‘GLAVA LAVA‘

Tomislav Čadež: I prostor i vrijeme uspješno su svladani u nostalgičnoj fresci o Dubrovniku

Premijera predstave Glava Lava 
 Tonči Plazibat/Cropix
Duhovita radnja sve vrijeme zadržava pozornost gledatelja, a likovi se uobličuju kao mogući i kao stvarni

'Glava lava' zanimljiva je i nostalgična freska o Dubrovniku u, rekao bih, muzikalnoj režiji Aide Bukvić, koja je oslonjena na lijepu i dramaturški učinkovitu glazbu Mare Marketa. Posrijedi je dramatizacija i adaptacija opsežnog romana Ivana Salečića, a koji plete dvije radnje, glavnu, teče početkom ovoga stoljeća te podupirajuću, iz sedamnaestog stoljeća.

Mjesta radnje, uz Dubrovnik kao glavno, posvuda su Europom posijana, mnoštvo je referenci, mnogo esejističkih pasaža i nije bilo jednostavno pokušati tu razvedenu prozu prikazati kao teatar. Roman obiluje dijalozima, no oni sami po sebi ne nose dramu niti su teatarski mišljeni. Marijana Fumić uspjela je sve te zapreke svladati i donijela je za scenu izvanredan predložak, sastavljen od niza kratkih i efektnih prizora s poantom, pri čemu je radnju iz 17. stoljeća sama dijalogizirala i uobličila.

Pred nama teče dakle radnja duhovita u trajanju od dva sata, koja sve vrijeme zadržava pozornost gledatelja, a likovi se postupno uobličuju kao mogući i kao stvarni. Scena Ive Knezovića uspješno svladava širok prostor utisnut u golemu kamenu masu, komadi namještaja dovoljno su masivni da se ne izgube u prostoru, a takvi su i kostimi Mirjane Zagorec, koji su za sedamnaesto stoljeće stilizirani, pojednostavljeni barok a za suvremenu radnju svakodnevna odjeća, pri čemu imam nekih primjedbi, primjerice Vanja nosi crnu haljinu, a ne bi trebala budući da je crno u predstavi vezano uz barokne kostime.

Ljubav spram Grada

Ivan Salečić zagrebački je novinar, pisac, urednik a vjerujem da ga je Dubrovniku privuklo i to što je dijelom podrijetlom Korčulanin te se u ovome svojem proznom prvijencu prepušta gotovo bih rekao neobuzdanoj ljubavi spram Grada, a koja vodi konačnoj želji da se u taj grad i preseli. Protagonist u romanu i na sceni njegov je alter ego, nedoslovan, više literani konstrukt, recimo mene podsjeća na – mene, te je taj protagonist prvu priliku da se prepusti stabilnom životu i karijeri upropastio odlukom da podigne kredit i kupi zarušen (dakako troetažni) stančić u Gradu, što se u ono još ipak poslijeratno doba još moglo za svega 150 tisuća eura.

image
Premijera predstave Glava Lava
Tonci Plazibat/Cropix

Iluzije u životu protagonistove rasplinjuju se kako se i bistri slika ruševine od stančića, koji zparavo treba cijeli porušiti, od tarace do kuplja. Toga protagonista, Ivana, koji neće uspjeti zadržati ni jednu od dvije žene između kojih se našao, uvjerljivo, tek ponešto možda odviše energično igra Amar Bukvić.

Možda bi više trebao naglasiti zagrebački govor i biti strpljiviji kad se dohvaća povišenih tonova, ali to su sve dojmovi s premijere, koja uvijek nosi i stanovitu nervozu. Izvanredno mu sekundira Dražen Šivak kao njegov dubrovački prijatelj Šeh, gradski sveznalica i dobrovoljni marginalac, koji je posveta jednom eto stvarnom čovjeku iz Grada, koji je poput lika iz romana, isto na žalost preminuo. Duhovit Mediteranac koji ufino udara kontru i zapravo na neki način pripitomljava i podučava protagonista koji često se povodi naivnim optimizmom iza kojega se krije i ponešto narcizma.

Svi su podupirajući likovi izvrsne kreacije. Tako i Branimir Vidić Flika kao Niko, majstor koji izluđuje protagonista. Niko je dakako tipičan naš majstor, stalno prijavljuje nove komplikacije i nove troškove a pritom je retorički vješt poput Cicerona ili Petrice Kerempuha. Taj majstor – pučki tribun – metonimija je za mentalitet Grada, ali i naših ljudi inače.

Jako lijepo igra i Iva Kraljević Vanju, Dubrovkinju jakog karaktera i pravedničkog pathosa, a s kojom Ivan na koncu ne uspijeva negoli propustiti priliku. Iva Kraljević igra otvoreno, naglašeno, ali ne i napadno, čemu pridonosi i njezin izvrstan dubrovački govor, koji je posebno morala svladati. Njezinu antagonisticu, Laimu, Litvanku, vedro i, rekao bih, salonski jednostavno, igra Jadranka Đokić, a u tome suvremenom dijelu radnje malu ulogu Profesorice igra Doris Šarić-Kukuljica.

Nasilni sin razmetni

U baroknom dijelu radnje igra Luce, sluškinju Ivana Gundulića, dojmljivo, kristalno bistro, staloženo, a samoga Dživu Franova Gundulića igra Maro Martinović, kojemu od prve pojave vjerujemo te je to ovdje jedino važno – da bi to doista mogao biti kakav bogat plemić i pjesnik. Njegova sina razmetnoga, Šiška Dživova Gundulića, isto uvjerljivo igra Romano Nikolić, kao nasilnika, silovatelja, tek dijelom svjesna vlastitih opačina. Lucinu unuku Kate, koju Šiško upropasti, s mnogo energije, a suzdržano, odajući unutarnji život jednostavan i rastrzan, Glorija Dubelj.

image
Premijera predstave Glava Lava
Tonci Plazibat/Cropix

Marin Klišmanić isto lijepo igra drugoga, boljeg brata, Matu Dživova Gundulića, a prirodno i pamtljivo igra i najmlađa u podjeli, Veronika Mach kao njihova mlada sestra Džive Gundulić. Režija je dakle uspjela svladati i prostor i vrijeme i predstaviti priču koja se dodiruje gledatelja i koja ima svoj i tekst i kontekst. Grad se ocrtava pred nama kao carstvo nužnosti, a ne carstvo slobode, a njegova stoljetna pravila kao jedina moguća da bi se opstalo. Danas se pak događa da pravila je sve manje, da se i ona malobrojna ignoriraju, pa se tako postavlja pitanje može li se Dubrovnik danas i po čemu uspoređivati s razdobljem Republike, kad je također vladao kapitalizam, još kakav, ali reklo bi se, iz današnje perspektive, itekako održiv.

Jezik u romanu, pa tako i u predstavi, prožet je dubrovačkim rječnikom, a ima u romanu i cijelih pasusa u kojima pripovjedač slavi i hvali ovu ili onu riječ, primjerice dentijera zvuči toliko lijepo u usporedbi sa zubalom ili gebisom da je čovjek odmah poželi imati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. rujan 2021 11:18