Mi smo propali, a on i dalje drma. Gdje god kreneš, njegovi su ljudi. On je vlast, a mi smo budale. Preko naših leđa popeo se do visina i sad nam se ruga. Mi danas nemamo ništa, a on iza sebe ima cijelu državu.
Slušamo naše sugovornike. Bez riječi. Pitanja i ne postavljamo. Nema potrebe. Kad se rana jednom otvori, krv sama teče.
– Otac je umro.
– Svekra više nema.
– Majka je otišla u grob.
Skidaju ljudi flastere. Paraju jedan po jedan. I ništa ne osjećaju. Suze su odavno isplakane. Emocije potrošene. Žive se neki drugi životi. Nebitno kakvi. Onaj jedan, prvi i jedini pravi, nitko im ne može vratiti. Kao ni umrle roditelje. Raspadnute obitelji. Raspršene snove.
Djeco, bježite
– Željko Kerum, kažete? – mirno će, kao da prvi put čuju to ime i prezime.
Neki su se i nasmijali. Nama, a ne sebi. Naivni smo, vele, ako mislimo da će ikakav članak išta promijeniti.
– Što više o njemu pišete, on je sve jači – govore.
Razočarani su u državu. U društvo. U ljude. Djeci savjetuju da pobjegnu. Ako već nisu. Poput jednog od sinova koji se nije zaustavio sve do Islanda. I da samo znate, zadovoljno će, kako je dobro na tom Islandu. Kako je sve uređeno. Kako se zna tko, što i zašto radi. I kako uopće nije bitno što po šest mjeseci ne vidiš ni sunca ni mjeseca.
Satima bi mogli pričati o Islandu. Zemlji u kojoj ti plate onoliko koliko zaradiš. I u kojoj zaradiš onoliko koliko si radio. Zemlji u kojoj nema ni oronulih zgrada ni starih duhova. Ni Željka Keruma.
– Da samo vidite kako je tamo sve lipo, čisto, zeleno. I kako su ljudi dobre volje – kaže nam Martin Omrčen.
Njegov "Grafopak" Keruma je opskrbljivao vrećicama, a Kerum mu je ostao dužan 26.237 eura. I pet centi. Pardon, Kerum nije ostao nikome dužan. Dužne su ostale njegove tvrtke. A one su usahle. Za razliku od Keruma, koji cvjeta. Podjednako ekonomski, kao i politički. Bez njega i njegovih glasova HDZ nikad ne bi došao na vlast u Splitu. Baš kao što on i njegova sestra Nevenka bez HDZ-a nikad ne bi bili saborski zastupnici.
– Virujte mi, ovakve države nema nigdi – gorko će Martin Omrčen.
Valjanje u blatu
Za potrebu ovoga teksta razgovarali smo s desetak osoba, sve redom vlasnika bivših ili još uvijek postojećih malih dalmatinskih tvrtki kojima su velike tvrtke Željka Keruma ostale dužne ozbiljan novac, no samo su rijetki dopustili da im objavimo identitet. Ne žele, rekoše, da im se ime valja po blatu. Jer, tamo gdje je Željko Kerum, dodaju, tu je i blato.
Objavili smo prije nekoliko dana kako je stečajna upraviteljica Natalija Mladineo izradila prijedlog završne diobe stečajnim vjerovnicima drugog višeg isplatnog reda i kako ukupan iznos utvrđenih tražbina za čak dvjesto vjerovnika iznosi 97.173.825 eura, dok iznos koji ostaje raspoloživ za namirenje tih tražbina iznosi tek 1.200.000 eura.
U prijevodu, vjerovnici će od ugašene trgovačke tvrtke "Kerum" dobiti malo i ništa. Odnosno, jedva nešto više od jedan posto svojih potraživanja.
I dok su tražbine vjerovnika prvog višeg isplatnog reda u cijelosti namirene, dvjesto vjerovnika drugog višeg isplatnog reda uzalud već godinama čeka u redu. A među njima se uglavnom nalaze razni "Kerumovi" dobavljači, veći i manji obrtnici, pekari, mesari, poljoprivrednici i ostali nesretnici koji su imali s njime posla, zatim tijela lokalne uprave, poput gradova i općina, razne javne tvrtke, pa tijela državne vlasti, poput Ministarstva financija, odnosno Porezne uprave, onda suvlasnici stambenih zgrada u kojima su bile trgovine bankrotiranog poduzeća u Splitu i Zagrebu, javnozdravstvene ustanove… Skoro pa svi.
I dok su veliki preživjeli, mali su dobrim dijelom nestali. Baš poput Omrčenova "Grafopaka".
Nevenkina volja
– Kerum je svoje izvuka, eno se i sad bahati, putuje po svitu, troši ka pravi milijunaš, otvara nove firme, gradi zgrade, a nama su ostala samo njegova obećanja i laži – ističe Martin Omrčen.
Jedan dio duga, otkriva, uspio je naplatiti. Slučajno.
– Kad bi Nevenka bila dobre volje, onda bi ti nešto dala, a kad nije, onda bi te potirala odma s vrata – prisjeća se.
Jednom mu je Kerum bio obećao dati i viljuškara na ime kompenzacije, ali od toga na koncu nije bilo ništa.
– A šta je najgore, znan ga, susidi smo. Virova san mu na rič, dava mu robu na odgodu, a on bi plaća kad bi tija i pravija se ka da se ne znamo – nemoćno će.
Napominje kako su Kerumove tvrtke – jer i "Kerum trgovina" iza sebe je ostavila čemer i jad – u nekretninama i kapitalu imale višu vrijednost nego što su bile dužne, ali on je toj činjenici doskočio raspoređujući imanje po svojoj užoj i široj obitelji.
– Takva smo mi država, blago nam se, s jedne strane ostala su uništena i opljačkana poduzeća, jer dašta je to nego pljačka kad nekome daješ robu, a on ti je ne plaća, a s druge smo umisto jedne bogate obitelji dobili njih nekoliko – zaključuje Omrčen.
Jedan od sugovornika, koji od Keruma potražuje iznos dovoljan za nekoliko dobrih života, tek nam je kratko poručio kako je "to poglavlje zatvorio za sva vremena", a drugi nas je nimalo pristojno zamolio da ga ostavimo na miru. Novinari su mu jednako zlo kao i Kerum. Crvi.
Igra bez granica
– Morate razumjeti i takve ljude, jer ono što su oni prošli s Kerumom bilo je ravno kalvariji, a taj isti Kerum stalno je bio na naslovnicama, tretiralo ga se kao najveću estradnu zvijezdu, tepalo mu se kao velikom Želi, zvalo ga se i intervjuiralo do te mjere da je čak postao i gradonačelnik Splita – rezignirano će još jedan vlasnik tvrtke koja je zahvaljujući Kerumu i kerumlijama prestala postojati.
– Nije Kerum bio jedini, ali je bio najgori – tvrdi.
Višemjesečna odgoda plaćanja, kompenzacije i nenormalni rabati bili su sastavni dio poslovanja u tom naopakom trgovačkom svijetu. Koji je jamčio brzo i lako postajanje tajkunom. I uglednim građaninom. Čiji sinovi nikad neće vidjeti Island.
– Ako si mislio opstati, morao si pristati na tu igru – čujemo od svih.
A najgore bi tek dolazilo kad bi pokucao na Kerumova vrata. Kad bi došao tražiti svoj novac.
– Mrtav hladan bi ti rekao: "Evo ti 70 posto novca, to ti je jedina ponuda, uzmi ili ostavi, ako ne uzmeš, nećeš dobiti ništa" – tumači naš sugovornik.
I nesretnici su uzimali. Što će. I lagano propadali.
Pitamo ga zašto je svjesno išao u propast, zašto nije prestao dostavljati robu Kerumovim trgovinama, a on se smije, vidi se, kaže, da ništa ne razumijemo, a pogotovo ne svijet u kojem beskrupulozni nitkovi mirno spavaju. Sažvakati i ispljunuti čovjeka njima je poput odlaska u kino. Predstava s kokicama.
– Kerumovi dućani bili su posvuda po Dalmaciji, ako te nema u Keruma, nema te nigdje, a tu je bio i njegov utjecaj, kad bi te on kod sebe prekrižio, bio si gotov svugdje – objašnjava.
Obećanja i laži
Sve bi, potvrđuju svi s kojima s razgovarali, počelo idilično. Kerum bi te tapšao po leđima i predstavljao kao svog najboljeg prijatelja, no vrlo brzo nad to bi se prijateljstvo nadvili mračni oblaci.
Mate Bosnić, vlasnik "Bosmattoma" i "Mljekare Bosnić", priznaje kako je Kerumu vjerovao na riječ. I to praktički do samoga kraja.
– Vjerovao sam mu do te mjere da ga nisam želio ni tužiti, kao što su to učinili neki drugi vjerovnici – otkriva poduzetnik iz Ciste Provo.
Na koncu, Kerumove tvrtke ostale su mu dužne više od 300.000 eura.
– Stalno je obećavao da će mi podmiriti dug, spominjao je i neke nekretnine, slao mi je poruke na WhatsApp da se ne brinem i da će sve biti u redu, a na kraju mi je na činjenicu što ga nisam tužio zahvalio tako što me gadno izvrijeđao – prepričava Bosnić.
Kerumov rječnik, opravdava se što će se tu zaustaviti, nije za novine. Prostačenje je to koje, kad ga već nitko ne može sankcionirati, ne bi trebalo promovirati.
– Spasilo me što nisam bio ovisan o kreditima. I što sam po prirodi konzervativan i štedljiv čovjek – odgovara Bosnić na pitanje kako je uspio izdržati takav financijski udar.
– Puno me je to oštetilo i unazadilo, bilo je i ozbiljnih problema, ali sam se ipak uspio održati – kaže Bosnić.
Prva prijava
Tvrtka Jadranke Džolić nije se održala. Njezina "Bolija" za sva je vremena zatvorila vrata. Kerum joj je ostao dužan nešto manje od 55.000 eura.
– Taj novac, sve i da ga dobijemo, danas puno manje vrijedi nego u vrijeme kada je dug nastao i kada smo za njega mogli kupiti komforan stan u Splitu – ističe Jadranka Džolić.
Njezina se obitelj bavila proizvodnjom jaja. Dakle, lako kvarljivom robom.
– Nije isto kad ti netko duguje novac za robu koja može dugo stajati na policama ili pak za jaja koja traju tek nekoliko tjedana. Mi smo njemu uredno isporučivali robu, baš kao što smo uredno podmirivali sve svoje obaveze, pa tako i plaće za radnike, čak smo i kredite dizali da nikoga ne zakinemo, a on je na tu istu robu uzimao maržu i do 300 posto, da bi nama plaćao kad bi ga bilo volja – govori naša sugovornica.
Nisu mu, dodaje, mogli ništa. Kerum je bio moćnik, baš kao što je i sada, a oni su u toj igri bili i ostali mali miševi. Ipak, prvi su ga prijavili, nisu se bojali.
– Gledaš ga kako se u Saboru smije sa svojom sestrom i kako nam se zapravo svima ruga i dođe ti slabo – kaže.
Bili su prisiljeni zatvoriti tvrtku. Sve svoje trude baciti u vjetar.
– Želim da se zna da Kerum nije bio jedini, jer su i drugi tako radili, ogroman su novac trgovci zarađivali na trudima malih ljudi – podvlači Jadranka Džolić.
Svjesna je, kaže, kako nema velike vajde od novinskih članaka, ali želi da osobe poput Željka Keruma, ako ništa drugo, barem završe na stupu srama. A ne u gradskim vijećima ili nadzornim odborima. Želi da se nikad ne zaboravi što je Željko Kerum učinio brojnim dobrim i vrijednim ljudima i da građani Splita takvoj osobi napokon prestanu davati glasove na izborima.
– Vrijeme prolazi, a on je sve bahatiji – ogorčeno zaključuje.
HDZ-ov bek
Jedan od sugovornika, koji već godinama uzaludno čeka svojih gotovo 100.000 eura, Kerumovu današnju poziciju slikovito opisuje nogometnom terminologijom.
– On igra beka za HDZ. Zato i neće u zatvor, di mu je, realno, odavno tribalo bit misto – jasno će.
Prisjeća se kako mu je otac, danas pokojni, imao razumijevanja za Kerumove probleme.
– Sija nas je za stol i reka: "Dico, oćemo li ga pomoć, svakome se može dogodit da dođe u nevolju." I mi se ni sekunde nismo mislili, pomogli smo, nastavili smo mu dostavljat robu ne znajuć zapravo da se on, igrajući na naše poštenje i naivnost, i dalje bogati – govori.
A kad su napokon progledali, odnosno kad su shvatili da su izigrani i da je Kerum pruženu ruku spasa spreman otkinuti, pokušali su razgovorom doći do svojeg novca. Kako pošteni ljudi to i inače čine.
– Otac je doša do Keruma u Loru pitat ga kad će počet vraćat dugove, a on se na njega prid puno svita počeo derat i vriđat ga ka najgoreg neprijatelja – s mukom prepričava.
Mučna je priča i jedne druge obitelji. Njima je Kerum ostao dužan više od 100.000 eura. Počeli su, govore nam, po šavovima pucati, i psihički i fizički obolijevati, na operacijskim su stolovima završavali, i baš zato mole za razumijevanje što Željka Keruma za vijeke vjekova žele zaboraviti.
– Pali smo na koljena i digli se, to je jedino bitno, morate nas shvatiti.
Grikula i pasare
Na koljenima je bio i Stjepan Eterović Grikula, vlasnik pekare iz Pučišća kojoj je Kerum ostao dužan 47.480 eura. I on se digao. Danas prodaje ulje i zauvijek želi zaboraviti dane u kojima je kompenzacija bila jedini novac.
– Danas to nekom može biti čudno, ali tako se nekoć radilo, ja Kerumu kruh, a on meni brašno, a znalo je bit i vina – jednostavno će Grikula.
Ne ponovilo se. Iako, nešto dobra od tih kompenzacija je i ostalo. Nije da nije.
– Jedanput mi je umisto brašna da dva kaića, dvi pasare, eno ih i sad u mene, dobre su mi, s njima iden u ribe – Grikula će.
Da mu je dobiti nazad svoj novac, sunce bi ga ogrijalo, ali ne nada se. Bolje je tako. Nada zna pojest čovjeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....