Humorom se za raznih režima nerijetko smije reći i ono što se u ozbiljnijem narativu ne bi toleriralo. Svojevrsna začetnica stand-up komedije na ovim prostorima, Nela Eržišnik, desetljećima je bila velika zvijezda od Makedonije do Slovenije. Nasmijavala je obične ljude, ali njezine šale voljeli su i Tito i Tuđman.
Eržišnik je utjelovljavala Maricu Hrdalo, Zagorku punu pučke mudrosti, spremačicu s pregačom, glave ogrnute rupcem, s neizostavnom metlom u ruci. Bila je i lička baba Ikača. Njezina Marica i Ikača govorile su naglas ono što je narod mislio, a što običan svijet nije smio reći.
Manje je poznato da je prije no što je postala Marica Hrdalo i baba Ikača, likovi koje je utjelovljavala do kraja profesionalnog djelovanja, Nela Eržišnik bila Petrunjela u Držićevu "Dundu Maroju", gospođa Alving u Ibsenovim "Sablastima", Stara u lonescovim "Stolicama", Bara u Kolarovoj komediji "Svoga tela gospodar"…
Na zagrebačkoj Zemaljskoj glumačkoj školi diplomirala je 1948. U kazalištu je nastupala do pred kraj 1960-ih.
Kratko je igrala u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, tamo je krenula još kao studentica, potom je, nedugo nakon što je diplomirala, prešla u tad novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište, današnju Gavellu. Branko Gavella volio je njezin rad, glumila je u klasičnim komadima, u Ibsenovim i Ionescovim dramama i sličnom repertoaru.
Kazališna karijera završila je neplanirano, sudskim procesom.
Pročula se naslovnom ulogom u Aristofanovoj "Lisistrati" 1952. Njezina zadnja uloga u kazalištu bila je u Nušićevoj "Gospođi ministarki".
Nakon improvizacija koje je napravila u "Gospođi ministarki", a koje se nisu svidjele ni upravi niti kolegama iz ansambla, Eržišnik odlazi iz Gavelle. "Nikad nisam požalila što sam napustila kazalište. Kazališni je glumac slabo plaćeni mučenik … U ‘Ministarki‘ sam u četiri čina petnaest puta mijenjala kostime, znoj je curio s mene", govorila je kasnije o tim danima u kazalištu.
U ono doba Nušića i Nelu Eržišnik u Zagreb su dolazili organizirano, autobusima, gledati velike grupe gledatelja iz raznih sredina. "Aplaudirali su toliko da me nisu puštali s pozornice nakon završetka predstave. Ali, dogodilo se da sam odjednom, bez ikakve najave, na oglasnoj ploči pročitala da je predstava, unatoč velikoj popularnosti, skinuta s repertoara. Bio je to nizak udarac, čudan…", prisjetila se puno desetljeća kasnije.
Uprava kazališta i glumci zamjerili su joj da je "promijenila režiju i unakazila jezik". Vođen je i sudski postupak, dvije godine nije nastupala, parnicu je naposljetku dobila ali je iz kazališta odlučila otići.
Znala je govoriti da je komika teži oblik glume, komentirajući da će tako "naljutiti sve one Hamlete i Ofelije‘.
Osim što je radila u kazalištu, od 1953. do 1967. snimila je i osam filmova, najviše je uspjeha postigla s ulogom u tragikomediji Slavka Kolara "Svoga tela gospodar", i na filmu i u kazalištu dobila je priliku glumiti majku Jože, seoskog dečka kojega su prisilno oženili.
Veći dio djetinjstva provela je u Lici, u Otočcu je završila pučku školu i tri razreda gimnazije. Obitelj tad seli u Zagreb, na Gornji grad, gdje završava četvrti razred.
Nela Eržišnik rođena je kao Nevenka Maras u Banja Luci 1924. Nela je skraćenica od imena Nevenka, a prezime je uzela udajom za Jelka Eržišnika, kao devetnaestogodišnjakinja.
Makar je s Eržišnikom u braku bila kratko, oko tri godine, to će prezime do kraja života koristiti u glumačkoj profesiji. Jelko Eržišnik bio je Slovenac čiji su predci nekoliko generacija živjeli u Zagrebu. Par se razdvojio političkim previranjima i ratom. Nakon sloma NDH, Eržišnik je pred komunistima pobjegao u Italiju, sklonio se kod rođaka, a Nela odlučila ostati u Zagrebu.
Eržišnik, bježeći iz tadašnje Jugoslavije, naposljetku završava u SAD-u, na Floridi, tamo se, kako je pričala Nela Eržišnik obogatio i ponovo oženio, stvorio obitelj. Njih dvoje razveli su se - poštom. Puno godina kasnije, za jednog od posjeta Eržišika Zagrebu, taj su razvod išli još jednom potvrditi u institucijama.
Godine 1952. udala se za Zvonka Blaževića, i postala Marija Blažević, uzela je osobno ime koje su joj pri krštenju davnih dana upisali u dokumente. Smijući se znala je primijetiti da je kroz život imala imena i prezimena kao "dobar tajni agent KGB-a". Kasnije je u intervjuima isticala da je uvjerena da joj je prezime Eržišnik pomoglo. "Mislili su da sam Slovenka. Da sam rekla da se prezivam Maras ili Šarinić ne bih bila primljena u glumačku školu, jer bi shvatili da pripadam ‘onoj drugoj strani‘."
U rujnu 1945. nova je vlast tražila nove glumce za teatar. "A, meni je gluma bila opsesija. Glumačka škola trajala je četiri godine, plus godina staža u Studiju Strozzi."
Diplomirala je u generaciji s Perom Kvrgićem, Dubravkom Gallom, Svenom Lastom … "Samo nas je sedam-osam ostalo u HNK, ostali su u međuvremenu otpali. Znakovito da je većina njih stigla iz partizana, a ja sam se ‘prošvercala‘ kao Nela Eržišnik."
Poznavala je i nasmijavala i Tita i Tuđmana. Makar se s Titom politički nije slagala, i makar je on znao ponešto o njezinoj obitelji i njihovoj političkoj prošlosti, simpatizirao ju je, na neki način i štitio.
Nakon što je otišla iz današnje Gavelle ubrzo je, pričala je to više puta, počela raditi za proljećare, za Savku Dabčević Kučar, dva je mjeseca provela u Americi, gdje je pod hrvatskom zastavom iznosila svoje političke stavove, zazivajući hrvatsku državnost. "Snimali su me, a poslije sam u CK odlazila drugu Beslaču i drugarici Aralici na dugotrajne informativne razgovore. Ali, nitko me nije dirao jer su se bojali predsjednika Tita."
Partizani su, pričala je, ubili njezina brata. Otac je, domobran, po završetku rata odveden u logor, mučen i umro 1947. "Trojica moje braće uputili su se prema Beliburgu. Vratio se najmlađi, Slavko, sa šesnaest godina, s Križnog puta, u strašnom stanju. Drugi brat Zvonimir završio je u emigraciji; postao je liječnik – radiolog, s činom pukovnika američke vojske. Vratio se nakratko, nakon četrdeset i pet godina."
Ipak, Nela Eržišnik preživjela je u bivšem sustavu, ismijavajući ga i to su joj vlasti tolerirale.
Pred Titom i njegovim društvom nastupala je svaku Novu godinu, a i češće. Tito je, kad je na radiju čuo Maricu Hrdalo, prvi put ju pozvao kod sebe. "Rekao je: ‘Kaj ta pripoveda, dajte ju privedite.‘ I doveli su me."
I 1990-ih, kad se politički angažirala u HDZ-u, znala je isticati da joj je bila čast da je Tito među svim glumcima i komičarima birao baš nju. "Njega su mogli doći zabavljati Danny Kaye, Liz Taylor i Barbara Streisand. Ali, on je zvao mene. Bio je inteligentan i duhovit čovjek. Možda i zvijer u ljudskoj spodobi, ali o tome neka drugi govore. Dobivala sam velike honorare, i to me spašavalo od mnogih progona. Jednom me pitao gdje sam bila za vrijeme rata. A ja sam mu rekla: ‘S druge strane!‘ Smijao se.
Pamtim, jednom u lovištu, kad je bio okružen poltronima, popio je kavu sa mnom i rekao mi: ‘Nela, jedino mi ti kažeš istinu. Ovi mi svi lažu.‘ … Mene su se godinama bojali nagaziti, jer bi uvijek netko rekao ‘pust je, zvat će Stari‘. Njega su se tako grozno svi bojali. Ja sam ga zvala Tito. On me je za uho vukao, puknuo bi me po glavi. Takorekuć‘ i ja njega."
Tito se češće smijao Zagorki Marici Hrdalo, a Jovanka je više voljela ličku babu Ikaču. "Dizala se i po pet puta me ljubila kad bih ‘okinula‘ neku ličku koje se ona sjetila."
Nela Eržišnik u svojim je ranim šezdesetima otišla u mirovnu, ali nije mirovala. Nastavila je povremeno nastupati još i u osamdesetima, kratko prije smrti. Češće je nastupala po Sloveniji i okolici gdje bi je na gostovanja njihovim saabom redovito vozio njezin sedam godina mlađi suprug.
U mirovini je iz zagrebačke Palmotićeve, iz centra grada, preselila u Volosko nedaleko Opatije. To je mjesto nazivala "rajem na zemlji" i uživala u tamošnjem miru, jer počela ju je umarati gradska gužva u kojoj je do tada uživala.
Sredinom 1960-ih Blaževići, Marija i Zvonko kupili su zemljište u Voloskom, postavili montažnu vikendicu. Kasnije su tamo napravili kuću. U umirovljeničke dane u Voloskom svakodnevno je pješačila od kuće do Lovrana i natrag, hodajući provela dva, tri sata.
S Blaževićem je u braku živjela do njegove smrti, proveli su skupa pedeset i pet godina. S osamdeset i četiri odlučila se s dugogodišnjim suprugom ponovo vjenčati, nakon više od pedeset godina braka, taj put kod svećenika, jer su 1954. vjenčani u matičnom uredu.
Prvih je mjeseci nakon suprugove smrti, kazivala je kasnije, bila u velikoj krizi, tuga je prijetila povući je u depresiju. "Bilo mi je teže nego ‘45 na Dan oslobođenja, kad su ‘osloboditelji‘ pobili veći broj članova moje obitelji. Moj savjetnik, doktor Mihanović savjetovao mi je kako da sama sebi pomognem bez lijekova, uspjela sam i jako sam mu zahvalna. Počela sam ponovo nastupati, što me spasilo."
Svoj je život, boreći se s tugom gubitka supruga, opisivala parafrazom pjesme Miše Kovača "Svi pjevaju, ja tugujem."
Umrla je kratko nakon supruga, s osamdeset i pet, u kolovozu 2007.