Ulovili smo ga baš u trenutku kada je u svom malom podrumu slagao vina. Puka koincidencija ili prst sudbine? Teško je reći što je od toga bilo posrijedi, ali svakako je znakovito da Miroslav Škoro u ruci drži bocu vina i javlja se na naš poziv jer s njime želimo dogovoriti priču o Škori vinaru.
Jednako tako, nama laicima teško je znati o čemu se radilo prije šest mjeseci kada je Škoro u svojem premijernom izlasku na vinsku scenu odnio pobjedu na glasovitom kutjevačkom Festivalu graševine. Puka koincidencija ili prst sudbine? Odgovor može biti i jedno i drugo, ali prije svega treće. Kvaliteta. Jer, Škorina je graševina uistinu bila najkvalitetnija od svih iz berbe 2015. koje su se našle na tom jedinstvenom natjecanju. Uostalom, ocjenjivački sud nije imao pojma koji se vinar krije iza pojedinog uzorka. Ocjenjivali su ga baš po okusu, mirisu i kvaliteti. Uglavnom, naš poznati kantautor, pjevač i zabavljač od tada više priča o vinima nego o pjesmama, a kada su i one na repertoaru, vina su opet neizbježna. Sve je to povezano. Njegov vinograd, koji je kupio od poznate kutjevačke vinogradarske obitelji Mikinac u Mitrovcu, sa 6500 trsova već je obran i drugi put otkako mu je vlasnik. Berba je, kaže, bila dobra.
Vinski svijet
- Na razini prošle godine, iako meteorološki uvjeti nisu bili kao tada. Kako sam imao sreću kupiti vinograd na dobroj poziciji u Mitrovcu, bez dodatne agrotehničke zaštite stvorili smo jednaku količinu grožđa kao i prošle godine, 14 do 15 tisuća tona - priča nam Škoro, a onda se samo po sebi nameće pitanje hoće li i vino biti jednako kvalitetno kao prošlogodišnje.
- Uvijek težim izvrsnosti, pa tako i u vinarstvu. Nije bitno hoće li biti šampion nečega, važno je da bude kvalitetno i da nikoga dan poslije od njega ne boli glava. Bio sam nedavno na jednoj promociji vina u Opatiji i mog se vina najviše popilo, a drugi dan nikoga nije boljela glava. To je najveći kompliment koji vinar može dobiti - kaže Škoro.
Prošle je godine proizveo je 9-10 tisuća litara, a otprilike se istoj količini nada i od ovogodišnje berbe. No, nije naodmet ponoviti priču o tome kako se čovjek koji je u dotadašnjem životu preferirao rakiju, a u mladosti bio na štok ili rum koli našao u vinskome svijetu.
- Proteklih godina često sam razmišljao što bih i kako, jer ipak četvrt stoljeća odlazim na Požeški festival, poznajem jako puno ljudi različitih struka, a ponajviše vinara i dogodilo se da kupim vinograd i upadnem u, da tako kažem, slatke probleme jer, hvala Bogu, nisam osuđen na to da budem samo vinar i vinogradar. Da jesam, već bih bio u zrakoplovu za Dublin - smije se.
Tako je to sa Škorom. Kreneš u priču o tome kako je sve počelo, a on to proširi na dodatne segmente prilično komplicirane nam gospodarske, ekonomske, poljoprivredne, pa posljedično i vinske scene. Otvara priču i šalje kritiku onima koji bi trebali skrbiti o javnom dobru.
- Gledajući pošteno, moji pokojni djed i baka, Mato i Manda, doselili su se iz Dalmacije 1942. u Višnjevac jer su bili gladni i htjeli su preživjeti. Došli su s tri sina, dobili ovdje još dvije kćeri i preživjeli jer su došli na zemlju na kojoj, kad ti padne klip kukuruza, nikne cijelo polje kukuruza. Međutim, ispostavilo se da se najednom, nakon svih žrtava i nedaća koje je prošla ravnica, više ne isplati biti na zemlji, nego na kamenu. Moji su došli da bi preživjeli, a sada se odavde iseljavaju moje nećakinje i nećaci da bi preživjeli. Čak su uveli i posebnu liniju za Dublin, silno smo ponosni na to. Više ne izvozimo djecu autobusima, sada možemo i zrakoplovima. To je rezultat politike koju su vodili svi ti izrazito pametni ljudi koji su vodili Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem ovih 25 godina i ja im na tome čestitam - sarkastično će Škoro, koji se, doduše, i sam okušao u ozbiljnoj politici. Bio je saborski zastupnik HDZ-a i njegov kandidat za gradonačelnika Osijeka, što je bio prilično altruistički potez, a onda je sve to ipak odlučio poslati kvragu. Dosadila mu je, rekao je tada, slika da su svi političari lopovi. On se u tom i takvom svijetu nije vidio, pa se vratio glazbi, pjesmi, zabavi... No, od politike, očito, ne može pobjeći. Na njegovu tezu o krivcima za Dublin dodajemo da se od krivnje ne može amnestirati ni nacionalnu politiku.
- Ona se rješava na nacionalnoj razini. Demokracija je takva da se na nacionalnu razinu delegiraju neki ljudi iz lokalnih krajeva, a ne može se reći da nismo bili zastupljeni. Bili smo i predsjednici Sabora i predsjednici države, bili smo ozbiljna izborna baza. Ne može se reći da nismo zastupljeni u vlasti, no vlast je briga za javno, a ne za osobno dobro - zaključit će Škoro priču o političarima, a onda okrenuti na ono što smatra problemom u vinarskom svijetu. Iako je, doduše, i to politika.
Graševina
- Sve je postavljeno nakaradno. Biti vinogradar znači da polomiš kičmu, ne računaš svoj rad, vrijeme, uloženi trud, i onda na kraju, ako si sretnik, za graševinu dobiješ tri kune po kilogramu. I to ako si proizveo vrhunsku graševinu. Za jednu butelju treba ti otprilike dva kilograma, znači šest kuna da bi dobio butelju koja nekim čudom u trgovini stoji 70 kuna, a u ugostiteljskom objektu 150 kuna. I onda se suočiš s činjenicom da je vrijednost tvoga rada, ako je ne mjeriš, nešto što si donirao, a vrijednost grožđa je otprilike barem 20 posto manja od onoga što si uložio kroz agrotehničke mjere, najam ljudi koje si angažirao... Konkretno, ja sam održavanje vinograda platio oko 56.000 kuna, a od grožđa sam mogao dobiti samo 42.000 kuna. Kako ne ovisim o tome, odlučio sam ne biti kooperant, nego finalizirati proizvod, kako su me naučili na fakultetu. Napravio sam vino, koje je relativno skupo jer nemam svoj podrum i tehnologiju, pa sam to, što bi Hrvati rekli, autsorsao i došao do relativno velikog inputa kako bih napunio prvu butelju. No, zahvaljujući diverzifikaciji svojega poslovnog portfelja, ja to mogu izdržati. Sreća, mimo mog plana i programa, ono je proglašeno šampionskim vinom na tajnom ocjenjivanju naslijepo. Prvo pa muško, ima Boga. Inače, dobar dio butelja sam podijelio. Imam sreću da o tome ne ovisim. Ako ne mogu postići cijenu koju sam zacrtao, radije poklonim, a svatko komu sam poklonio vratio se kupiti barem još jedan karton jer je vino zaista ispalo vrhunsko - dodaje Škoro.
Prve dozvole
Kaže da sada puno uči o vinima. Želi pomoći raju u kojem je njegov vinograd, ljudima koji se time bave.
- Ako ništa drugo, gdje god dođem, zapjevat ću dvije pjesme, pa će to privući pozornost. Treba se ugledati u organiziranost vinara u Istri, koji su s jednom sortom napravili strahovito velik posao zajedništvom, radom, razvojem, praćenjem i podrškom politike, od koje ne možeš pobjeći. Volio bih da uspijemo stvoriti kritičnu masu ljudi zainteresiranih za sve dijelove društvenih djelatnosti, posebno u poljoprivredi, jer je to jedini način da vratimo djecu natrag.
Danas je sretan kad za obiteljskim stolom posluži bocu svojega vina jer “sve da ga nikad u život nisi pio, osjećaj je takav da te na neki način nagoni da popiješ tu čašu”.
- Da nisam izuzetak, pokazuju neke vrlo ozbiljne face, iako ne mogu reći da se ja sada furam na njih jer se to dogodilo stjecajem okolnosti. Ali, svatko tko imalo drži do sebe u nekom svijetu i kada je zaradio neki novac - poput Stinga, Angeline Jolie, Brada Pitta... puno tih ljudi - stvorio je neku svoju liniju vina i bavi se time jer je to ipak emocija. Nije to samo proizvesti vino, pomiješati ga s mineralnom vodom i oblokavati se. Niti pripadam takvoj vrsti ljudi, niti sam takva generacija. Ja se ipak bavim emocijom dulje od 30 godina pišući pjesme, a vino je emocija jednako kao pjesma. Kao što ni pjesma ne paše u svako doba, u svakom društvu i u svakoj prigodi, tako ne paše ni vino. Ima u ovoj priči i onog intimnog jer je to nešto što me, nakon smrti moje pokojne majke koja je bila sidro zbog kojeg sam se vraćao u Slavoniju, ponovno dovodi i što imam napokon toliko radosti što odlazim u Kutjevo. To je jako važno. Veza koju treba njegovati. Prekrasno je i uzeti škare, ući u svoj vinograd, sjeći, stavljati, pa to ide u neku prešu, pa ti kažu - ima toliko sladora, a toliko kiseline. Doduše, svjestan sam da je moje vino postalo šampionsko jer se tog dana poklopilo jako puno silnica i na tome sam zahvalan dragom Bogu, jer to je stvarno koincidencija - smatra Škoro, kojemu je i taj uspjeh, kao i mnogi drugi, stvorio određene probleme, ali ne velike jer ipak nema velike količine vina. Ne želi previše o tome. Više gleda u budućnost, a ona je vezana uz obnovu sadašnjeg vinograda, kupnju novih trsova, a u konačnici i gradnju vlastitog podruma. Škoro je još vinar bez podruma. Nakon što mu je prošlogodišnju berbu u šampionsko vino pretočio Vlado Krauthaker, ove se godine Škorina vina rade u podrumu Antuna i Željka Adžića.
- Još sam vinar bez podruma, ali sam i vinar koji ima najboljeg prijatelja na svijetu, a zove se Antun Adžić, i njegova sina Željka. Uz takve prijatelje, pjesma je biti vinogradar i vinar. Ove godine radi se u podrumu Adžić, što je mali zaokret u tehnologiji. Vlado je bio čovjek koji nam je pomogao izabrati vinograd, koji je napravio prve količine, no on ima sam svoje velike količine i iluzorno je očekivati da će se dugoročno posvetiti ovako malim količinama kao što su moje. Hvala mu velika jer ovoga danas ne bilo da nije bilo onoga što je Vlado napravio - kaže Škoro, koji je krenuo putem s kojeg nema povratka.
- Pribavio sam prve dozvole za svoj podrum. Bit će na području svetozelinske vinske ceste jer bi, s obzirom na moje obveze, bilo problematično prevaljivati 400 km više puta tjedno. Kanim tamo širiti kapacitete, ali podrum sam odlučio raditi bliže sebi, jer sam tako dogovorio i s gospođom koja će mi biti glavni enolog. Prije nekog vremena kupio sam zemlju u mjestu Drenova Donja jer sam htio imati svoj doticaj s prirodom i svoj vrt. Najprije sam kupio par stotina kvadrata, a onda se to pretvorilo u hektar i pol. Jeftinije bi mi bilo kupiti grožđe, ali nisam takav lik. Bit će to OPG i probat ću to zadržati što je više moguće unutar obitelji. Sestra i šogor su mi nedavno dobili otkaz i u Našicama više ne rade, a oboje su visokoobrazovani. Sestra će mi uskoro doktorirati ekonomiju, šogor je inženjer strojarstva i projektni menadžer. Imam i bratića koji je dobio otkaz u vojsci jer je prestar, a nema još ni 50 godina. Probat ću oformiti pravi OPG. Ne treba odustajati niti biti pesimističan. Kad sam se angažirao u politici, htio sam tako funkcionirati, ali očito nije bilo pravo vrijeme za to, pa sam se povukao, ali danas radim isto na puno manjoj razini - objašnjava Škoro.
Velika šansa
Kod ljudi u vinskom svijetu prepoznaje veliku strast, ljubav i emociju “sa sasvim normalnom i razumljivom količinom ljubomore koja je dobra jer stvara kompetitivnost”.
- Pitanje je samo kamo će to otići, a to jako ovisi o državi i kako će se postaviti prema toj grani, hoćemo li se uspjeti pozicionirati kao država da uđemo u tržišnu nišu ekskluziviteta. Tu imamo veliku šansu, a ako se ne pozicioniramo, ne znam možemo li očekivati boljitak u bilo kojoj grani, a osobito ovoj - istaknuo je Škoro, kojem je žao što se kasno rodio, pa nije napisao pjesmu “Vino i gitare”. Ali, smijući se, kaže: - Napravit ću ja ‘Vino i tambure’.