Vrt kod Zagreba je ishodište i čvrsta točka, a kako je sve to u ovih sedam godina i više od 130 emisija prekipjelo preko ograda vrta Šoštarićevih, "Vrtlarica" je morala izaći i na teren. Jedan od terena događa se upravo ovih dana u Šibeniku.
Ideja je izvrsna: Vinka Protega, iz Udruge "Terra", Tina Vickov, iz agencije Šibenik Plus, i Dino Karađole, direktor TZ Grada Šibenika, napravili su projekt "Posadi cvijet, probudi svije(s)t", s naoko jednostavnim ciljem: da u staru gradsku jezgru Šibenika vrate pitare. Kažemo "naoko jednostavnim", jer Šibenik je postao izrazito bescvjetni grad, cvića nema ni na "službenom mjestu" - u đardinu, nema ga ni na prozorima, tek nešto malo pred kućama stare Gorice.
Šibenčani sustavno sijeku sva usamljena gradska stabla te "sade" suncobrane i najprimjerenije moguće tende. Upravo je izuzetno loš odnos Šibenika prema hortikulturi, gdje god da se okreneš. E, tome su htjeli doskočiti organizatori projekta "Posadi cvijet, promijeni svije(s)t" pa su se još dosjetili u "radni posjet" pozvati televizijsku Vrtlaricu Korneliju Benyovsky Šoštarić. Nisu mogli naći bolju osobu da dade pravi impuls za oživljavanje toga, hortikulturno mrtvog, starog dijela lijepoga grada Šibenika, piše Slobodna Dalmacija.
- Meni se jako svidjela ta ideja o vraćanju pitara u staru gradsku jezgru Šibenika, to se odlično uklopilo u neku ideju urbanih vrtova, odnosno emisija na te teme, pomislili smo da bi uz našu podršku, udruga koja to planira, mogla lakše postići rezultat. Sve to što radimo u Šibeniku, snimit ćemo za jednu od naših emisija, HRT je medijski pokrovitelj akcije, a ja ću dati sve od sebe da pomognem, ali i da ih obavežem pa da vidimo što će iz svega nastati. Ovo je sad nukleus, no ja ću se vratiti u Šibenik vidjeti je li se naše sjeme uhvatilo... - kaže Kornelija koja si je dala truda da tijekom tri dana u Šibeniku s ljudima razgovara, poučava, pokazuje, nevjerojatno strpljiva i s, bogme, popriličnom publikom! I ogromnim znanjem.
Dvorana gradske knjižnice gdje je održan jedini teoretski dio, bila je dupkom puna - to nisu doživjela ni mnoga velika imena ni mnoge druge velike teme i sadržaji!
Male farme hrane
- Veselilo me to istinsko zanimanje, uvijek se nadam da će bar nešto uhvatiti korijena, da će bar nešto biti početak lijepe hortikulturne priče. Evo, imamo primjer Izole u kojoj je u jednoj od uličica stare jezgre jedan kolega novinar prazni pitar napunio zemljom i posadio bosiljak. Onda je to napravio prvi susjed, pa drugi, treći, susjedna ulica, druga, treća... i sad u Izoli imaju ulice pune pitara s bosiljkom, valjda ih je pedesetak vrsta, imaju i svoj dan bosiljka u kojem iznesu stolove i nude jela s bosiljkom, a turisti na to dolaze ko ludi!
Mene žalosti kad vidim ove prazne šibenske ulice bez cvijetka i pitara, a taj cvijet, ta biljka, to je po mom mišljenju iznimno važan "sadržaj" u turističkoj ponudi! Biljke nas pokreću jednako kao i životinje, one imaju svoju energiju i nisu samo dekor i da samo vidite kako to osjećaju i gosti svakoga grada. U Splitu je jedna raskošna bugenvila kod Peristila gotovo slikanija od samog Peristila, nema turista koji tu prođe, a da je ne slika.
Evo, sad je šibenska udruga Terra pitarima uredila stepenice i solar kuće Zorić na Maloj Loži - nema prolaznika koji to ne slika! Zbog svega toga ja ću maksimalno podržati ovu ideju, pomoći na svaki način. Jer ambijent vam je važan koliko i arhitektura, uostalom, hortikultura je prijatelj arhitekture, oni se moraju nadopunjavati. A u Dalmaciji samo niču apartmani, apartmani, oko njih sve golo ili artificijelno. Nema tamo ni đirana, ni murtele, ni žalfije niti sto drugih domaćih, autohtonih biljaka koje, uostalom, i ne traže ljeti toliko vode. Ljudi uz te vile i apartmane stvaraju ambijente koji to nisu.
Kornelijina emisija "Vrtlarica" ima sve veći i sve dalekosežniji utjecaj, vidjeli smo to i za vrijeme njena boravka i snimanja u Šibeniku. Kad ima rezultata onda je to, kaže, samo vuče naprijed.
- Nastaje fenomen, jedna nova aktivnost u kojoj ljudi žele sami proizvesti hranu, na rubu grada ili u samom gradu, na svojim terasama, nastaju prave male farme hrane. I kuhari su shvatili da je domaća hrana bitna, da je važno imati i svoj vlastiti vrt, i orijentirati se na ekološku i sezonsku hranu i to je sada hit - komentira Kornelija.
Ipak misli da je ovaj dio Mediterana, naša Dalmacija, bitno promijenila hortikulturno lice i to - na gore. Sjeća se svoga djetinjstva u Segetu Donjem kraj Trogira odakle joj potječe mama, sjeća se djetinjstva i pitara punih cvijeća, pravih pitara ili starih lonaca svejedno.
Rascvjetani Mediteran
- Nije bilo kuće bez cvijeta, to je naprosto bila neka potreba. Danas, profit je postao ta potreba... A ja bih tako voljela da se vrati pravi odnos prema bilju, to je život Mediterana, to imate svagdje drugdje, samo se kod nas izgubilo. Vlasnici apartmana misle da je vrh posijati englesku travu i onda na nju trošiti ogromne količine vode! Ja mogu davati ovakve poticaje, mogu imati neku inicijalnu misiju i drago mi je kad vidim koliko ljude to zanima. Ali nisam baš zadovoljna koliko se toga realizira, koliko ljudi se praktički uhvati posla iza naših kontakata ili toliko gledanih mojih emisija. E to me muči, baš me to muči!
Dok slušam Korneliju kako zaneseno priča o vrtu, povrću, cvijeću, biljkama i kad je gledam kako zdušno radi na svojoj "zemlji", u svom vrtlu pored Zagreba sve mislim - možda je upravo taj njen trud, taj fizički trud, kontraproduktivan u cijeloj ovoj priči, premda se ona vrtom kreće kao da klizi... Jer, oko zemlje i vrtla treba - raditi. Da, raditi!!!
- O, tu je posla ko u priči! Ali, to vam je i aerobna vježba, kretanje, disanje, tu ste na suncu, tu vam organizam radi punom parom, puni se kisikom pa zar to nije preporučljivo i zdravo? To ne možete dobiti ni u jednoj dvorani za vježbanje. Posla je ko u priči za Korneliju i izvan vrta: u emisijama "Vrtlarica". Stalno nastoji pokazivati nešto novo, s nečim je osvježiti, eksperimentira, pokazuje ljudima prednosti korištenja buhača umjesto sintetskih pesticida, na upotrebu zeolita, upozorava na poseban tretman biljaka u pitarima gdje je možda prevelika količina hranjiva u ograničenom prostoru...
- I napišite da sam objavila smrt plastici i pleksiglasu i da ne prepručujem ništa doli terakotu koja "diše" i ne kuha korijen biljke. Vjerujte mi, puno radim, imam veliko praktično iskustvo, stalno čitam i proučavam. To je, uostalom, moja struka, ja sam na Agronomskom fakultetu završila za inženjera vrtlarstva i oblikovanja pejzaža. Nastojim pomicati granice i baviti se organskim vrtom na suvremen način i suvremenim sredstvima, ali stalno se domišljam i rješenjima koja ništa ne koštaju, a znatno pomažu.
Najlakše je posegnuti za pesticidima, poljoprivreda nam je grozna i pravi je uništavač tla, a samim tim i zdravlja, na tržnici ćete kupiti jučer prskano povrće bez problema... Ja nastojim pokazati da se može i drugačije, čak i jeftinije. Pa ako se može na jednom vrtu, zašto se ne bi moglo i na većoj površini? Zagora Tlo i zemlju moramo ostaviti djeci, govori Kornelija, a tome i uči svoju kćer Barbaru koja je s njom već stekla mnoga korisna znanja.
- No, naravno da mi je jako bitna i estetska komponenta. I ko kaže da povrtnjak i cvijeće ne idu zajedno? Zar cvijet raštike, uostalom, nije prelijep? Granice između cvijeća i povrća su nepotrebne, biljka je biljka i kakve veze ima zove li se cvijeće ili povrće? Sve je to, naprosto, lijepo. Jedino što strogo dijelim je poljoprivreda i vrtlarstvo. Prvo je - privreda, a drugo, vrtlarstvo, to je, kako rekoh, kultura, kultura življenja, to se ne radi za novac nego za sebe.
Pričamo još o tome kako bi Zagora mogla biti trbuh Dalmacije, kako su pusta otočna polja poput Žirajskog, o tome kako je otišla u Oštriće baš na primjeru jednog tamošnjeg vrta pokazati ljudima kako štediti vodu, kako malčirati, kako raditi i koristiti prirodna sredstva, pelin, vratić, rabarbaru, čili papričice... ili o tome kako zasjeniti biljke da i u Zagori mogu izdržati plus 40. Ova je šibenska priča baš lijepa, to je priča o gradu kojem treba vratiti dušu kroz pitar s cvijećem, i o ljudima koji su odlučili popraviti stanje u kojem pitara - nema! To bi promijenilo sliku grada, a ne košta puno. "Vratit ću se da vidim jesmo li zajedno išta uspjeli!", poručila je naša najpopularnija vrtlarica.