Vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića (1871.-1960) i Hrvatska enciklopedija i hrvatsko izdanje Wikipedije predstavljaju kao Ivana Evanđelista Šarića, čime se htjela naglasiti njegova uloga u širenju Božje riječi među hrvatskim narodom, baš poput biblijskih evanđelista, i to ponajprije stoga što je autor prijevoda Svetog pisma.
Onima koji znaju ponešto o životnome putu toga visokog prelata nadimak Evanđelist može zvučati kao prvorazredni cinizam. Toga su uvjerenja bile i zagrebačke vlasti koje su ovih dana donijele odluku da mu se oduzme ulica na Pešćenici, što je izazvalo revolt umirovljenog vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića.
„Oduzeti imena ulica nekolicini osoba koje su bez ikakvih valjanih razloga tamošnji vladajući, moram to reći - iz rigidno lijeve i projugoslavenske stranke - svrstali među nepoćudne i ‘ustaše‘, nečasno je djelo onih koji povijest ne poznaju, ali presuđivati na ideološkim osnovama itekako znaju“, poručio je Puljić, dodavši tome kako nema dokaza da je Šarić bio suradnikom ustaškog režima te kako ga se kažnjava samo zato "što se s brojnim Hrvatima povukao prema Zapadu" 1945. godine.
Da bih ilustrirao nježne veze između Šarića i kvislinškog režima koji je dvadeset dana nakon osnutka NDH donio rasne zakone, izabrao sam osloniti se na samo dva teksta čiji je autor vrhbosanski nadbiskup. Kako je on, uz ostalo, bio i vrlo plodan, iako, u najmanju ruku, ne osobito dobar poeta, 21. prosinca 1941. godine u „Katoličkom tjedniku“ publicirao je odulju pjesmu naslovljenu „Poglavniku Oda“, u kojoj Antu Pavelića naziva "ustašom divnim", "dobrim genijem", "junakom sreće", "mistikom", "prorokom", "čovjekom uma, srca i poštenja", "našim Leonidom", "čovjekom koji istinu i pravdu diše i koji je kao sunce čist i sjajan", "nosiocem slobode koji čuva duše naše od raja paklenog tj. marksizma i boljševizma", koji "dan i noć radi za Hrvate", na čijem se "srcu grije ustaški junak"...
Osam je mjeseci bilo malo...
Dobrostiv netko mogao bi Šarića pokušati obraniti tvrdnjom kako uglednom duhovniku osam mjeseci ustaške strahovlade još uvijek nije bilo dovoljno da bi prozreo pravu narav zločinačkog režima kojemu se naivno naklonio, ali da se vremenom i on, sigurno, dozvao pameti. Je li? Odgovorite sami nakon što pročitate nekoliko rečenica iz Šarićeva članka objavljenog u srpnju 1944. u listu „Hrvatski narod“:
„Pitali su me mnogi veliki ljudi pa i diplomati što će napokon biti s mojim hrvatskim narodom. Ja bih im uvijek odgovarao riječima sv. Pisma: Istina će vas osloboditi. Veritas liberabit nos! A istina je ova: da je hrvatski narod čitavom svojom 1000 godišnjom poviješću zavrijedio da bude svoj na svome, da bude slobodan u svome domu i da ima svoju državu; živa je istina da je za ovu slobodu i nezavisnost Hrvatske, za obnovu hrvatske države najviše poradio naš divni Poglavnik i u Domu Svomu i kao pravi mučenik u inozemstvu. Nikad mu ne možemo mi Hrvati zahvaliti na svemu onome sto je učinio za slobodu svog hrvatskog naroda. I zato iza riječi hvala Bogu, molim iz dna duše svoje: hvala i našem Poglavniku na slobodi i nezavisnosti države Hrvatske. U to ime. ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMAN. Nadbisk. Sarajevski Ivan Šarić.“
Visoki prelat bio je, kako rekoh, vrlo plodan spisatelj, pa je između poetske ode u počast poglavniku iz 1941. i publicističkog panegirika iz 1944. napisao još cijeli niz jednako suptilnih tekstova sveudilj slaveći na samo povijesne zasluge odvjetnika iz Bradine kod Konjica, nego i slikara iz Braunau am Inna, naime, Adolfa Hitlera. Tko poželi podvući crtu ispod te bogate publicističke aktivnosti, može zaključiti samo jedno: da je autor tekstova bio uvjereni, vrlo dosljedni, nemilosrdni fašist i adorant masovnih zločinaca.
Slučaj Juliusa Streichera
Je li njegov sramni opus bio dovoljan za osudu na visoku zatvorsku kaznu ili štogod gore? Sam Šarić vjerovao je da jest, pa je u svibnju 1944. pobjegao prvo u Austriju (Klagenfurt i Salzburg), potom u Švicarsku (cistercitsku opatiju Haute Rive kod Fribourga), da bi se konačno skrasio u Madridu gdje je u sitoj starosti mirno dočekao smrt 1960.
Podsjećam tek da je 1946. godine u Nürnbergu, zbog širenja nacističke propagande, na smrt osuđen Julius Streicher, također vrlo plodan autor tekstova u slavu masovnih zločinaca i urednik zloglasnog tjednik „Der Stürmer“.
Što god mislili o Šarićevoj kaznenoj odgovornosti, jedna je stvar neupitna: imati ulicu u počast notornom fašisti koji je slavio istrebljivače drugih naroda, ne može biti ništa drugo nego civilizacijska sramota.
Zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću može se zamjeriti samo to što nije oduzeo Šariću ulicu još prije četiri godine. No kudikamo veći problem s tajmingom ima umirovljeni vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. On je čekao da uđe u devedesetu godinu života kako bi se konačno „upisao“ u fašiste.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....