Koncert Prljavog kazališta koji je održan 17. listopada 1989. godine na Trgu Republike u Zagrebu, bio je finalni nastup turneje za album “Zaustavite Zemlju” (1988.) na kojem se našla i pjesma “Mojoj majci (Ruža hrvatska)”, a koju je Houra napisao u spomen na preminulu majku, premda se već tada spekuliralo da ju je posvetio junakinji “Hrvatskog proljeća” (1971. godine) Savki Dabčević-Kučar koja će na prvim demokratskim izborima predvoditi Koaliciju narodnog sporazuma.
Zbog stihova “zaspala je zadnja ruža hrvatska” pjesma postaje sinonimom “buđenja zatomljenog hrvatstva” pa je ponajviše zbog nje na zagrebački Trg Republike došlo, teško je reći točno koliko, ali između 100.000 i 150.000 ljudi. Formalno, taj je nastup Prljavaca održan pod imenom “Voljenom gradu”, a kasnije je dobio i nadimak “zabranjeni koncert” iako mu je sponzor bio Benston, jedan od tadašnjih, kako bi se reklo danas, brendova Tvornice duhana Zagreb.
U Poletu su ga nazvali “koncertom za dvjesto tisuća i jednog Hrvata”. Onaj jedan bio je ban Josip Jelačić, čiji spomenik još nije bio vraćen na Trg Republike. Vjerojatno znate, jer pričao je Houra o tome, tadašnja milicija dobila je naređenje da isključi razglas i time onemogući održavanje koncerta koji službeno nije bio zabranjen. No, Jajo je imao muda kao u bika pa je jednom inspektoru, koji se uspio probiti do benda s porukom da neće biti koncerta, rekao: “Recite im to vi”. Taj inspektor nije pak imao jaja to objaviti publici i dobro da je bilo tako jer tko zna do kakvih bi nereda, a možda i krvoprolića, došlo.
Težnja promjenama
Ovako se nikome nije dogodilo ništa, a taj koncert, kao simbolična točka u procesu osamostaljenja Hrvatske, zadobio je konotacije mitskog i povijesnog. Ne samo za Prljavo kazalište, nego i za tadašnju Hrvatsku u Jugoslaviji koja je (iz)gubila smisao postojanja, a pogotovo nakon 1991. godine. Doduše, to je još bilo doba socijalizma i jednopartijskog sistema, posljedično i “hrvatske šutnje”, no u zraku se osjećalo da je taj sve besmisleniji sistem na zalasku. Naime, iste godine ipak dolazi do (polutajnih) osnivanja stranaka poput HSLS-a i HDZ-a dok istodobno u državama “Istočnog lagera” dolazi do demokratskih strujanja, poput “Baršunaste revolucije” u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
Uskoro će pasti i Berlinski zid, u Mađarskoj komunisti dobrovoljno sići s vlasti, a u Rumunjskoj biti zbačen Ceaușescu. Nažalost, umjesto mirnog razdruživanja, u nas je došlo do krvavog rata jer su s druge strane granice, a uskoro i s druge strane balvana rasutih na hrvatskim cestama, stajali Slobodan Milošević i njegovi komunistički nacionalisti, najveći dio (oficira i oružja) JNA.
Kako bi nam bilo da je na prvim izborima pobijedila KNS pod vodstvom Savke koja je dobila manji postotak glasova i od SKH? To nikada nećemo znati, a što smo dobili s Tuđmanom i HDZ-om, procijenite sami. Danas bih rekao i da je vrijeme između Univerzijade 1987. i krvavog Uskrsa 1991. godine vrijeme u kojem sam se osobno osjećao najslobodnijim i pun nade u bolje i ljepše sutra jer jedan nam je sistem sjahao s kičme, a drugi nas još nije zajahao.
Tko je tada bio na Trgu dok su svirali Prljavci, kad smo naivno mislili da će sve ispred nas možda proći konfederativnim i koncilijantnim razdruživanjem te urednijom i pravednijom tranzicijom, mogao je uhvatiti jedan od onih trenutaka u kojima su ovdašnja demokratska gibanja imala isključivo pozitivan naboj. Težeći društvenim i ekonomskim promjenama, maštali smo se da će Hrvatska postati poput Austrije u koju smo odlazili u šoping.
Očekivalo se bolje i pametnije
Uređena i prosperitetna demokratska država humanog kapitalizma i odmaknuta od sporne prošlosti. U skladu s time - premda mi osobno nisu bili napeti još otkako je iz njihovih redova otišao Bogović, a bend se iz punka i novog vala i estetike Pistolsa, Clasha i ranih Stonesa prešaltao u srednjostrujaški pop-rock s naslanjanjima na Springsteena, Dire Straits i U2 - Prljavci su na Trgu Republike, zahvaljujući “Ruži hrvatskoj” i njezinu naboju, nadrasli vlastiti stil i prerasli, mada su to već na neki način postali i s prvim pankerskim albumom koncem 70-ih, burevjesnici društvenih promjena.
Ako je “Moja majka (Ruža hrvatska)” instantno stekla status pop-rock “budnice”, treba podsjetiti i da je Houra, premda uglavnom nesklon kritici Hrvatske pa je i to možda pridonijelo predsjedničinom odlikovanju, 2005. godine napisao otrežnjujuću “Moj dom je Hrvatska” s istoimenog albuma na čijoj je naslovnici odbačena i zgažena kutija cigareta “Croatia”. Ukratko, “popušili” smo, nema više ni Tvornice duhana Zagreb, kao ni mnogih drugih tvornica i radnih mjesta, baš kao ni ekonomskog prosperiteta ni društvenog progresa, a “zna se” tko je od 1989. do 2019. godine najdulje u Hrvatskoj obnašao vlast. Stoga se danas sa sjetom prisjećam koncerta Prljavaca iz 1989. godine jer tada je izgledalo da ćemo znati bolje i pametnije, naprednije i smislenije, kulturnije i civiliziranije.
No, zadržavši u “suverenoj, samostalnoj i neovisnoj” sve najgore iz socijalizma i jednopartijskog sistema i preuzevši sve najgore iz kapitalizma i demokracije, s pridodanim šovinizmom i kleroašizmom, tu smo priliku prokockali. Uporno to činimo i danas, a vjerojatno ćemo i sutra.
Zbog toga toliko dugo, kako bi to rekao Ripper, kojem je Jajo jedno vrijeme bio mentor, tavorimo “na putu prema dole”, iako nam je odavno, kako bi rekao Bare, “vrijeme da se krene”. Takva žabokrečina paše parazitima naoružanim partijskim knjižicama, opljačkanim novcem, državnim i lokalnim sinekurama, lažnim domoljubljem i lažnim mirovinama, ali nikako ne i onim hrvatskim građanima koji i dalje teško i neizvjesno žive od svog rada. Stoga je Hourina izjava s koncerta 1989. godine, “neka u ova teška vremena Bog čuva i vas i nas” - premda izrečena u kontekstu nadolazećeg rata čiji je zadah, uz nadu u bolje sutra, također već bio u zraku - aktualna i danas.
Da, “imamo Hrvatsku”, ali kakvu i za koga, ako se iz nje posljednjih pet godina, a već dugo nema ni rata ni Srba ni komunizma ni Jugoslavije, iselilo najmanje onoliko ljudi koliko je bilo na koncertu Prljavaca 17. listopada 1989. godine?