Mihalj Gerštmajer nadgleda berbu. Ovo je prvi puta da je on „gazda“ vinograda u rodnom Zmajevcu i već u glavi vidi promjene koje će uvesti iduće godine. Proširit će redove na dva i pol metra kako bi između mogao proći traktor, kupit će još zemlje te posaditi lozu u obliku „zavjese“, što će biti presedan u Baranji, ako ne i u Hrvatskoj. No, još ove godine se posao radi tradicionalno. Žene beru grožđe u pletene košare, a muškarci ih u putama nose do kočije s konjima na samom kraju reda.
Iza leđa osjeti miris fiš paprikaša koji se miješa s opojnom aromom graševine iz njegove čaše. Poslije berbe je fešta, pravo narodno veselje i u tom trenutku će cijeli svijet stati. Jedino će se zamarati sladorom vina.
Do njega dolazi 8-godišnji Mihalj mlađi kojemu je sve ovo još uvijek igra. Njegov sin koji će jednoga dana naslijediti očev san.
Prošlo je više od 60 godina od ovog dana. Gospodin Gerštmajer, od milja zvani Mišika, danas ima 93 godine. Do prije tri ljeta je još pomagao u vinogradu, ali noge ga više ne služe kao nekada. Iz mladosti mu je još uvijek ostala ljubav prema vinu, kao i pogled na vinograd koji mu je obilježio život.
San mu se, naime, ostvario. Njegov sin Mihalj mlađi koji je ove godine napunio 70. nastavio je tradiciju iza njega. No, loza ovdje ne prestaje. Unuk Ivan Gerštmajer Zelember je također prihvatio put vinogradara te odlučio živjeti od zemlje, u doba kada njegovi vršnjaci napuštaju državu ili traže isključivo poslove u gradu.
Tako da, ovo nije samo tekst o povijesti vinogradarstva i vinarstva u Baranji ili saga o obitelji Gerštmajer. Ovo je ujedno i priča o ljubavi prema poljoprivredi te koliko se ona (nije) promijenila u posljednjih 50 godina.
Kako bi se upoznali s akterima ove štorije potegnuli smo skroz do Zmajevca, malenog mjesta iznad Osijeka. Navigacija nas je dovela podno 35 betonskih stuba koje, na prvu, ne vode nikuda osim na drugu cestu posipanu žutim, mokrim lišćem. Tišinu slavonskih brega lagano uznemiruje samo šušur razgovora. Prateći zvuk došli smo do vinarije u čijem dvorištu je parkiran auto splitskih registracija u koji upravo ulazi stariji bračni par. Riječ je o stalnim gostima, otkrio nam je susjed koji svako jutro poslije doručka svrati na jednu čašicu vina i razgovora.
U tom trenutku dolazi Ivan, najmlađi Gerštmajer, i uvodi nas u prostoriju zagrijanu toplinom peći na drva. Oko nje spava pet udomljenih zvijeri – žuta kujica Ruža, njen sin Brumika, smeđi jazavčar Čečika, mali crni mješanac Moržika te maca Murcika.
U zagrljaj tople sobe obložene crvenom ciglom ubrzo ulazi i Ivanov otac Mihalj mlađi, također zvani Mišika. Najstarija glava kuća nije s nama na razgovoru, no pazi na nas njegov portret obješen na zidu prostorije uz umjetničke fotografije slavonskih ljepota. Stari Mišika, naime, zasluženo odmara u penzionerskim danima i nismo htjeli ometati njegov mir. Uostalom, prva poglavlja ovog putovanja u prošlost dobro znaju i njegovi potomci.
Za početak, odmah nam napominje Mišika mlađi, njegov otac nije prva generacija vinara u obitelji, nego treća. Tradicija uzgoja vinove loze postoji već više od stotinu godina, o čemu svjedoči i obiteljski vinski podrum koji datira iza 1854. godine. Ipak, priča o modernom uzgoju počinje s najstarijim živućim Gerštmajerom.
- Otac je vinograd preuzeo 1950-ih godina. Bio je relativno dobro uređen na četiri hektara zemlje, ali za neka druga, starija vremena. Redovi su bili na metar, a razmak između trsova 80 centimetara. Onda je on to sve podigao na jednu moderniju razinu uz pomoć prijatelja iz Instituta za vinogradarstvo i vinarstvo u Pečuhu te kolega iz Belja – govori Mihalj.
Stari Mišika proširio je redove kako bi između njih mogao proći mali traktor i posadio je lozu u oblik zavjese, što je bio presedan za ono vrijeme. Kasnije su dolazili vinari iz različitih dijelova Hrvatske samo kako bi vidjeli plodove tog, tada novog, sustava sadnje.
Kupio je traktor, Fergusona 356, pa zatim i Zetora te još četiri hektara zemlje na postojeća četiri. Polako, kroz godine, probio se među glavne vinare u selu. Podigao je proizvodnju na 15.000 litara vina te svoje kapljice prodavao po cijeloj Baranji, pa i na tržnici u srpskom Bezdanu i mađarskom Mohaču.
U isto vrijeme, drugi vinari s dužom tradicijom i moćnijim ugledom polagano su čupali svoje zasade, odustajući od tog poziva. Neki nisu imali potomke koji žele nastaviti posao, drugi su prodali zemlju i digli sidro ka drugim vodama. No, Gerštmajeri su ostali, čime prelazimo na sljedeću stepenicu priče.
Mišika mlađi uzde vinograda preuzeo je 1998. godine. Prije toga bio je direktor u ljevaonici te potom u jednoj trgovačkoj kući s time da je tijekom rata bio prisiljen napustiti svoj dom u Zmajevcu. Nakon mirne reintegracije Podunavlja odlučio je da više neće napustiti svoj rodni kraj i investirao je sve što ima u vinograd. Za daljnji razvoj uzeo je i kredit koji su, inače, ključni segment poslovanja svakog poljoprivrednika jer bez njih je teško uložiti u novu opremu i proizvodnju. Na sreću, postoje brojni programi koji su specijalizirani upravo za agrarne radnike. Jednu od boljih ponuda na tržištu ima OTP banka d.d. Ugovaranjem OTP Agro paketa banka brine o financijama poljoprivrednika, s time da korisnicima nudi i posebne kreditne linije namijenjene poljoprivrednicima.
Mišika je uz pomoć kredita i državnih potpora proširio vinograd, kupio novu mehanizaciju te uložio u opremu za preradu i skladištenje vina. Ipak, neke stvari nije mijenjao.
- Ostavio sam zavjese na očevom djelu vinograda. Iako je dobar dio vinara polako odustajao od takvog načina sadnje, odlučio sam ih ostaviti jer je moj otac i dalje vjerovao u njih. Mislim da smo trenutno jedini u Baranji koji još uvijek imaju takvu lozu – kaže Mihalj mlađi.
Uskoro su se popeli na 15 hektara zemlje, proizvode do 30 tisuća litara vina te uzgajaju osam različitih sorti. Dogodila se još jedna novost - više nisu bili usamljeni u regiji. Drugi vinogradari su obnovili svoje usjeve te se Baranja sve suverenije probijala na vinsku kartu Hrvatske.
Kako su godine prolazile tako je Mišika mlađi polako prepuštao uzde mlađem sinu Ivanu.
On, pak, kaže kako je još u osmom razredu znao da će se baviti poljoprivredom. Upisao je poljoprivrednu školu, potom i poljoprivredni fakultet u Osijeku, a 2015. godine otvorio je i svoj OPG.
- Volim život u Zmajevcu. Tijekom školovanja osjetio sam razliku života u gradu i na selu te sam shvatio kako mi više odgovara seoski način života. Uz to, otac i djed su me usmjeravali u tom smjeru – kaže Ivan.
On je imao samo 8 godina kada je njegov otac preuzeo brigu o vinogradu, a 18 godina kasnije je dobio dirigentsku palicu u ruke. Otac i djed su mu prepisali po dva hektara zemlje i on se prijavio na natječaj Europske unije za mlade poljoprivrednike te povukao značajna sredstva za ulaganje u novu opremu – prešu, pumpu, laboratorij, etiketirku te dva tanka za vino, kapaciteta pet, odnosno dvije tisuće litara.
Kao i njegovi prethodnici, Ivan također planira napraviti određene zaokrete u proizvodnji. Za početak, želi kupiti stroj za branje grožđa. Njihove berbe traju i po nekoliko tjedana jer beru sortu po sortu, što otežava samu berbu pogotovo uz konstantni nedostatak radne snage. Plan mu je i smanjiti vinograd s 15 na 10 hektara te na taj način ukloniti stare neisplative nasade i posaditi novu lozu koja će iznjedriti tri puta više vina. Ipak, neće ukloniti zavjesu. Na ona dva hektara koja je naslijedio od djeda ostavit će izvornu lozu s kojom je počela njihova obiteljska priča.
- To je najstariji dio vinograda i nedostaje na njemu 70 posto nasada, ali na njemu raste i najbolja graševina. Tako da, ostavit ću ga dokle god može izdržati – priča Ivan.
I ovoj priči postoji jedan segment koji se nije promijenio u ovih 60 godina. Naime, Gerštmajeri i dalje na zadnji dan berbe organiziraju veliku proslavu na koju pozovu prijatelje, članove obitelji, radnike te sve ljude koji su usko povezani uz njihov vinograd. Taj dan se kuha fiš, pjeva se i smije. Ukratko, zaboravi se na sve ostalo, a jedino je važno da se popije koja kap vina i proslavi još jedna završena berba. Ivan, kao nasljednik, je sada gazda koji pazi na sve i gleda prema budućnosti, baš kao i njegov djed prije 60 godina. Po uzoru na djedu i on ima jednu želju, a to je da će i nakon njega netko nastaviti. Tako da, tko zna, možda ćemo se za 50 godina opet popeti uz kamene stube u Zmajevcu te s Ivanovim unukom sjesti u toplu sobu s crvenom ciglom i pričati o vinarskoj tradiciji obitelji Gerštmajer.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studia Hanza Medije i OTP banke d.d.