Predstava "Romanca o tri ljubavi" čija je premijera u produkciji Max teatra nedavno bila u Zaprešiću, glumcu Amaru Bukviću ujedno je bila prilika da se okuša u tekstu Antuna Šoljana koji ga je, kako kaže, igrom slučaja zaobišao tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Tom je premijerom zaokružio prilično radno ljeto koje mu je donijelo uloge u dva strana filma, a vrhunac je svakako bila hvaljena i nagradom Orlando ovjenčana predstava "Glavom o glavu" na Dubrovačkim ljetnim igrama. Zbog posla je imao malo vremena za odmor sa suprugom Almom i njihovo dvoje djece, a početkom rujna sin Aman s velikim je veseljem krenuo u prvi razred, a malena Amal u vrtić.
Ispričajte nam ponešto o novoj predstavi, što čeka gledatelje?
- Svi znaju za Šoljanov komad 'Romanca o tri ljubavi'. Vraća nas u vrijeme križarskih ratova, kad su muškarci ratovali, a žene su ih čekale kući. Šoljan na svoj način ironizira Shakespearea i u startu je to komedija, a zapravo drama. Nadamo se da će biti uspješna u cijeloj zemlji. Uz mene u predstavi glume Helena Minić Matanić, Pero Juričić i Marina Kostelac koja je ujedno producentica Max teatra.
Koja je vaša uloga?
- Glumim viteza. Jedan sam od rijetkih koje je na Akademiji zaobišla 'Romanca o tri ljubavi'. To je tekst koji se tijekom studija često radi i drago mi je da ga napokon igram. Inače, volim glumiti u stihu, a volim i Shakespearea i uživam u svakom trenutku.
Sudjelujete li u televizijskim ili filmskim projektima?
- Snimao sam tijekom ljeta film za stranu produkciju, imam veliku ulogu, ali o projektu, nažalost, ne smijem govoriti ništa. Upravo ću početi snimati još jedan strani film, veliku stranu produkciju, ali manju ulogu, no ni to zasad ne smijem otkrivati. U posljednje vrijeme snimam strane produkcije. Film u našoj obiteljskoj produkciji 'Djeca s CNN-a' trebao bi imati premijeru krajem godine ili početkom sljedeće. Puno se stvari događa na poslovnom planu.
Na kojim su se lokacijama snimali strani projekti?
- Jedan film se snimao u Splitu, a sljedeći ću također snimati na obali.
Znači li to da ozbiljno radite na karijeri izvan naših granica?
- Tako se posložilo. Uglavnom radim svoj posao, a što bude, bit će.
Prema već ustaljenom običaju, bili ste dio Dubrovačkih ljetnih igara?
- Vratio sam se iz Dubrovnika, gdje smo ostvarili veliki uspjeh s predstavom 'Glava lava' u režiji Aide Bukvić. Osvojili smo nagradu Orlando i jako smo sretni zbog toga. Veselim se reprizi sljedeće godine. Čekam i nove izvedbe u matičnom kazalištu Gavella koje je, nažalost, izvan funkcije pa smo i dalje u izbjeglištvu i igramo predstave na raznim zagrebačkim lokacijama i u kulturnim domovima.
Koje su vam uloge dosad bile najupečatljivije i najzahtjevnije?
- Najfriškija, koja mi je ujedno bila najupečatljivija, i posvetio sam joj najviše vremena te odbio sve ostale poslove i samo se bavio njome, bila je prije gotovo dvije godine, a to je Leone u 'Gospodi Glembajevima'. Veselim se jer obnavljamo predstavu, a nismo je igrali od prosinca jer nam je Gavella uništena u potresu. Raduje me ponovni rad na toj ulozi jer je zbilja jedna od najzahtjevnijih koje sam radio uopće.
Kako ste proveli ljeto?
- Uglavnom radno. Krajem svibnja i u lipnju snimao sam film, a krajem srpnja bio sam tjedan na gostovanjima s predstavom 'Pluća' Teatra Exit i 'Kako misliš mene nema?!' istog teatra. Nakon toga sam od kolovoza bio u Dubrovniku, radio na predstavi, premijera je bila krajem mjeseca. Obitelj mi je došla kratko u Dubrovnik, a i u Splitu smo nekako povezali da se vidimo. No, uglavnom sam radio, ne mogu reći da sam se baš odmorio.
Predstava 'Kako misliš mene nema?!' s godinama je stekla kultni status. Je li vam to najdugovječnija uloga?
- Ne samo meni, ona postaje jedna od najdugovječnijih hrvatskih predstava. Ne sjećam se koja se predstava nakon 'Stilskih vježbi' i još njih nekoliko, igra toliko dugo. I ne nazire se kraj. S odmakom od 15 i više godina, mogu govoriti o njoj i samo je hvaliti s obzirom što smo sve prošli i koliko smo osvojili nagrada. Postala je kultna među profesorima, dovode učenike da je vide, što je, doduše, na neko vrijeme zaustavila pandemija. Na predstavu se ljudi vraćaju, gledaju je tri, četiri puta. Upoznali smo neke koji su je gledali i deset puta. Ljudi je vole, lijepo se osjećaju kad je gledaju, poslije dovode prijatelje i drage ljude. Jako smo ponosni na tu predstavu i uživamo svaki put kad je igramo.
Vodite vrlo skladan obiteljski život i nerijetko ističete koliko vam znače supruga i djeca. Kako uklapate privatne i poslovne obaveze?
- Organizirani smo, a Alma i ja funkcioniramo odlično. Aman je krenuo u prvi razred, Amal ide u vrtić. Uživam u obiteljskom životu. Žao mi je što nekad puno radim pa ne mogu biti s njima, ali trudim se da to bude što više.
Kako se prvašić Aman snašao u školi?
- Super. Jedva je čekao školu, imao je velika očekivanja i nije se razočarao, a to je najvažnije.
Kakve su vam ambicije i želje privatno i poslovno?
- Možda zvuči kao floskula, ali trenutačno samo želim zdravlje sebi i bližnjima. Svima želim da smo zdravi, da ovaj prokleti virus završi i da se sve vrati u normalu. No, mišljenja sam da sve stvari uvijek dođu same po sebi i ne uzrujavam se ni oko čega.