemije i doseći preko milijun eura, stvoriti vjerne kupce koji kupuju direktno od njih, ojačati brend i zaposliti nove ljude.
- Svi pričaju o STEM-u i tehnologiji, a sreća u nesreći je ta što je pandemija pomaknula svijet 15 godina unaprijed. Svi žele da im djeca budu pametna i da znaju programirati, a naši su uređaji poznatiji nego ikad. No, danas je teže nego ikad proizvesti hardverske proizvode. Problemi u lancu opskrbe su zadnje dvije godine svakodnevica. Od dana kada je pandemija krenula u Wuhanu i kada su se zatvorile prve tvornice, mi imamo probleme i ne možemo nabaviti dijelove. Percipira se kao da nema ničega i da je suša, a nije tako, nestašice su djelomične i naizmjenične. Cijeli lanac opskrbe je poremećen pa tako jedan mjesec nema stakla, drugi mjesec zbog toga nema ekrana, treći mjesec ekrana opet ima, ali onda nema čipova... Trenutno vlada nestašica kartona, to je realan problem o kojem nikome ne priča. Postoje goleme liste čekanja, a mi kutije za naše proizvode čekamo i duže od mjesec dana. I tako to ide iz dana u dan. Prvo covid pa onaj lik koji je zapeo s tankerom u Sueskom kanalu, sve je to utjecalo na disbalans i inflaciju – rekao je mladi poduzetnik.
Posljedice rata u Ukrajini
Taman kad su problemi počeli biti sve rjeđi, počeo je rat u Ukrajini, a to je čak i na Albertov sektor ostavilo posljedice.
- Ukrajina proizvodi 50 posto svjetskog plina neona koji se koristi u poluvodičima i sad će zbog toga biti još manje čipova. Što bi trebali, sjesti i plakati? Pokušavamo izgraditi biznis, a cijelo vrijeme se događaju stvari na koje nitko normalan ne bi ni pomislio, od pandemije do rata. Trebali su mi nedavno doći neki poslovni partneri iz Kanade, no odustali su jer se boje doći u Europu. Vlada golema panika u cijelom svijetu. I kako u toj atmosferi raditi biznis? Jedini način je da nekako, kao Janica Kostelić, voziš slalom između svih tih problema i pronalaziš kreativna rješenja. Primjerice, naše najveće tržište je SAD, a drugo Velika Britanija, stoga nam je i Brexit napravio velike probleme. Treća je Njemačka, zatim Australija, Kanada... Hrvatska je tek šesta. Kada se zbog poskupljenja nije isplatilo često slati robu preko oceana, pohranili smo je u Amazonova skladišta u SAD-u i Velikoj Britaniji, a sada ćemo i u njihova skladišta u Kanadi i Australiji. Radije pošaljemo velike količine robe, tamo je pohranimo i onda lokalno isporučujemo. Morali smo evoluirati jer način na koji smo poslovali 2017. više nije moguć – priznao nam je Albert. On je oduvijek htio napraviti nešto veliko, zato je znao da je najbolje rješenje da pokrene svoj biznis.
- Nikad mi nije bio san raditi za nekoga drugoga, iako bi to kratkoročno sigurno za mene bilo bolje. No, ja svoju tvrtku ionako nisam pokrenuo zbog želje za novcem i slavom već sam htio napraviti nešto veliko i prepoznato u cijelom svijetu. Iskreno, poduzetništvo je vrlo zeznuto. Imam prijatelje iz sektora koji su freelanceri i mjesečno okreću oko 20.000 kn, svi mi se smiju i govore da sam lud jer sam si ja prve tri godine isplaćivao minimalac, a sad radim za plaću koja je ispod prosjeka moje firme. Ali ionako ne radim ovo zbog novca – govori Gajšak koji voli biti sam svoj šef, iako situacija nije uvijek bajna.
Sam svoj šef
Voli tu mogućnost da u potpunosti izrazi svoje želje te da pritom nema nikoga drugog kome se treba opravdavati ni nekoga tko bi preispitivao njegove odluke.
- Imaš slobodu napraviti svoj svijet i svoj proizvod, a to je istovremeno i loša stvar jer nemaš nikoga drugoga za okriviti, za sve si sam odgovoran, a svaka stvar koja u tvrtki ide loše je u konačnici hijerarhijski tvoja krivica. Ako neki zaposlenik loše radi, ti si kriv jer si ga zaposlio, nisi ga obučio... Ali isto tako, ako netko uspije, ako firma super radi i to je tvoj uspjeh jer si to sve uspio oformiti. Biti sam svoj šef je zapravo dosta oslobađajuće – otkriva.
Pitam ga je li zažalio zbog odluke da ne ide na fakultet, a on k'o iz topa odgovara – ne!
- Ljudi su mislili da sam lud, a roditelji nisu u početku podržavali tu odluku zato što žele najbolje za svoje dijete, to mi je jasno. No, ja sam odustao od faksa zato što sam shvatio da ne mogu kvalitetno raditi dvije stvari istovremeno. Ne bi ni tvrtka uspjela niti bih ja završio faks i samo bih bio isfrustriran. Mislim da je to najbolja odluka koju sam mogao donijeti. Bi li mi faks pomogao? Apsolutno bi. U biznis sam ušao ekstremno zelen i bez iskustva, stoga bi mi najviše pomogao neki fakultet iz financija i menadžmenta. Najmanje problema imam u poslovanju s tehnologijom, ali problem je sve ostalo. Kad sam otvorio firmu nisam znao što je tekući, a što je žiro račun, što je poziv na broj, porez, porezne olakšice... Računovođe mi naprave godišnje financijsko izvješće i pitaju me je li u redu, a ja gledam u te papire i nemam pojma o čemu se radi – smije se.
Gajšak je zaključio da će više naučiti u pet godina vođenja firme, nego pohađanja faksa. Nije bilo nimalo lagano, a tempo je u početku bio ubitačan. Radni dan bi mu počinjao oko 10 sati zato što bi išao spavati tek u 4 jer bi zbog vremenske razlike u Kini oko 2 u noći uspostavio kontakt s dobavljačima dijelova. Znao je ne spavati po više od 25 sati u komadu, jednostavno nije imao dovoljno vremena za sve. Puno mu je pomogao Tomislav Car, osnivač i direktor Infinuma, kao stariji i mudriji mentor koji ga je uvijek poticao da sam donosi odluke, čak i kad je bilo teško.
- Bilo je tako neko ludo vrijeme. Sad odem spavati nekad u periodu od 12 do 2 sata i imam normalan bioritam jer ne mogu drugačije normalno raditi. A i najviše stvari u firmi se događa od 9 do 17 sati pa si ne mogu priuštiti da spavam cijeli dan – kaže.
Tko rano rani...
Danas ima znatno lakši tempo. Počeo se brinuti za sebe. Ali i dalje nije jutarnji tip osobe.
- Ne volim se dizati ujutro i mislim da je takozvani The 5 AM Club totalna glupost. Tvrditi da je uspješnost povezana s buđenjem u 5 ujutro prava je besmislica jer smo svi različiti ljudi koji funkcioniraju na različite načine i nema jednog recepta za uspješnost. Ja, recimo, nisam jutarnja osoba. Mrzim se buditi rano ujutro, posebno prije 8, a mrzim i odgađanje alarma, to moja cura redovno radi. Ja imam jedan alarm i to je to. Stvorio sam si psihopatsku naviku da iskačem iz kreveta čim čujem alarm – priznaje Albert.
Ustaje se oko 9 ili 10 sati i cijeli dan provodi u tvrtki. Operativni radni dan mu traje do 17 sati, tada ga, kaže, svi cimaju za rukav i rješava goruće stvari, a potom od 17 do 21 sat vrijeme provede u dubokom, kreativnom poslom. Nakon toga ide u teretanu pa doma u krevet, u društvu djevojke Tene i psa Arčija.
- Volim odspavati punih 8 sati, no prije sam spavao i puno manje, ali tako možeš funkcionirati samo neko vrijeme jer ti se smanjuje produktivnost i gubiš volju. Mislim da ako na poslu trebaš biti kreativan i energetičan to ne možeš raditi neispavan, pod velikom dozom kofeina. Prije sam pio po pet kava dnevno uz nekoliko energy pića. No, prije godinu dana sam potpuno prestao s tim jer sam shvatio da je to dosta utjecalo na anksioznost i paniku oko poslovanja. K tome, imao sam i probleme s nesanicom jer mi je bioritam bio užasno poremećen, a ni kava nije pomogla. Puno sam buljio u ekrane, malo sam spavao, nisam se kretao, predozirao sam se kavom, nisam se zdravo hranio i to je bila dobitna kombinacija da umrem. Kad sam shvatio da ne mogu spavati i da nemam energije, sve sam to odlučio promijeniti – otkriva Albert.
Njegov izbor je Dormeo.
U pozi mrtvaca
- Volim madrace od kojih me ne bole leđa te neke manje i tanje jastuke, što manje 'flufaste', ako je to uopće riječ. Nemam televizor, to je više za boomere, a filmove gledam na laptopu, ali u slobodno vrijeme, a ne prije spavanja. Po 14 sati na dan gledam u ekrane i onda mi se ne da opet kad dođem doma. Pa dobit ću još goru dioptriju nego što već je! Navečer radije razmislim o tri glavne stvari koje sutradan želim napraviti. Čitao sam da je to psihološki trik jer te tvoj mozak podsvjesno priprema da ćeš se time sutra baviti. A na kraju, većinom zaspim s mobitelom u rukama iako znam da to nije dobro – ističe Albert koji ne želi priznati da hrče dok spava, iako njegova djevojka tvrdi suprotno.
Čim se probudi, prvo uzme mobitel u ruke i baci oko na notifikacije, a krevet nikada ne slaže, samo se navečer ponovno uvuče u njega.
Najviše, pak, žali što nema noćni ormarić.
- Imao sam ga prije u starom stanu i u njega sam stavljao hrpu smeća, hordao sam stvari, hlače, hranu... Zato je moja djevojka rekla da ni pod koju cijenu u novom stanu nećemo imati noćne ormariće. Uložila je veto i uzela mi ga je. Sad, jadan ja, imam ruksak kraj kreveta u kojem držim sve što mi treba. Zato ovim putem javno apeliram na Tenu da mi vrati noćni ormarić te da se riješi onih malih stolića bez ladica koji glume noćne ormariće – potužio nam se na kraju Albert.
Napunite i vi baterije kao Albert Gajšak:
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Dormea.