"Kuća puna naroda" bila je pjesma kojom je Franka Prižmić (12) iz Splita osvojila mentora Davora Gopca na blind audiciji "The Voice Kidsa". No taj naslov za nju nije samo stih - to je njezina stvarnost.
U domu obitelji Prižmić, gdje odrasta sedmero djece, najmlađa Josipa (5), blizanci Vinko i Mladen (8), Magdalena (10), Franka, Tonka (14) i Lucija (15 i pol), nikad nije tiho - uvijek je netko u pokretu, uvijek se pjeva, priča, uvijek se nešto dijeli.
"Kod nas je kuća stalno puna", kaže mama Domina - puna djece, prijatelja, glazbe, razgovora i života. Srčanost i zajedništvo temelj su našeg svakodnevnog života.
Dan prije puta
U utorak poslijepodne, dan prije puta u Zagreb, novinarka Slobodne Dalmacije zatekla je obitelj Prižmić u njihovu splitskom stanu - u rijetkom trenutku predaha nakon velike obiteljske akcije.
Velike jaslice, koje su ovih blagdana sami slagali od paleta, dasaka i raznih rekvizita, upravo su bile rastavljene, stan pospremljen, a u zraku je još uvijek lebdio onaj blagdanski mir koji ostaje kad se kuća nakratko umiri.
Na ulaznim vratima dočekali su ih svi, mama Domina, tata Perica i njihovo sedmero djece, poredani jedan iza drugoga. Redom su pružali ruke, predstavljali se s onim znatiželjnim pogledima, velikim osmijesima i onim tihim, skrivenim uzbuđenjem koje se ne izgovara, ali se jasno vidi na licima.
Kuća puna ljudi, glasova i energije odmah je dala do znanja da je ovdje sve zajedničko. Među njima i Franka, koja će već u subotu stati na pozornicu "The Voice Kidsa" u Zagrebu, u izravnom televizijskom prijenosu, kao jedina Dalmatinka u finalu treće sezone.
U stvarnosti, Franka je sve samo ne "televizijsko dijete". Sjedi tiho, pomalo sramežljivo se smiješi i na prvu ostavlja dojam djevojčice kojoj je neugodno što je baš ona u središtu pažnje. Kod kuće inače vrlo pričljiva i vesela, kako kaže mama, ali na dan razgovora s nama, valjda zbog blizine finala, kamera i pitanja, Franka bira kratke, jednostavne rečenice. Upravo u tome i jest bio njezin šarm.
Pjevanje kao dio svakodnevice
Kad govori o pjevanju, Franka nema potrebu graditi priču - kod nje je to činjenica. Kako sama kaže, pjeva otkad je progovorila. Doslovno. Odrasla je u kući u kojoj se pjeva spontano, bez planova i očekivanja. Glazba je ondje prisutna prirodno - kao razgovor, kao igra, kao zajedničko vrijeme.
Najdraža joj je duhovna glazba: "Najviše volim sestre Palić, a Petar Grašo mi je najdraži od poznatih estradnjaka", sramežljivo će i iskreno. U njezinu okruženju pjevanje nikada nije bilo nešto što se trenira za pozornicu, nego dio obiteljskog identiteta.
U obitelji glazba nije hobi, nego svakodnevica. Sestre sviraju flautu i klavir, mama je završila glazbenu školu, a pjevanje je, kako kaže Domina, bilo prisutno non-stop. U takvoj atmosferi Franka nije ni mogla "ne pjevati".
Osim hobija - pjevanja, čitanja knjiga i druženja s prijateljima - Franka već pet godina svira violinu. Nije joj, kaže iskreno, najdraži instrument, ali od nje ne odustaje. U kući vrijedi pravilo da se započeto i završi. Tako je uče roditelji - bez pritiska, ali s jasnom porukom da se upornost ne bira samo kad je nešto lako ili zabavno. Franka to prihvaća mirno, bez negodovanja. Violinu odrađuje, pjevanje živi, ali u njihovu domu ovo pravilo vrijedi jednako za glazbu, školu i život.
Prijava za audiciju
Prijava u "The Voice Kids" nije bila brza odluka. Godinu ranije Franka je ideju iznijela mami, što je mama odlučno odbila bez razmišljanja, ali ove godine, nakon razgovora i blagog nagovora, odlučila je pokušati. Bez velikih ambicija. Bez ikakvih očekivanja.
Roditelji su stajali iza odluke i pružili joj svu podršku: "Zajedno smo ispunile prijavnicu, bez ikakvog pritiska, pa ako prođe - super, a ako ne, život ide dalje", kaže mama Domina za Slobodnu Dalmaciju. Upravo taj rasterećeni pristup omogućio je Franki da u emisiju uđe mirno i bez straha.
Svijet koji je dotad gledala samo kroz ekran
Kad je prvi put došla na Prisavlje, u zgradu Hrvatske radiotelevizije, Franka je imala osjećaj da je zakoračila u neki drugi svijet.
"Svijet koji sam dotad poznavala samo kroz televizijski ekran odjednom je postao stvaran, opipljiv, blizu. Veliki hodnici, studiji, garderobe, reflektori, ljudi koje sam godinama gledala u emisijama, sve mi je u tom trenutku djelovalo pomalo nestvarno, kao da je neki drugi, paralelni svijet", kaže ona.
U tom svijetu sve funkcionira po pravilima koja dijete njezinih godina tek otkriva. Sve ide brzo, ali bez nervoze.
"Probe su točno isplanirane, svatko zna gdje treba biti, a nas djecu su kroz cijeli proces vodili mirno i strpljivo", govori Franka te dodaje kako joj je upravo taj profesionalni, ali nenametljiv pristup pomogao da se vrlo brzo opusti.
Između pozornice i backstagea
Dani na HRT-u imaju svoj ustaljeni ritam. Sve počinje dolaskom na Prisavlje, nakon čega slijedi garderoba, presvlačenje i prvi izlazak na pozornicu.
"Dođemo na HRT, idemo se presvući u garderobu i onda idemo na pozornicu", opisuje Franka. Na pozornici se prolaze pjesme, provjerava zvuk, uči se gdje stati, kako se kretati, kako slušati glazbu i sebe. Ako je pjesma zahtjevna ili previsoka, tonalitet se prilagođava, a sve se radi postupno i smireno, bez forsiranja. Kako se približava finale, probe postaju intenzivnije.
U pripremama za nastup ništa se ne prepušta slučaju, ali Franka u svemu nije sama. Kaže da se oko izbora pjesme s njom dogovaraju mentor i vokalni treneri, a kad je riječ o odjeći i scenskom izgledu, brine se stilist - uz mogućnost da i djeca daju svoj prijedlog ili, ako žele, donesu nešto svoje. "Sve se da dogovoriti", kaže Franka i dodaje da joj je lakše kad se oko toga ne mora sama brinuti.
Na pitanje kako je uopće izgledalo snimanje tih prvih emisija i prolaza, s oduševljenjem govori: "Nakon prvog prolaza slijedi čekanje, pa povratak u garderobu, pa opet nova proba - ponekad samostalna, ponekad zajednička sa svim finalistima. Između proba ima i pauza, ručak, ali i puno vremena provedenog u hodnicima i backstageu."
Upravo tamo Franka najviše osjeti taj "drugi svijet" - svijet televizije, koji inače vidi samo s druge strane ekrana. Kamere, tehnička ekipa, glazbenici, stilisti, voditelji koji prolaze hodnicima - sve je to za nju novo, uzbudljivo i pomalo nevjerojatno.
"Sad će tempo biti jači jer je uživo", kaže, svjesna da se u subotu više ništa neće ponavljati. Unatoč svemu, cijeli proces opisuje jednostavno: "Gušt mi je."
Osim studija i pozornice, velik dio Frankina iskustva vezan je uz boravak u hotelu, u blizini HRT-a, što je, pokazalo se, jednako važno kao i same probe. "Najviše smo se družili u hotelu, sjedili smo zajedno, razgovarali, bili po sobama..."
Mama Domina dodaje da im je takav smještaj logistički bio najjednostavniji jer je hotel bio vrlo blizu Prisavlja: "Kad si s djecom i imaš takav ritam, najvažnije ti je da je sve blizu i jednostavno."
Trema koja stane u dlanove
Iako je prvi put stala na veliku televizijsku pozornicu, Franka nema klasičnu tremu. Nema strah od publike, nema blokadu. Kod nje se uzbuđenje pojavi samo na jedan, gotovo neprimjetan način. "Samo mi se malo znoje dlanovi", kaže. Taj osjećaj traje vrlo kratko - do prvog tona.
Kad pjesma krene, Franki sve sjedne na svoje mjesto. Glazba preuzima, a pozornica postaje prostor koncentracije i igre, a ne straha.
Mentori i poznata lica
Susret s mentorima i poznatim licima s televizije Franki je u početku bio neobičan. Godinama ih je gledala na ekranu i doživljavala kao nedodirljive zvijezde. "Bilo mi je jako čudno. Kao da su ‘iznad mene‘", priznaje, pogledom uprtim put plafona.
No kako su dani prolazili, ta se slika mijenjala. Upoznala ih je izvan televizijske uloge - kao ljude. Posebno to vrijedi za mentora Gopca, koji se okrenuo na ‘blind‘ audiciji i s kojim je započelo njezino putovanje. Za njega kaže da je zabavan, opušten i "normalan" - netko tko zna nasmijati djecu, skinuti pritisak i učiniti da cijeli proces izgleda kao igra, a ne natjecanje.
O Vanni govori s poštovanjem, kaže da je dobra, profesionalna i stroža od ostalih. Dojam "ozbiljnosti" više je, kako kaže, u radnom smislu, baš onako kako dijete primjećuje odrasle, bez ikakve negativne primisli.
Fotografirala se s mentorima i suradnicima, upoznala glazbenike, ‘vocal coacheve‘ i voditelje koje je dotad gledala samo na televiziji. Za jedno dvanaestogodišnje dijete taj susret s velikim televizijskim svijetom ostavlja snažan trag.
Škola, prijatelji i ona mala dijagnoza ljubomore
Unatoč putovanjima i snimanjima, Frankin se svakodnevni život nije bitno promijenio. Škola je i dalje ostala na prvom mjestu. Uglavnom su se putovanja događala vikendom, a kad bi zbog snimanja izostala s nastave, knjige su putovale s njom u Zagreb. Kaže da su učitelji imali razumijevanja, a razred ju je pratio s uzbuđenjem i podrškom.
S prijateljima je, kaže, uglavnom sve ostalo isto. Nema osjećaj da je drugačije tretiraju niti da se osjeća kao "zvijezda". Ipak, iskreno priznaje da se pojavila i mrvica ljubomore - onoliko koliko je, čini se, u takvim situacijama neizbježno. No to je brzo potisnuto nečim jačim: novim prijateljstvima koja je stekla u Zagrebu, među djecom iz svih krajeva Hrvatske.
"Imam puno novih prijatelja", kaže Franka i upravo se u toj rečenici najbolje vidi kako cijelo iskustvo doživljava ne kao natjecanje, nego kao priliku za druženje i povezivanje.
Najveća briga
Iza reflektora, studija i pozornice cijela priča ima i onu drugu stranu - onu obiteljsku, logističku i emotivnu. Tu priču najbolje poznaje mama Domina, koja od prvog dana nosi najveći dio organizacije.
"Za Franku osobno nisam imala straha", kaže. "Ali sam imala strah za nas, kako ćemo mi to organizirati kao obitelj."
Sedmero djece, škola, glazbena škola, obaveze, a odjednom vikendi u Zagrebu, probe, snimanja. Dok je vikend još i bio lakši, tijekom školskog tjedna sve je zahtijevalo dodatnu pripremu.
"Kad smo išli u Zagreb, ja bih nakuhala za dva dana unaprijed, spremila robu, sve da mužu bude lakše dok mene nema. Jednom mi je i moja mama došla pomoći, čisto da se sve posloži", govori Domina.
U Zagreb je uglavnom putovala sama s Frankom. Tata Perica, koji je nedavno slomio nogu i u gipsu je, dva je puta išao s njima, ali većinu puta Domina je preuzela sama, ponekad čak i autobusom.
Na pitanje jesu li razmišljali o pobjedi i što dalje, Domina odgovara, smireno i neopterećeno: "Nismo puno unaprijed planirali. Rekla sam, idemo dan po dan. I nekako se sve posložilo."
"Mamavanje" kao običan dan
A kako izgleda jedan običan dan u "kući punoj naroda", govori kroz smijeh: "Dan počne već prije škole. Spremanje, roba u perilicu, dućan, ručak, čišćenje… Uvijek se nešto čisti. Uvijek netko nešto pita. To mi zovemo - mamavanje. Popodne, kad je lijepo vrijeme, djeca su vani, park, igralište, šetnja, knjižnica. Navečer opet večera, spremanje za spavanje i dan prođe."
U takvom ritmu, kaže, Franka je odrasla okružena glazbom, razgovorom i zajedništvom:
"Pjevala je jako rano. Imamo snimku kad je imala godinu i pol - mi pjevamo "Kuca, kuca, pero", a ona s nama. I rano je progovorila, pa je to išlo jedno s drugim. U biti, sve su pjevale. Kao da imamo soundtrack za život."
Bez društvenih mreža, bez osjećaja "slave"
Na pitanje osjeća li se kao mala zvijezda, Franka samo odmahne glavom - ne. Razlog je jednostavan: nema društvene mreže. Roditelji su svjesno odlučili da djeca ne žive kroz ekrane, lajkove i virtualne reakcije. "Važno nam je da imaju normalno djetinjstvo i stvarne odnose", kaže mama Domina.
Zbog toga Franka popularnost ne doživljava kroz brojke i komentare, nego kroz ljude i iskustva uživo. Možda je baš zato "The Voice Kids" za nju prije svega bio druženje, učenje i igra, a ne osjećaj slave.
Dijete kao i svako drugo
Unatoč televiziji i finalu, u ovoj kući nema posebnog tretmana.
"Franka je jedno srčano, veselo dijete. Ne tretiramo je kao zvijezdu. Razbaca sobu", kaže mama uz smijeh. Nije to do zvijezde, nego do godina.
Pomaže kad treba, starija braća i sestre pomažu oko mlađih, ali Domina priznaje da se djeca ponekad "naviknu na gotovo".
"Ali, kad stvarno treba, stanu i na njih se mogu osloniti", ponosno će.
Najvažnije vrijednosti koje Domina želi prenijeti djeci su vjera, rad, trud, skromnost, strpljenje i međusobna pomoć. "Najvažnije mi je da budu dobri ljudi. Da pomažu jedni drugima, da budu zahvalni - to nam je temelj. Zato ni uoči finala nema pritiska."
"Ako pobijedi, Bogu hvala. Ako ne, opet Bogu hvala. Život ide dalje. Ali slavlje? Slavlje će biti svakako", smije se.
Polufinale koje se - ne pamti
Put do finala nije bio ni lagan ni bezbrižan, iako je s televizijskog ekrana možda tako izgledalo. U polufinalnoj emisiji Franka je otpjevala "Hold Back The River" Jamesa Baya i tom izvedbom izborila mjesto u velikom finalu.
No, iza te večeri krije se priča koju gledatelji nisu vidjeli. Neposredno prije nastupa Franka je imala laringitis. Bila je bolesna, pod terapijom i na lijekovima, a sve je to ostavilo traga.
Toliko da se samog nastupa danas uopće ne sjeća. "Ne sjećam se kako je to prošlo", rekla nam je iskreno i bez dramatike.
U toj jednostavnoj rečenici stane cijela težina trenutka: dvanaestogodišnja djevojčica, bolesna i iscrpljena, stala je na pozornicu i otpjevala pjesmu koja ju je, unatoč svemu, odvela u finale. I sada je tu. U finalu.
Prijateljstva važnija od pozornice
Ipak, ono što Franka iz cijelog iskustva izdvaja kao najvrjednije nisu reflektori ni pozornica, nego ljudi. Djeca iz svih krajeva Hrvatske, zajednička putovanja, hoteli, čekanja između proba. U tom "među-vremenu", daleko od kamera, nastala su nova prijateljstva, iskrena, dječja i neopterećena natjecanjem. Upravo su ta prijateljstva, priznaje, ono što će najviše pamtiti.
Kad se svjetla ugase, Franka se vraća kući u svoju veliku obitelj. Ujutro škola, potom glazbena škola, zadaće, večeri kod kuće. Mama i tata paze da se ritam ne raspadne, a braća i sestre stalna su podrška jedni drugima. U domu Prižmićevih nema zvijezda. Ima djece koja dijele sobe, obveze i svakodnevicu.
U subotu je finale. Ali u domu obitelji Prižmić nema pritiska ni velikih očekivanja. Na pitanje što bi poželjela sebi i svojim prijateljima u finalu, Franka odgovara onako kako živi: "Sreću. I da svi otpjevaju najbolje." U kući koja je doista puna naroda to zvuči kao sasvim dovoljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....