Dobra knjiga, malo druženja, blaženi mir i neka ribica na gradele. Tako idealni godišnji odmor zamišlja Duško Ćurlić. Jedan od najboljih televizijskih voditelja, čovjek osebujnog glasa koji je već godinama angažiran na svim važnim projektima Zabavnog programa HRT-a ovog ljeta imat će i takvih dana, ali ljeto će mu, s druge strane, biti i radno. No, Dušku, koji je jedan od onih što imaju priliku raditi posao koji doista vole, to nije problem. Spojit će, kaže, i odmor i radne dane i u svemu beskrajno uživati.
Za komentiranje Eurosonga i ove godine dobili ste pohvale kritike i struke. Koliko već godina komentirate taj spektakl i kako izgledaju vaše pripreme za taj posao?
- Prvi put komentirao sam finale Eurosonga 2005. godine, izravno iz Kijeva. Predstavljao nas je tada Boris Novković s pjesmom ‘Vukovi umiru sami‘. Nakon toga svake iduće godine komentirao sam polufinala (2008. uvedena su dva polufinala) i finala sve do ove, 2025., i Basela. Dvije godine nije nas bilo na Eurosongu, 2014. i 2015, a 2020. Eurosong je otkazan prvi put u povijesti zbog pandemije, pa ako dobro zbrajam, mislim da sam uživo komentirao 32 polufinala i 18 finala. Ozbiljna brojka. Volim taj komentatorski posao jer je spoj mojih dviju velikih ljubavi, radija i televizije, i naravno da mi je drago čuti pohvale iako postoje i drugačije reakcije, ali to je normalno u ovom poslu. Bitno je prema sebi i gledateljima odraditi pošteno. Za komentiranje Eurosonga pripremam se temeljito i koristim sve raspoložive izvore, ali i one koje dobijem ‘ispod pulta‘. Često kažem u prijenosu kako bih sad volio biti u dnevnoj sobi i s ekipom komentirati onako ‘na najjače‘, ali ipak radim za široko gledateljstvo i često odšutim neke stvari, a dođe mi da kažem svašta. Koncentracija mora biti maksimalna za takve prijenose, a ponekad i samokontrola (smijeh).
Godinama pratite Eurosong, možete li nam reći koji su vam eurovizijski nastupi ostali u pamćenju?
- Uvijek me ‘kupi‘ pjesma i ‘ono nešto‘ što ili imaš ili nemaš u sebi. Onaj ‘klik‘ koji se dogodi između publike i izvođača na sceni, to se ne da glumiti koliko god vatrometa ili scenskih efekata imate na nastupu. Nije tajna da uvijek nekako navijam za Talijane, posljednjih godina i Francuze, za pjesme s glavom i repom koje ipak pomaknu nešto u vama, a i na sceni. Čudni su načini na koje pojedini predstavnici pokušavaju skrenuti pozornost na sebe, ima i bizarnih i potpuno besmislenih i često se zaboravlja da bi ovdje pjesma trebala biti u prvom planu, no to je drugi par rukava. Osobno sam uvijek fasciniran produkcijom, rješenjima i idejama na koji domaćini pokušavaju osmisliti ovaj iznimni televizijski projekt.
Kao netko tko prati i voli taj najpopularniji i najgledaniji glazbeno-televizijski spektakl u Europi, što mislite, koja je formula uspjeha na Eurosongu?
- Pjesma, poruka, ideja koju želiš prenijeti, osobnost i vjerovanje u sebe i ekipu. To je osnova, a onda idu društvene mreže, platforme i ostale stvari bez kojih se danas jednostavno ne može. Najbolji primjer za to je naš Baby Lasagna i iskreno se veselim svemu što mu se događa unatrag godinu dana te mu želim da dugo ostane ovakav jer su ga ljudi prihvatili prije svega zbog njegove iskrenosti i energije. Ne pobijede uvijek najbolji, ali definitivno obilježe Eurosong. Možda je najbolji primjer pjesma ‘Volare (nel blu dipinto di blu)‘ Domenica Modugna, koja nije pobijedila, a postala je svevremenska. Ima još takvih primjera. Ne moraš biti prvi da bi pobijedio.
Pred nama je dugo, meteorolozi kažu, i vruće ljeto, no vi ga nećete provesti isključivo odmarajući se. Na kojim ste sve poslovima angažirani ovog ljeta?
- Ima toga, od Melodija Jadrana, koje je Tomo Mrduljaš lansirao prije tri godine u respektabilan festival u onom posebnom ambijentu Galerije Meštrović u Splitu, onda malo klapa u Kaštelima, zatim Vela Luka koja će opet pjevati našem Oliveru…
U proteklih sedam godina, otkako nas je napustio Oliver, jedan ste od zaštitnih znakova koncerta u Veloj Luci. Koliko je taj posao voditeljski zahtjevan?
- Kada sam dobio poziv prije nekoliko godina, nisam ni trenutka razmišljao, bila mi je to velika čast i nekako je srce odmah reklo ‘da‘ bez kalkulacija jer je čudo i radost glazbe ono što donesu na scenu Ante Gelo, Alan Bjelinski, orkestar i svaki glazbenik koji stane na tu pozornicu. Imao sam strašnu tremu kad sam prvi put vodio na onom platou ispred crkve sv. Josipa. Puknu te emocije i treba ti nekoliko pjesama da se sabereš i izbjegneš patetiku. Na pontonu je druga priča, s puno tisuća ljudi na rivi, brodovima, šušurom, ali jedno možeš, definitivno, u svemu tome osjetiti, a to je duša i poštovanje prema jednom posebnom čovjeku i onima koji su stihovima i notama stvarali glazbu koja je dotaknula mnoge živote…
Koje su vam prve asocijacije kad pomislite na Olivera?
- Mnogo toga, ali možda onaj trenutak kad bi mu bilo dosta razgovora, što privatnih, što onih pred kamerama. Nekako bi tada postao nemiran, a onda bi sjeo za klavir i više ništa nije postojalo osim nota i stihova u koje te uvukao svojim glasom. Sjećam se jednog od posljednjih njegovih gostovanja kod nas u ‘A strani‘, kad je sjeo za klavir i potpuno nas uvukao u svoj svijet u pjesmi ‘Nevera‘. Svemir je nosio u sebi.
Vas dvojica bili ste baš dobri. Kako su najčešće izgledala vaša druženja? Je li vas Oliver ‘navukao‘ na igranje na balote?
- Ma ‘dobri‘ je možda preteška riječ jer Olivera sam uvijek gledao i doživljavao s nekim posebnim poštovanjem i nikada mu neću zaboraviti kada mi je prije više od 25 godina na svoj način pružio ruku i pomogao da sebi objasnim i pokušam shvatiti i prihvatiti zašto volim ovaj posao. Dobro je rekao Damir Urban u ‘A strani‘ koju smo njemu posvetili - da nakon što upoznaš Olivera malo bolje, nekako te sram svih onih mladenačkih bahatosti s početaka karijere kad misliš da si bolji jer si na sceni ili ekranu, pa poletiš bez pokrića... Vraćao nas je Oliver na tvorničke postavke svojom jednostavnošću, svojim ‘grubim‘ humorom, pričama i druženjima i svojom snagom kad bi uronio u glazbu.
Poznato je da ste na televiziji u finalu showa ‘Zvijezde pjevaju‘ pjevali ‘Što to bješe ljubav‘. Je li vas Oliver čuo i kako je to komentirao?
- Jest, komentirao je to na svoj način. Nazovem ga drugi dan, kažem da smo Barbara i ja pjevali uz našeg Nikšu Bratoša i bend, i to uživo, a on onako snen samo kaže: ‘A vidija sam… Ma RAI, čisti RAI‘ (talijanska televizija). Eh sad, je li to bio kompliment ili kritika, vrag će ga znati, ali to je bio on. Davno smo Bojana Gregorić Vejzović i ja vodili emisiju ‘100% ja‘, on na kraju sjeda za klavir i zove da sjednem kraj njega pa počne svirati pjesmu mojeg prijatelja Zorana Mišolongina ‘Jubav moja‘ i kaže: ‘Čuo sam da voliš ovu pismu, sad ćeš pivat sa mnom‘. O majko mila, pa jedva sam nešto glasa ispustio, a onda kad on ‘zagrmi‘ s tisuću emocija, samo zašutiš i pustiš se i poželiš da pjesma traje i traje.
Vaš dobar glas uočili su i momci iz Rišpeta. Kako su vas nagovorili da zapjevate s njima?
- Pero Kozomara je napisao čudo lijepih pjesama, Ivo Amulić je jedan od najboljih glasova na našoj sceni, ove godine proslavio je 40 godina karijere u Lisinskom i nije bilo upitno da snimim malo stihova s njima. Odlična su ekipa i ponekad osim te pjesme izvedemo i nešto za Olivera, ali to je uz pratnju publike. Nezaboravno je bilo u Spaladium areni u Splitu, mislim da je to bio jedan od zadnjih koncerata tamo, uz zbor od 8000 ljudi izvest s Rišpetom ‘Romancu‘...
Da se sada iz nekog razloga odlučite za pjevačku karijeru, koga biste, da možete, odabrali da vam piše pjesme i koji biste glazbeni žanr izvodili?
- Evo trik pitanja (smijeh). Daleko sam ja od bilo kakvog ozbiljnijeg pjevanja, niti bih se usudio, jer kad vidiš ove mlade talente, a pogotovo kad čuješ legende naše scene, ne pada ti na pamet nešto kao pjevušiti i glumiti ne znam ni ja što... Držat ću se ja voditeljskog mikrofona dok ide. Dovoljno je.
Vratimo se malo u prošlost. Kao mladić htjeli ste postati glumac. Što vas je privlačilo tom pozivu, o kakvim ste ulogama sanjarili i zašto niste postali glumac?
- Bio sam zatvoreno dijete, ne biste vjerovali, i to odrastanje u ZKM-u me zauvijek obilježilo, otvorilo i zaljubilo u pozornicu. Igrao sam kao dijete u mnogim predstavama, mjuziklima Zvjezdane Ladike, Lacija Tulača i ljudi koji su tada radili s nama. Putovali smo, otkrivali tu zavodljivost scene i nekako dobro odrastali. Moja prijateljstva do danas su iz tih dana. Nisam prošao na Akademiji iako sam tri puta bio u užem izboru i jednostavno sam odustao i tražio neki svoj put, prvo na radiju, a poslije i na televiziji.
Kada ste došli na televiziju? I koji je bio prvi projekt koji ste tu radili?
- Velika audicija održana je davno, s 1993. na 1994., trajala je više od šest mjeseci i mnogo mojih kolegica i kolega koji su i danas u ovom poslu tada je prošlo nakon nekoliko mjeseci testiranja pred kamerama, mini intervjua, testova opće kulture i razgovora s urednicima. Krenulo je od najava i odjava programa u gluho doba noći kad te ni mama ne gleda (smijeh), preko obrazovnog programa, pa mozaičnog, zatim prvih glazbenih emisija, sve do početaka u zabavnom programu. Mlad si i hoćeš sve i odmah, ali ne ide to tako. Shvatiš poslije, ali srećom na vrijeme, da je bolje ići stepenicu po stepenicu.
Danas, nakon toliko godina i iskustva, možete li nam reći koje odlike mora imati dobar TV voditelj?
- Ne volim davati savjete ni konačne odgovore jer ovaj je posao stalno učenje. Učim i danas. Moja generacija imala je sreću učiti od velikana ovoga posla, gledati ih sa strane i upijati njihovu lakoću i profesionalnost. Mislim da je ključno što brže se spustiti s visina u koje upadneš kao u zamku na počecima i učiti uvijek i iznova, biti radoznao i ne povjerovati da si ti jedino i samo ‘ta slika s ekrana‘, kako je to fantastično pokojna Helga Vlahović jednom prilikom rekla i možda nesvjesno dala najbolji savjet. Kamera vidi i pročitane knjige, pogledane predstave, filmove, odslušanu glazbu, životne lekcije i druženja. Vjerovati ekipi iza kamera i osjećati da ona vjeruje tebi ogromna je stvar do koje uvijek treba barem pokušati doći.
Vaše ljeto, znamo, bit će i radno, no kako ćete provesti dio u kojem ćete se odmarati? Gdje ljetujete, jeste li pristaša pasivnog ili aktivnog odmora i kako izgleda uobičajen dan na vašem ljetnom odmoru?
- Ljetujem blizu Rogoznice već godinama i tad je vrijeme za opuštanje što dalje od buke ili nekog ‘moranja‘. Dalmacija ima tu snagu da te uzme i malo posloži glavu i prioritete s obitelji, prijateljima i dragim ljudima. Jedan dobar reset bez mnogo priče o poslu, uz nešto knjiga, druženja, mira i, naravno, gradela (smijeh).
Znate li kuhati, koji su vaši kulinarski specijaliteti?
- Ma više kuham kampanjski. Volim to, radio sam sa sjajnom ekipom kuhara u ‘Kruškama i jabukama‘, nešto sam i naučio, ali ljeti volim biti DJ na gradelama (smijeh) i onako za gušt nešto pripremiti.
Živite u Zagrebu, no zahvaljujući poslu posjetili ste brojne gradove. U kojem vam se od njih najviše sviđalo, odnosno, u kojem biste od tih gradova voljeli živjeti?
- Rodio sam se u Zagrebu i živim ovdje, ali počeli su mi jako smetati gužva, buka i ovaj suludi tempo, pa bježim kad je god moguće u prirodu. Zahvaljujući poslu puno sam putovao i ako bih morao birati gdje živjeti, onda bi to svakako bila neka od ovih zemalja Sredozemlja jer smo najbliži temperamentom i nekom načinu razmišljanja i života. Opušteniji smo i malo više hedonisti, barem mi se čini tako.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....